koloni (lat. colonus: ratar; naseljenik), prvotno seljaci, poljodjelci, naseljenici. Potkraj rimske Republike i na početku Carstva veleposjednici su postupno napuštali obradbu zemlje u vlastitome posjedu uz pomoć robovske radne snage. Posegnuli su za novim oblicima poljoprivredne proizvodnje na temelju zakupa. Seljak zakupnik, kolon, obrađivao je zemljišnu česticu i plaćao zakup u novcu, udjelom u urodu ili radnom uslugom, no smio je posjedovati vlastitu zemlju i obrađivati ju. U odnosu na zemljoposjednika bio je pravno neovisan i slobodan, a ugovor o zakupu sklapao se na određeno vrijeme; ugovor je bio raskidiv. U II. st. stvorena je ustanova nasljednoga zakupa (emfiteuza), koja je kolonu davala stvarna prava na zemlju koju je obrađivao. No potkraj III. st. nastala je nova ustanova obvezujućega značaja, prema kojoj su seljaci zakupnici postali vezani za zemlju koju su obrađivali. Time su njihova pravna sloboda i sloboda kretanja bile znatno ograničene. Koloni su obično potjecali iz redova osiromašenih sitnih seoskih posjednika, oslobođenih robova te barbara koji su bili upućivani na veleposjedničku zemlju kako bi ju obrađivali kao ratari. Neki su postajali koloni kako bi stekli zaštitu vlasnika zemlje od zloporaba državnog skupljača poreza ili od tuđinskih osvajača i nasrtljivih susjeda. U staleškom smislu koloni su bili bliži robovima, iako je i dalje postojala pravna razlika među njima. Mnogobrojni carski zakoni, od Konstantina I. Velikoga (306–337) nadalje, određivali su pravni i društveni položaj kolona. Ograničenje slobode kretanja proizašlo je iz poreznih preuredba cara Dioklecijana (284–305), jer je ubiranje glavarine (capitatio humana) ovisilo o redovitim razrezima i bilo ga je teško provesti u uvjetima velike pokretljivosti poljoprivrednog stanovništva, na kojem je počivao najveći porezni teret. Koloni su tako postali »robovi zemlje« (servi terrae) na temelju vezanosti za zemlju (adscriptio glebae). Ako je zemlja promijenila vlasnika, i kolon bi pripao istomu vlasniku. Kada je potkraj IV. st. obveza prikupljanja poreza prešla s državnog ubirača na vlasnike zemlje, stvoren je sustav koji je dodatno učvrstio vezanost kolona za zemlju. Kolonima je bilo zabranjeno promijeniti zanimanje, a njihov se položaj prenosio na potomstvo sa svim obvezama i pod jednakim uvjetima. Koloni su i u pravnome smislu riječi ovisili o vlasniku zemlje, koji je nad njima imao znatna prava i ovlasti, poput zastupanja na sudu. Osim toga, kolonima je bilo zabranjeno da imovinu prodaju bez dopuštenja zemljoposjednika i bilo je onemogućeno da ga tuže, osim u slučaju veleizdaje i financijskog izrabljivanja. Pravni sustav kolonata nije nastao na temelju carskoga zakonodavstva, već se razvio prema običajnomu pravu. Postojao je i u zapadnome i u istočnom dijelu Rimskoga Carstva. Za Justinijana I. Velikoga (527–565) razlikovali su se coloni liberi i coloni adscripti ili censiti. Prvi su ulazili u kolonatski odnos po slobodno sklopljenom ugovoru, u kojem je bilo određeno i trajanje tog odnosa. Drugi su pak, zajedno s potomstvom, bili sastavni dio zemljišnoga posjeda što su ga obrađivali, a vlasnik zemlje imao je nad njima stvarnu vlast, koja se nije znatno razlikovala od vlasti robovlasnika nad robom.
Kolonatski su se odnosi i nakon doseljenja Hrvata zadržali u onim krajevima koji su bili povezani s rimskom tradicijom (Dalmacija i Istra s Goricom). U Dalmaciji, na kopnu i na otocima, razvijali su se u različitim varijantama jer su vlasnici zemlje s kolonima sklapali pojedinačne ugovore s različitim uvjetima i klauzulama. U Dubrovačkoj Republici odnosi patricija prema njihovim kmetovima, polovnicima, težacima i kontadinima razlikovali su se od kolonata u ostaloj Dalmaciji.
Kolonat je u gospodarskom životu Dalmacije stoljećima bio temeljni oblik zemljišnih odnosa. Kada je Patentom od 7. IX. 1848. provedeno oslobođenje kmetova i rasterećenje zemlje od feudalnih obveza, kolonat je i dalje ostao na snazi uz obrazloženje da se temelji na privatnopravnom ugovoru, pa se ne radi o feudalnom odnosu između vlasnika zemlje i kolona. Tek su Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme od 25. II. 1919. u načelu (čl. 7) odredile ukidanje kolonatskih i sličnih odnosa. Ipak ta načelna zakonska norma nije bila provedena, pa su Zakon od 19. X. 1930. i Zakon od 6. III. 1931. odredili ukidanje agrarnih odnosa u Dalmaciji, među njima i kolonata, a odredba se počela provoditi tek 1933.
