Tibetanci, starosjedilački narod Tibeta; u kineskoj autonomnoj oblasti Tibet (Xizang, utemeljena 1965) živi oko 2,65 milijuna Tibetanaca, a oko 3,1 milijun u kineskim pokrajinama Sichuan (oko 24% od ukupnoga broja Tibetanaca u Kini), Qinghai (oko 20%), Gansu i Yunnan, kojima su nakon uvođenja kineske vlasti pripojeni dijelovi Tibeta. Ima ih i u Nepalu, Butanu, Pakistanu i Indiji. Tradicionalno se bave poljodjelstvom i stočarstvom; od uzgajanih kultura najveće značenje u prehrani ima ječam koji uspijeva i na nadmorskoj visini od 4000 m. Stočarstvo je nomadsko i polunomadsko (jakovi, konji, ovce, koze). U gradovima i samostanima veće je značenje dobio obrt. Žive u nastambama karakteristična pravokutna tlocrta od kamena ili glinene opeke sušene na zraku, a nomadi u crnim šatorima od kože i dlake jaka. Tradicionalno tibetsko društvo bilo je podijeljeno na pet klasa: kraljevsku obitelj, svećenstvo, plemstvo, obične građane te prosti puk, kojemu su pripadali oni što su se bavili poslovima koji su bili smatrani nečistima, odn. koji su izravno ili neizravno povezani s ubijanjem (mesari, lovci, ribari, kovači). Uz monogamiju bile su dopuštene poliginija i poliandrija. Ispovijedaju lamaizam ili tibetski budizam, koji je u VIII. st. postao državnom religijom i postupno potisnuo staru religiju bon, elementi koje su se zadržali u pučkom vjerovanju.
Jezik
Tibetski jezik svrstava se u tibetsko-burmanski ogranak karensko-tibetske skupine sinotibetskih jezika. Ima oko 6 milijuna govornika – u Tibetu oko 2,65 milijuna, te velik broj u kineskim pokrajinama Sichuan (oko 1,5 milijuna) i Qinghai (oko 1,2 milijuna); unutar emigrantskih zajednica najbrojnija je ona u Indiji. Razlikuje nekoliko dijalekatskih skupina. Standardni tibetski temelji se na govoru Lhase, koji pripada među središnje tibetske idiome. U njem su se pojavili i tonovi kojih u klasičnom tibetskom nema. Tibetski je aglutinativan jezik. Odnosi među imenicama iskazuju se s pomoću postpozicija, ali pod golemim utjecajem sanskrtske gramatičke tradicije, postpozicijama izraženi odnosi nerijetko se interpretiraju kao padeži, pa se tako govori i o devet padeža u tibetskom (apsolutiv, genitiv, ergativ/instrumental, lokativ, alativ, terminativ, komitativ, ablativ, elativ). Glagolski sustav ne poznaje oznaku za osobu i broj. Poredak je sintaktičkih kategorija S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol). Tibetsko je pismo nastalo u VII. st. na temelju sjevernoindijskoga pisma; tada se u Tibetu javio budizam preuzet iz Indije. Tibetska se književna predaja razvija većim dijelom u okrilju tibetske budističke predaje, ali i pod snažnim utjecajem klasične sanskrtske književnosti. Najvećim svojim književnikom Tibetanci drže Milarepu (Mi-la-ras-pa), budističkoga pjesnika iz XI/XII. st.
