Tibet (pinyin Xizang [iʒaŋ]), autonomna regija u jugozapadnoj Kini; 1 228 400 km² (površinom druga upravna jedinica Kine) s 3 648 100 st. (2020; s 3 st./km² najslabije je naseljena). Leži, izuzevši krajnji jugoistočni dio, u suhom, pustinjskom Tibetskom visočju – najvišoj visoravni (krov svijeta) na Zemlji (srednja visina iznad 4000 m). Pretežno uravnjeni do 6000 m visoki planinski lanci Tibetskog visočja građeni su od granita i drugih magmatskih stijena, gnajsa i vapnenaca; pružaju se od zapada prema istoku, a međusobno su odijeljeni dolinama. Zbog izdizanja Tibeta (poniranje Indijsko-australske litosferne ploče pod Euroazijsku i nastanak Himalaje), nastao je niz golemih stuba (mongolska, mandžurska i dr.), kojima se teren spušta s jugozapada prema sjeveru i istoku. Na sjeveru ga omeđuje planinski sustav Kunlun, a na jugozapadu ogranci Karakoruma i Himalaja. Klima je oštra i suha; zimi su dnevne temperature do –30 °C , a ljeti do 20 °C. Često se temperatura naglo snizi s 10 °C na –15 °C. Srednja je godišnja temperatura na krajnjem jugoistoku 12 °C, a na sjeverozapadu –2,4 °C. Godišnja je količina oborina na Tibetskom visočju prosječno 100 do 400 mm; u rubnim krajevima (osobito na jugoistoku) prelazi 500 mm. Visoki planinski grebeni pokriveni su vječnim snijegom. Riječna je mreža slabo razvijena; najveće su rijeke u vlažnijem južnome (Tsangpo ili Yarlung Zangbo, izvorišni tok Brahmaputre, najdulja je rijeka Tibeta; gornji tok Inda i njegov pritok Sutlej) i jugoistočnome dijelu (gornji tok Salweena, Mekonga, Yangtzea). Jezera su uglavnom slana i bez otjecanja; najveća su Siling i Nam Co (Namtso). Najveći je dio Tibeta pustinja (mjestimično slana) i stepa. Šumama su obrasli pristranci dolina na istoku i jugoistoku. Stanovništvo se sastoji od Tibetanaca (90,5%, 2010), Kineza (Han; 8,2%, Hui 0,4%), Monba, Mongola i dr. Glavnina stanovništva živi u riječnim dolinama južnoga dijela Tibeta. Glavni je grad Lhasa. Poljodjelstvom se bavi oko 60% stanovništva, osobito u južnom Tibetu (dolina rijeka Sutlej i Tsangpo/Yarlung Zanbo). Uzgajaju se ječam i raž, a na jugoistoku riža i pšenica. Stočarstvo je nomadsko (jak, ovce, koze, konji, magarci i mazge). Bogata rudna ležišta (kromit, cink, bakar, olovo, litij, magnezij, gips, zlato, sol i dr.). Tibet ima velik hidroenergetski potencijal, a bogat je i Sunčevom (velik broj sunčanih sati; insolacija) i geotermalnom energijom (vrući izvori kraj Yangbajaina). Industrija je u razvoju (preradba stočarskih proizvoda, pilane, tvornice tekstila i građevnoga materijala); tradicionalni obrti. Izvozi se vuna, tekstil, kućanski električni aparati i ljekovito bilje. U novije je doba znatno porastao prihod od turizma. Za gospodarski razvoj Tibeta važne su visokoplaninske ceste, koje ga povezuju sa središnjim kineskim pokrajinama te sa susjednim zemljama (preko Sikkima do istočne Indije i Bangladeša, kroz Nepal u sjevernu Indiju i dr.). Od 2006. Lhasa je željezničkom prugom Qinghai–Tibet, najvišom na svijetu (u prijevoju Tanggula dostiže visinu od 5072 m), preko Golmuda povezana s Xiningom (pokrajina Qinghai), a 2014. izgrađen je produžetak pruge od Lhase do Xigaze (Shigatse). Glavna je zračna luka u Lhasi (više od četiri milijuna putnika godišnje).
