Clausius [klạu'zius], Rudolf, njemački teorijski fizičar (Köslin, danas Koszalin, Poljska, 2. I. 1822 – Bonn, 24. VIII. 1888). Diplomirao je 1844. na Sveučilištu u Berlinu, a doktorirao 1848. na Sveučilištu u Halleu. Bio je profesor na Topničkoj i inženjerskoj školi u Berlinu (1850–55), Saveznom tehnološkom institutu u Zürichu (1855–67), te sveučilištima u Würzburgu (1867–69) i Bonnu (1869–88). Jedan je od utemeljitelja termodinamike i kinetičke teorije plinova. Isprva je radio na matematičkoj teoriji elastičnosti. Produbivši ideje Sadija Carnota i Émilea Clapeyrona (→ clausius-clapeyronova jednadžba), razvio je termodinamiku kao egzaktnu znanost. U djelu O pokretačkoj moći topline (Ueber die bewegende Kraft der Wärme, 1850) formulirao je drugi zakon termodinamike: »toplina ne može prijeći s hladnijega na toplije tijelo bez drugih promjena u sustavu«. Primijenio je rezultate istraživanja na razvoj teorije parnoga stroja. Proučavanjem termodinamičkih procesa (npr. Clausius-Rankineov proces) otkrio je entropiju (1865), razvio kinetičku teoriju topline, pronašao da je specifični toplinski kapacitet idealnoga plina konstantan (Clausiusov zakon). Dao sugestiju da molekule u elektrolizi neprekidno izmjenjuju atome, a nju je Svante August Arrhenius razvio u svoju teoriju elektrolitske disocijacije. Bio je član francuske Akademije znanosti od 1865., Royal Society od 1868., Kraljevske švedske akademije znanosti od 1878. i njemačke Nacionalne akademije znanosti Leopoldina (od 1880). Po njem su nazvani krater na Mjesecu (Clausius) i planetoid (29246 Clausius).