Likovne umjetnosti
Uvjeti pod kojima se razvijala umjetnost na području Tibeta određeni su njegovom zemljopisnom izoliranosti i susjedstvom dviju velikih i snažnih kultura, indijske i kineske, utjecaji kojih su se tijekom stoljeća smjenjivali. Početci umjetnosti u Tibetu vezani su uz prodor budizma iz Indije u VII. i VIII. st. Po uzoru na indijsku stupu nastao je u Tibetu chörten, građevina s kupolom iznad jedne ili više stepeničastih terasa (chörten u Gyangtseu, početak XIV. st.). Izvoran tip tibetskoga graditeljstva bili su utvrđeni samostani i palače podizani na vrhovima planina kao višekatne građevine s masivnim podnožjem. U nekadašnjoj tibetskoj prijestolnici Lhasi na strmoj uzvisini nalazi se golema palača i tvrđava Potala iz XVII. st., bivša rezidencija (do 1959) dalaj-lame, unutar koje se nalaze Crvena i Bijela palača. Osim nje, na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine nalaze se i samostan Jokhang (XVII. st., poslije dograđivan) i Norbulingka (XVIII. st.), dalaj-lamina ljetna rezidencija. Većina samostana i palača izgrađena je od kamena, a u unutrašnjosti imaju konstruktivne i ukrasne dijelove od drva. U kiparstvu se najčešće prikazuje lik Bude u meditaciji, izrađen od pozlaćene bronce, bjelokosti ili drva. Na stijenama budističkih svetišta izvedeni su ciklusi slika s narativnim kompozicijama u tehnici freske i enkaustike. Ikonografija se strogo držala tradicije; glavne su teme Buda i simbolično prikazivanje šest mogućih oblika egzistencije, a mjestimice su se pojavljivali prizori iz života lokalnih junaka i svetaca. Najznačajniji ciklusi zidnih slika sačuvani su u Dunhuangu, Tsaparangu i Mangangu. Pod utjecajem kineske umjetnosti u doba dinastije Ming (XIV–XVII. st.) došlo je, osobito u sjevernim dijelovima Tibeta, do slobodnijih prikaza likova svetaca i pojava krajolika na pozadini slike. Osim zidnoga slikarstva, do XIX. st. održao se prastari običaj oslikavanja svetih zastava prizorima iz života svetaca i junaka te motivima vezanima uz animistička vjerovanja iz predbudističkoga razdoblja s karakterističnim grotesknim prizorima. Predmeti primijenjene umjetnosti od kovine, drva i bjelokosti pretežito su kultnoga značaja. Vrijedne zbirke tibetske umjetnosti posjeduju Musée Guimet (Pariz), Victoria and Albert Museum (London) i Museum of Fine Arts (Boston).
Glazba
Unatoč različitosti država središnje, istočne i južne Azije u kojima većinom žive, prikaz glazbene kulture Tibetanaca moguće je organizirati u tri temeljne skupine. To su tradicijska, redovnička i popularna glazba. Tradicijska glazba uključuje narodne pjesme (planinske i pastirske, radne i dječje), plesne pjesme (s instrumentalnom pratnjom ili bez nje), pripovjedne pjesme (ep o tibetanskome mitskom junaku Gesaru s više od deset milijuna riječi, najopsežniji je na svijetu), kazališne igre (stare najmanje šest stoljeća, nastale stapanjem narodnih pjesama i plesova s budističkim sutrama, u kojima repertoarno dominira »pet velikih« igara) i instrumentalnu glazbu (trzaća lutnja zhanian i gudaća lutnja biwang, trublje tongqin i gangling, flaute xiongling i deling, bubanj dama, činele bujian i zvonca eduo). Redovnička se glazba obično prikazuje u kontekstu liturgijskih tradicija predbudističkoga sustava vjerovanja bon (pojanje, recitiranje, instrumentalna glazba i ples) i četiriju budističkih »škola« s bogatim liturgijskim kalendarom i mnogo glazbe, notirane vrstom neumatske notacije. Autor mnogih didaktičkih pjesama bio je Milarepa (Mi-la-ras-pa; 1052–1135), a važna je i glazbena rasprava »Rol-mo’i bstan-bcos« (XIII. st.). Cham je sinkretička obredna plesna drama u kojoj maskirani redovnici povezuju tibetske, indijske i kineske kulturne značajke. Među redovničkim glazbalima dominiraju idiofonska (zvona, činele), membranofonska (bubnjevi) i aerofonska (trublje i oboe). Razlikuju se notacije za glas, za bubanj i činele te za aerofonska glazbala. Popularna glazba ima ishodišta u tradicijskoj glazbi koju su »osuvremenili« Tibetanci u Indiji i Nepalu, te u kineskim inačicama zapadnih izričaja u rasponu od opere do rocka.
