Borna, hrvatski knez (?, druga polovica VIII. st. – ?, 821). Prvi se put spominje 818. kao knez Gudučana (dux Guduscanorum). Nije isključeno da je možda već 814., kao franački vazal, došao u Paderborn iskazati lojalnost caru Ludvigu I. Pobožnomu pri njegovu stupanju na prijestolje. Od 819. imao je naslov kneza Dalmacije (dux Dalmatiae), a od 821. i kneza Liburnije (dux Dalmatiae atque Liburniae). U dijelu historiografije tumačen je stoga kao gentilni knez Gudučana koji je, dokazavši se vjernom službom Karolinzima, možda tijekom rata s Bizantom na Jadranu početkom IX. st., ali i za sukoba s posavskim knezom, uz franačku naklonost proširio područje vlasti. Time je Borna poslije postao prvi imenom poznati knez prostora na kojem se nekoliko desetljeća poslije pojavljuje hrvatsko ime. Nije pritom isključeno da se već nazivao i knezom Hrvata, iako je u franačkim izvorima područje njegove vlasti zabilježeno prema antičkim provincijama dijelovima kojih je vladao. Otvoreno je pitanje je li prostor kneževine bio sastavnim dijelom Franačkoga Carstva ili je, vjerojatnije, pripadao krugu zavisnih političkih tvorevina smještenih na periferiji karolinškoga utjecaja. Kao knez, Borna je bio neposredno odgovoran furlanskomu markgrofu, koji je pak djelovao u okviru karolinške vlasti u Italiji. O konkretnim obvezama prema Francima u njegovo doba nema izravnih podataka (pretpostavlja se ponajprije vojna služba te moguće plaćanje određenoga danka).
Uske veze s Franačkom po svemu su sudeći bile posljedica straha od bizantskoga širenja iz priobalja prema unutrašnjosti. Stoga 818. nije pristupio pokretu kneza Ljudevita Posavskoga, nego se kao franački vazal s njim sukobio na Kupi. Tu je Borni prešao Ljudevitov punac Dragomuž, ali su ga napustili Gudučani pa je poražen, spasivši se »zahvaljujući svojoj ratničkoj družini« (lat. auxilio tarnen praetorianorum). Za Ljudevitova upada u Dalmaciju koji je uslijedio uspješno je obranio »sve svoje utvrde«, a izbjegavajući novi otvoreni sukob, gerilskim je taktikama natjerao naposljetku, uz velike gubitke, posavskoga kneza na povlačenje. Sakupivši opet vojsku, pod svoju je vlast vratio odmetnute Gudučane, a po posrednicima je o uspjesima početkom 820. izvijestio cara. Iste je godine i osobno otišao u Aachen, gdje se vijećalo o načinu borbe protiv Ljudevita, no nije poznato je li potom sudjelovao u proljetnom pohodu za kojega su tri franačke vojske prodrle u Panoniju. Početkom 821. umro je, prema jednim izvorima prirodnom, a prema drugima nasilnom smrću. Naslijedio ga je, »na molbu naroda i uz carev pristanak«, nećak ili unuk Vladislav.
U historiografiji je od XIX. st. Borna najčešće izjednačavan s Porinom, odnosno Porgom iz djela O upravljanju carstvom Konstantina VII. Porfirogeneta. Na toj se osnovi razdoblje njegove vladavine povezuje s početkom pokrštavanja hrvatskoga prostora, najvjerojatnije djelovanjem franačkih misionara i posredovanjem Rima. U prilog tomu govore indicije da je i sam Borna, kao franački vazal koji je osobno pohodio karolinški dvor u Aachenu, prihvatio kršćanstvo. Inspiriran hrvatskom povjesnicom IX. st. Vatroslav Lisinski skladao je 1851. operu Porin.