Povijest
Najstarija povijest Tibeta obavijena je legendom. Prve su podatke o njem dali tek u VII. st. kineski povjesničari. Osnivačem Tibeta smatra se Songtsen (Songtsän) Gampo (Srong-btsan-sgam-po; vladao približno od 620. do 650), za čije je vladavine preko Nepala prodro budizam. Pod utjecajem indijske kulture Tibetanci su u to doba stvarali svoje pismo, pa iz VII. st. potječu njihovi prvi pisani spomenici. Susjedstvo s Kinom je u znatnoj mjeri utjecalo na svekoliki razvoj Tibeta iako su njihovi odnosi nerijetko prekidani ratnim sukobima. Zavladavši velikim područjem u Srednjoj Aziji (Turkestan) i u nekim pokrajinama zapadne Kine, Tibet je za vladavine kralja Trisonga Detsena (Khri-srong-lde-btsan; vladao od 755. do 797) bio na vrhuncu moći i najvažnija regionalna sila, koja je u jednom trenutku (763) ugrozila čak i Kinesko Carstvo dinastije Tang (T’ang; 618–907). Mir s Kinom sklopljen je 822. Dominantan položaj budističkih svećenika na dvoru za vladavine kralja Ralpačana (815–838) izazvao je nezadovoljstvo tibetskih feudalaca, koje je preraslo u vjerske borbe između budista i pristaša stare animističke religije bon. Kada je Ralpačan ubijen u prevratu, došlo je do progona budista; zatvoreni su njihovi samostani, a imanja su prisvojili feudalci. U drugoj polovici IX. st. moćno se tibetsko kraljevstvo raspalo na nekoliko manjih samostalnih kraljevstava, koja su se međusobno borila za prevlast. U X. i XI. st., pod utjecajem indijskih propovjednika (među kojima je osobito glasovit Atiša) iz Bengala, došlo je do preporoda budizma, koji je postao vladajućom religijom u osebujnom obliku lamaizma ili tibetskoga budizma. Kako su rasli moć i bogatstvo ponovno otvorenih samostana, mnogobrojni su se svjetovni feudalci odlučili za svećenički poziv. U to su doba položeni temelji za preobrazbu Tibeta u teokratsku državu, kojoj će najveći autoriteti u XVI. i XVII. st. postati dalaj-lama i panchen-lama. U XIII. st. Tibet je postao dio golemoga Mongolskoga Carstva. Sam Kublaj-kan prešao je (1270) na lamaizam, koji je postao državna religija. Od kraja XIV. do polovice XVI. st. Tibet su razdirali unutarnji sukobi između pristaša sekta Žutih šešira i Crvenih šešira. Kada je 1566. došlo do nove najezde Mongola, Altar-kan (Altar Khan) je tibetski budizam ili lamaizam prihvatio preko tibetske budističke škole gelug (Žuti šeširi), čijem je poglavaru Sonamu Gyatsou dao 1578. naslov dalaj-lame. Tijesna povezanost Tibeta s Mongolijom očitovala se i u činjenici da je 1588. Altar-kanov unuk izabran za dalaj-lamu. U XVII. st. Tibet je bio pod protektoratom Kine. Pokušaj nepalskih Gurkha da prisvoje tibetsko područje doveo je do rata (1788–92), koji je završio porazom Gurkha. Sumnjajući da iza toga napada stoje Britanci, Kina je zatvorila tibetsku granicu. God. 1893. Britanci su Tibetu nametnuli ugovor kojim im je priznato pravo da trguju i da postavljaju svoje konzularne predstavnike u zemlji. Britanska intervencija izazvala je reakciju Rusije. Smatrajući da bi Britanci mogli Tibet pretvoriti u bazu za prodiranje u Srednju Aziju, Rusi su potkraj XIX. st. nastojali ojačati svoj utjecaj u Tibetu. Britansko-ruski spor oko političkog prvenstva na području Tibeta riješen je u korist Britanaca; iskoristivši poteškoće Rusije uoči Rusko-japanskoga rata, Britanci su 1904. oružano intervenirali u Tibetu i zauzeli Lhasu. Nakon bijega dalaj-lama u Urgu (danas Ulan Bator), Britanci su uspostavili protektorat nad Tibetom. God. 1906. Velika Britanija je s dotadašnjim tibetskim sizerenom Kinom sklopila sporazum kojim su Kinezi priznali autonomiju zapadnoga Tibeta, a 1907. sporazum s Rusijom o diobi utjecajnih sfera u Aziji. Tim su sporazumom Rusi priznali britanske interese u Tibetu, pod uvjetom da se obje strane suzdrže od miješanja u unutarnju upravu zemlje nad kojom je Kina i dalje zadržala formalno vrhovništvo. God. 1909. Kinezi su izvršili invaziju na Tibet, a Dalaj-lama XIII. (1876–1933) morao je emigrirati u Indiju. Premda su nakon pada mandžurske dinastije Qing (Ching) 1911. Kinezi napustili Tibet, nova kineska republika nije priznala tibetsku autonomiju. Suparništvo između probritanskoga Dalaj-lame XIII. i prema Kini orijentiranoga Panchen-lame IX. dosegnulo je vrhunac 1924., kada je Panchen-lama IX. pobjegao u Kinu (gdje je umro 1937). Dalaj-lama XIV. ustoličen je kao petogodišnje dijete 1940.
God. 1950. kineska je vojska zauzela Lhasu i druga važnija središta. Tijekom 1950-ih i 1960-ih ugušeno je nekoliko pobuna (separatističku gerilju podupirao je SAD); dio tibetskoga teritorija priključen je susjednim kineskim pokrajinama. Pod kineskim pritiskom Tibet je 1959. napustio Dalaj-lama XIV. U izbjeglištvu u Dharmsali, u indijskoj saveznoj državi Himachal Pradesh, uspostavio je tibetsku vladu (njezinu međunarodnu priznanju protivi se NR Kina). God. 1965. Tibet je dobio status autonomne regije. Tibetski kulturni identitet nasilno se zatirao osobito tijekom tzv. kulturne revolucije. Broj stanovnika postupno je uvećan s 1,48 milijuna (1969) na 1,99 milijuna (1985). Zahtjevi za neovisnošću Tibeta isticani su na povremenim prosvjedima; izraženiji nemiri trajali su 1987–89 (oko 600 poginulih, prema službenim izvorima). Gospodarska nerazvijenost također opterećuje društvenu stabilnost; stopa nepismenosti smanjena je s 44,4% (1990) na 32,5% (2000). Početkom 2000-ih obnovljene su političke napetosti; 2008. veći su prosvjedi Tibetanaca i sukobi u više gradova.
