Poljska (Polska, Rzeczpospolita Polska), država u sjeveroistočnome dijelu srednje Europe, uz obalu Baltičkoga mora. Na sjeveru graniči s Rusijom (Kalinjingradska oblast; duljina granice 206 km), na sjeveroistoku s Litvom (91 km), na istoku s Bjelorusijom (418 km) i Ukrajinom (535 km), na jugu sa Slovačkom (541 km) i Češkom (762 km), a na zapadu s Njemačkom (456 km). Duljina je obale Baltičkoga mora 770 km. Obuhvaća 311 888 km² (s unutrašnjim vodama).
Prirodna obilježja
Poljska se sastoji od sjevernoga, pretežito nizinskog i južnoga brdovitog, odnosno planinskoga dijela. Nizinski dio (do 300 m visine, 91,3% teritorija) obuhvaća primorje Baltičkoga mora, koje prema jugu prelazi u brežuljkast morenski kraj (Pomorje/Pomorze i Mazurija) i u nizinu srednje Poljske. Baltičko primorje čini niska, pješčana obala s pojasom dina visine do 30 m, koje odvajaju priobalna jezera i lagune od mora. Prema jugu, morenski brežuljci zatvaraju nekoliko tisuća ledenjačkih jezera; glavna su jezerska područja Pomorje (između Visle i Odre sjeverno od rijeke Noteć), Mazurija (istočno od Visle) i Velikopoljsko pojezerje (Pojezierze Wielkopolskie; južno od Noteća). Nizina srednje Poljske (Velikopoljska/Wielkopolska nizina na zapadu i Kujavija na istoku) građena je od pleistocenskih morenskih nanosa na starijoj permsko-trijaskoj podlozi. Za tu nizinu karakteristične su tzv. pradoline (s ledenjačkim jezerima, močvarama i tresetištima), nastale otjecanjem vode iz ledenjaka koji se povlačio prema sjeveru. Brdoviti, južni dio Poljske sastoji se od Karpatskoga predgorja (pobrđe Kielca, Małopolske i Šleske) s najvišim vrhom Łysica, 612 m (Góry Świętokrzyskie). Planinski rub na jugu obuhvaća mlađa nabrana gorja, Sudete na zapadu i Karpate na istoku. Glavnu planinsku skupinu u Sudetima čine Krkonoše (poljski Karkonosze) s vrhom Sněžka (poljski Śnieżka, 1602 m). Karpati u Poljskoj obuhvaćaju Tatre (Rysy, 2499 m, najviši je vrh Poljske) i Beskide (Babia Góra, 1725 m).
Klima je umjerena kontinentalna, na koju znatno utječu oceanske zračne mase sa zapada i hladne polarne sa sjevera. Srednja se siječanjska temperatura snizuje, a srpanjska raste od zapada prema istoku i od obale Baltika prema unutrašnjosti; u priobalju i na zapadu srednja temperatura u siječnju iznosi 0 do –1 ºC, na sjeveroistoku –4,5 do –5,5 ºC, a u planinama na jugu zemlje –7 ºC. U srpnju srednja temperatura na obali iznosi 16,5 ºC, a u unutrašnjosti na jugoistoku 19 ºC. Najviše je oborina (800 do 1000 mm) u planinskim dijelovima, nešto manje u jezerskom pojasu i predgorju Karpata (600 do 800 mm), a najmanje u središnjem nizinskome području (450 do 600 mm).
Riječna mreža najvećim dijelom (99,7%) pripada slijevu Baltičkoga mora, od čega na porječje Visle otpada 54,0%, a na porječje Odre 33,9%; ostale se rijeke slijevaju u jezera ili izravno u Baltičko more. Poljske rijeke dijele se na pradolinske ili longitudinalne, koje teku pradolinama od jugoistoka prema sjeverozapadu, i transverzalne, koje se kroz morenske nanose probijaju na sjever prema Baltičkomu moru. Najdulje su rijeke Visla (1047 km), te Odra (742 km u Poljskoj) i Warta (808 km). Najniži im je vodostaj u jesen, a najviši u proljeće (zbog otapanja snijega) i u rano ljeto (zbog obilnijih kiša). Zaleđene su od 1 do 4 mjeseca. Plovne su Visla i Odra s pritokom Wartom. Jezera (oko 9300, većinom ledenjačka) obuhvaćaju 1% ukupne površine Poljske. Najveća su jezera Śniardwy (113,8 km²), Mamry (104,4 km²) i Łebsko; velik je broj i akumulacijskih jezera.
Šume obuhvaćaju 29,3% ukupne površine; najraširenije su crnogorične (87,1%), osobito u sjevernoj i središnjoj Poljskoj. Bjelogorične i miješane šume raširene su na planinskim pristrancima. Iznad gornje granice šume nalazi se subalpski pojas klekovine s planinskim pašnjacima.
