Fleming [fle'miŋ], Alexander, britanski liječnik i mikrobiolog (farma Lochfield kraj Darvela, Škotska, 6. VIII. 1881 – London, 11. III. 1955). Diplomirao je medicinu (kirurgiju) 1906. te 1908. bakteriologiju na Medicinskom fakultetu Bolnice svete Marije u Londonu (St Mary’s Hospital Medical School; od 1988. dio je Imperijalnog koledža za znanost, tehnologiju i medicinu Sveučilišta u Londonu) gdje je radio kao bakteriolog 1906–14. i 1919–28. te kao profesor bakteriologije 1928–48. U vojnoj službi bio je 1914–18. Od 1944. bio je član Kraljevskoga liječničkog kolegija i do 1954. predsjednik Instituta za mikrobiologiju Wright-Fleming u sklopu Bolnice svete Marije u Londonu.
Otkrio je 1921. baktericidni učinak lizozima, enzima koji cijepa na točno određenim mjestima polisaharid u staničnim stijenkama nekih bakterija. Osnova je strukture toga polisaharida peptidoglikan u kojem su β-1,4-glikozidnim vezama naizmjenično povezani derivati glukoze (N-acetilglukozamin i N-acetilmuraminska kiselina), pa cijepanjem te veze lizozim može oslabjeti i posljedično uništiti neke vrste bakterija, osobito Gram-pozitivne bakterije. Potom je (1928) u laboratoriju otkrio da plijesan Penicillium notatum ima baktericidni učinak čime je započeo eru istraživanja i terapije antibioticima. Otkriće je objavljeno 1929., a Fleming je aktivnoj tvari u plijesni dao ime penicilin. Zajedno s Ernstom Borisom Chainom i Howardom Walterom Floreyem, koji su postavili temelje za industrijsku proizvodnju toga antibiotika, dobio je 1945. Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu za otkriće penicilina i njegov ljekovit učinak protiv mnogobrojnih zaraznih bolesti. Viteški naslov (sir) dobio je 1944. Po njem je nazvan planetoid (91006 Fleming) i kultivar božura Paeonia lactiflora ’Dr. Alexander Fleming’ poznat po krupnim i mirisnim ružičastim cvjetovima.
