Helmholtz [hε'lmhɔlc], Hermann Ludwig Ferdinand von, njemački prirodoslovac (Potsdam, 31. VIII. 1821 – Charlottenburg, danas dio Berlina, 8. IX. 1894). Bavio se fiziologijom, fizikom, matematikom i psihologijom. Nakon završenih medicinskih studija, profesor fiziologije u Königsbergu (danas Kalinjingrad, Rusija) (1849), Bonnu (1855) i Heidelbergu (1858), zatim profesor fizike na Sveučilištu u Berlinu (1871) i ravnatelj Fizikalno-tehničkog instituta u Berlinu. – Svojim istraživanjima fiziologije došao do fundamentalnih otkrića na području osjeta zvuka i svjetlosti, brzine širenja živčanih impulsa i reagiranja mišića. Za svoja fiziološka istraživanja konstruirao je aparat za mjerenje i grafičko bilježenje kontrakcije mišića, oftalmoskop i druge instrumente, odredio zakrivljenost leće u oku, protumačio akomodaciju oka njegovom sposobnošću da u određenim granicama mijenja žarišnu daljinu leće u oku. Razvio teoriju osjeta boja Thomasa Younga, polazeći od triju osnovnih boja – crvene, zelene i ljubičaste – za koje bi u mrežnici postojale tri vrste živčanih stanica i s pomoću te teorije objasnio sljepoću za pojedine boje. Protumačio funkciju Cortijeva organa u uhu i razvio teoriju boje tonova. Osjet boje tona rastumačio je sposobnošću uha da složene tonove rastavlja u njihove sastavne dijelove, pa je boja tona posljedica nazočnosti viših harmonika. Za analizu zvuka konstruirao je šuplje staklene kugle, nazvane Helmholtzovi rezonatori.
Godine 1857. objavio je rad o održanju sile, kojim je, pored Juliusa Roberta von Mayera, Jamesa Prescotta Joulea i Williama Thomsona, postavio zakon očuvanja energije, pokazavši istodobno da taj zakon vrijedi i za životne procese u organizmima, što je potisnulo vjerovanje u tzv. životnu silu. U hidrodinamici Helmholtz je prvi matematički razvio teoriju vrtloga. Proučavajući elektrolizu, postavio je hipotezu čestične prirode električnoga naboja. Objasnio je niz meteoroloških pojava i nastajanje morskih valova.
Helmholtzova slobodna energija termodinamička je funkcija stanja koja u izotermičkom reverzibilnom procesu raste s mehaničkim radom što se obavlja u sustavu.
Helmholtzova nestabilnost odnosi se na hidrodinamičku nestabilnost koja proizlazi iz smicanja ili diskontinuiteta u struji na granici dvaju homogenih fluida pa se tada stvara nestabilni Helmholtzov val.
Razvio je jednadžbe i teoreme u matematici i fizici koji se i danas koriste, posebno u dinamičkoj meteorologiji. U svakom području kojim se bavio postavio hipoteze, otkrio osnovne zakonitosti, razvio metodologiju eksperimentiranja i konstruirao nužne naprave. Djela: Priručnik fiziološke optike (Handbuch der physiologischen Optik, 1867), Nauk o tonskim osjetima kao fiziološkim temeljima za teoriju glazbe (Die Lehre von den Tonempfindungen als physiologische Grundlage für die Theorie der Musik, 1863., 6. izd. 1913). Bio je član Berlinske akademije znanosti (od 1857), Akademije znanosti u Göttingenu (od 1859) i Kraljevske nizozemske akademije umjetnosti i znanosti (od 1859).
