Konstancije I. (latinski Flavius Valerius Constantius [fla:'wi·us wale:'ri·us ko:nsta'nti·us], rimski car (?, 31. III. oko 250 – Eboracum, danas York, 306). Nadimak Klor (latinski Chlorus [klo:'rus], od grčkog χλωρός [khlōrós]: Blijed ili pak Zelen, Mlad, Nezreo), dobio tek u bizantskim izvorima nakon VI. stoljeća. Otac Konstantina I. Velikoga. Unatoč kasnijim tvrdnjama o obiteljskim vezama s carem Klaudijem II. vjerojatno je bio skromnog ilirskog podrijetla. U vojsci je služio još od vladavine cara Aurelijana i pohoda protiv palmirske države kraljice Zenobije 270-ih, a za Aurelijanovih nasljednika dosegao je visoke zapovjedne dužnosti; za vladavine Marka Aurelija Kara 283. je bio upravitelj Dalmacije, a najkasnije 288. imenovan je zapovjednikom Maksimijanove carske garde. Kada je Dioklecijan uveo tetrarhijsku podjelu države (tetrarh), 293. imenovan je mlađim carem (cezarom) na zapadu, pod Maksimijanom kao starijim carem (augustom). Pritom je dobio na upravu Galiju, a možda i Hispaniju. Uzurpatora Marka Aurelija Karauzija, koji se 286. proglasio carem u Britaniji i sjevernoj Galiji, porazio je 293., a tri godine kasnije, nakon pobjede nad njegovim nasljednikom Alektom, obnovio je i rimsku upravu nad Britanijom. Uspješno je ratovao na dunavskom pograničju, 295. i 298. porazivši Alamane te u više navrata Franke. Nakon Dioklecijanove i Maksimijanove abdikacije 305. naslijedio je Maksimijana kao august na zapadu. Boraveći potom u Britaniji, u pratnji sina Konstantina, pobijedio je 306. Pikte. Kada je iste godine iznenada umro njegove su legije Konstantina proglasile augustom.
