struka(e): povijest, opća
Konstantin I. Veliki
rimski car
Rođen(a): Naissus, danas Niš, oko 280.
Umr(la)o: Nikomedija, 337.
ilustracija
KONSTANTIN I. VELIKI

Konstantin I. Veliki (latinski Flavius Valerius Aurelius Constantinus [fla:'wi·us wale:'ri·us aure:'li·us ko:nstanti:'nus]), rimski car (Naissus, danas Niš, oko 280Nikomedija, 337). Nezakoniti sin cara Konstancija I., koji ga je odgojio u vojnim logorima. Nakon očeve smrti vojska ga je 306. u Britaniji proglasila za cara. U to doba bilo je 5 pretendenata na rimsko carsko prijestolje: Galerije, Maksimijan, Maksencije, Maksimin i Licinije. Maksimijana je Konstantin dao ubiti (310), Galerije je umro 311., Maksencija je Konstantin pobijedio 312. kraj Mulvijskoga mosta (Pons Mulvius) kraj Rima, a Maksimina je pobijedio Licinije 313. Prema legendi, uoči bitke kraj Mulvijskoga mosta dogodilo se čudo: na nebu se ukazao križ, pa se počelo vjerovati da je kršćanski bog dao Konstantinu pobjedu. Konstantin i Licinije, koji su se održali sami na vlasti, izdali su 313. u Milanu edikt, kojim su promijenili politiku prema kršćanima i sve vjere u državi proglasili ravnopravnima. Kada je Licinije opet počeo progoniti kršćane, Konstantin se s njim zaratio, pobijedio ga i zarobljena dao ubiti 325. Od tada je bio samovladar, a kršćanstvo privilegirana vjera u Rimskome Carstvu. Godine 325. sazvao je prvi opći koncil kršćanske crkve u Niceji (Nikeji), gdje je nakon teških sporova prihvaćeno tzv. Nicejsko vjerovanje. Zbog njegovih zasluga za kršćanstvo, kršćanski crkveni krugovi dali su mu pridjevak »Veliki«. Nakon Konstantina kršćanstvo je postalo pokretna sila, koja je u uskom spletu interesa države i crkve djelovala na političko, društveno i kulturno ustrojstvo Rimskoga Carstva, pretvarajući ga u Imperium Romanum Christianum. – Kako bi se oslobodio republikanskih tradicija grada Rima, Konstantin je odabrao stari Bizantij (Byzantion) na Zlatnome Rogu za novu prijestolnicu, koja je po njemu dobila novo ime, Konstantinopol (330); time je istočni dio Carstva dobio u svjetovnim stvarima prevagu nad zapadnim dijelom. Tijekom svoje vladavine vodio je više uspješnih ratova (protiv Sarmata i Perzijanaca). – U upravi Konstantin je nastavio Dioklecijanove reforme, odijelio civilnu od vojne vlasti, podijelio državu na 4 prefekture (Istok, Ilirik, Italija i Galije), 14 dijeceza i 117 provincija. Preustrojio je vojsku i novčani sustav (uvođenje solida). Zakonodavnim putem ušao je i u agrarno-socijalne odnose; male zemljoposjednike nastojao je vezati uza zemlju (332) i tako pogodovao stvaranju kolonata, a osobito je strogo provodio načelo da pripadnost obrtničkim kolegijima bude nasljedna. Cijela Konstantinova vladavina bila je obilježena osnovnom težnjom: izgraditi političku dogmu da je car, kao Kristov namjesnik, i državni i crkveni poglavar. Na tako zasnovanoj ideji o državi, uz potpunu grecizaciju, izgrađivalo se u idućim stoljećima Bizantsko Carstvo.

Citiranje:

Konstantin I. Veliki. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 26.12.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/konstantin-i-veliki>.