Cavendish [kæ'vəndiš], Henry, engleski kemičar i fizičar (Nica, 10. X. 1731 – London, 24. II. 1810). Studirao je na Sveučilištu u Cambridgeu (1748–51). Od 1753. radio je kao znanstvenik u vlastitu laboratoriju u Londonu.
Bio je zagovornik flogistonske teorije. Djelujući u doba u kojem su se kemičari bavili proučavanjem plinova (pneumatska kemija, približno 1730–1800), prvi je opisao vodik kao zaseban element, odnosno kao zapaljivi zrak, različit od zraka i drugih plinova (1766), pa mu se pripisuje otkriće tog elementa kojem je naziv poslije dao Antoine Laurent de Lavoisier. Otapanje cinka, željeza ili kositra u razrijeđenoj sumpornoj ili solnoj kiselini u pneumatskoj kadi za istraživanje plinova omogućilo mu je prikupljanje i analizu plinova te je ustanovio da nastaje jednak volumen vodika bez obzira na to koja se kiselina rabi za otapanje jednake mase metalnih strugotina, a mjerenjem volumena i vrlo točnim vaganjem ustanovio je da je gustoća vodika 8700 puta manja od gustoće vode. Pokazao je da reakcijom vodika i zraka u volumnom omjeru 3 : 7, što je odgovaralo volumnom omjeru vodika i kisika 2,04 : 1, nastaje voda (1781), koja se stoga ne može ubrajati u kemijske elemente kako se do tada smatralo. Istraživao je zapaljivost plinova, npr. zraka što nastaje truljenjem (metan). Utvrdio je da je plin što nastaje fermentacijom isti onaj koji nastaje otapanjem mramora i nazvao ga vezani zrak (bila je riječ o ugljikovu dioksidu). Bavio se i određivanjem sastava zraka (1785). Na uzorke zraka primjenjivao je eudiometar, uređaj vlastite konstrukcije za mjerenje promjena volumena u kemijskim reakcijama među plinovima, te utvrđivao sastav odnosno kakvoću zraka u gradovima kako bi provjerio je li zrak negdje škodljiv. Rezultati analize nisu se razlikovali od mjesta do mjesta, pa je utvrdio da je zrak svugdje jednolika sastava. Otkrio je da se električnom iskrom oksidira dušik iz zraka i da tako nastali oksid, otopljen u vodi, stvara dušičnu kiselinu (1785). Nakon što se sav dušik oksidirao kisikom u cijevi pod utjecajem električnih iskra, ustanovio je da uvijek zaostaje mjehurić plina, ne veći od 1/120 volumena zraka unesenoga na početku pokusa, za što nije našao uzrok (poslije je ustanovljeno da je riječ o plemenitom plinu argonu).
Istraživao je također električno privlačenje i odbijanje, električni kapacitet i električni potencijal te određivao toplinski kapacitet. S pomoću osjetljive torzijske vage odredio je 1798. gravitacijsku konstantu i srednju gustoću Zemlje (danas Cavendishov pokus). Bavio se meteorologijom i procjenom kvalitete uređaja za mjerenje u Kraljevskom opservatoriju Greenwich. Nije objavio velik broj znanstvenih radova, a najvažnija tri, koja opisuju pokuse sa zrakom, objavio je u časopisu Philosophical Transactions (1766). Njegova istraživanja zapisana 1771–81. uredio je i objavio James Clerk Maxwell u djelu Istraživanja elektriciteta časnoga Henryja Cavendisha (The Electrical Researches of the Honourable Henry Cavendish, 1879).
Bio je član Royal Society od 1760. i francuske Akademije znanosti od 1803. Po njem su nazvani krater na Mjesecu (Cavendish) i planetoid (12727 Cavendish).