Stanovništvo
U Poljskoj prema popisu 2011. žive 38 511 824 st., a prema procjeni za 2013. god. 38 533 299 st. Uoči II. svjetskog rata Poljska (tadašnja površina 389 000 km²) imala je 34,8 milijuna stanovnika (1938). U ratu je stradalo više od 6 milijuna Poljaka, mnogo ih se iselilo, a pomicanjem granica dio stanovništva ostao je izvan državnog teritorija pa je broj stanovnika 1946. iznosio nepunih 23,9 milijuna. Povratkom u domovinu oko 2,5 milijuna Poljaka iz drugih europskih zemalja između 1945. i 1948. i prirodnim priraštajem u Poljskoj je do 1974. broj stanovnika porastao na 33,8 milijuna, a 2002. popisano je 38,2 milijuna stanovnika. Prosječna gustoća naseljenosti iznosi 123 st. na 1 km² (2011). Najrjeđe je naseljeno područje jezerâ na sjeveroistoku zemlje (Mazurija, odnosno Warmińsko-mazursko vojvodstvo, 58 st./km², 2011) i baltičko primorje (Podlasko vojvodstvo, 59 st./km²), a najgušće šlesko industrijsko područje (374 st./km²) i Małopolsko vojvodstvo (okolica Krakova; 224 st./km²) na jugu. Stanovništvo Poljske etnički je homogeno: Poljaci čine 97,1% (popis 2011) populacije; među manjinama (zakonom je priznato 9 nacionalnih, 4 etničke i 1 jezična manjina) zastupljenošću se ističu Nijemci (144 236 pripadnika), koji žive u zapadnom dijelu zemlje, Bjelorusi (43 878) i Ukrajinci (38 795) u istočnom dijelu, Slovaci na jugu, Židovi u gradovima, a ima i 16 723 Roma; jezičnu manjinu čine Kašubi (232 547 pripadnika) u području donjeg toka Visle. Šlezima se izjasnilo 375 635 st., a još 471 085 st. istodobno i Šlezima i Poljacima. Službeni je poljski jezik. Stanovnici su uglavnom rimokatolici (95,7%, 2011), a ima i grkokatolika (1,4%), pravoslavaca (1,3%), protestanata, muslimana i dr. Velik broj Poljaka živi izvan granica Poljske, dijelom kao iseljenici, a dijelom kao dijaspora nakon promjena granica Poljske. Najviše ih je u SAD-u (oko 9,5 milijuna Poljaka i njihovih potomaka), Njemačkoj, Brazilu, Ukrajini, Francuskoj i Bjelorusiji. Prosječni godišnji porast broja stanovnika dugi je niz godina bio nizak (0,1%, 1994–99), a u posljednjem je međupopisnom razdoblju (2002–11) negativan (–0,01%), što je rezultat niskoga prirodnog priraštaja (0,3‰ ili 0,03%) i većeg iseljivanja (258 000, 2001–10) od useljivanja (113 000 st.). Poljska već od 1960. neprestano bilježi negativnu migracijsku bilancu. Stopa nataliteta (10,0‰, 2012) smanjuje se od 1984. god. pa do početka XXI. st., a stopa mortaliteta (10,0‰, 2012) raste; prirodni je priraštaj 2012. god. iznosio 0,0‰ (u Europskoj uniji prosjek je 0,4‰, 2012). Smrtnost dojenčadi od 4,6‰ (2012) malo je viša od prosjeka Europske unije (3,9‰, 2011). Zbog niskoga nataliteta populacija Poljske ubrzano stari; u dobi je do 14 godina 16,1% (2012; 26,5% u 1990), u dobi od 15 do 64 godina 69,8%, a u dobi od 65 i više godina 14,1% stanovništva. Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. god. iznosi 81,1 godinu, a za muškarce 72,7 godina. Ekonomski je aktivno 17 339 900 st. (2012), od čega je nezaposleno 10,1%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 12,5%, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 30,2%, a u uslužnim djelatnostima 57,3% zaposlenih (2012). Među mnogim sveučilištima najstarije je u Krakovu (osnovano 1364; današnji naziv Uniwersytet Jagielloński), a najveće u Varšavi (osnovano 1816); sveučilišta još imaju Wrocław (osnovano 1702), Lublin, Poznań, Toruń, Łódź, Katowice i dr. Glavni je i najveći grad Varšava (Warszawa, 1 715 517 st., 2013), a ostali su veliki gradovi (2013): Łódź (718 960 st.), Krakov (Kraków; 758 463 st.), Wrocław (631 188 st.), Poznań (550 742 st.), Gdańsk (460 427 st.), Szczecin (408 913 st.), Bydgoszcz (361 254 st.), Lublin (347 678 st.), Katowice (307 233 st.), Białystok (294 921 st.). Udjel gradskog stanovništva posljednjih se desetak godina smanjio (osobito u većim gradovima), sa 61,9% 2000. god. na 60,6% 2012. god.
Gospodarstvo
Godine 1989–90. napušten je socijalistički gospodarski sustav, oslonjen pretežno na crnu i obojenu metalurgiju, tekstilnu industriju i poljoprivredu, te robnu razmjenu sa Sovjetskim Savezom i drugim socijalističkim istočnoeuropskim zemljama. Uz potporu međunarodnih financijskih institucija tijekom 1990-ih razvijala se tržišna ekonomija, te je provedena privatizacija, a 2004. Poljska je postala članicom EU. Osim velikim obradivim površinama i šumom, Poljska je bogata prirodnim plinom, ugljenom i rudama (bakar, olovo, kadmij, srebro, kamena sol i dr.). Vrijednost BDP-a uvećana je sa 65,9 milijarda USD (1990), na 533,8 milijarda USD (2008), a potom je slijedio pad na 439,7 milijarda USD (2009). Do 2017. BDP je uvećan na 526,3 milijarde USD, a 2018. iznosio je 585,7 milijarda USD, odnosno oko 15 425 USD po stanovniku. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (57,4%), slijede industrijski (40,2%) i poljoprivredni (2,4%). U uslužnome sektoru znatan je udjel turizma, lučkih usluga i prijevoza transeuropskim koridorima. U industriji je razvijena proizvodnja željeza i čelika, aluminija, poljoprivrednih strojeva, vagona, lokomotiva, traktora, kamiona, brodova, tekstila, kemikalija, lijekova, drva i namještaja, elektronike, hrane i pića, stakla, porculana, kože i krzna. Glavninu poljoprivrednih proizvoda čine raž, pšenica, ječam, šećerna repa, industrijsko bilje, krumpir i dr.; uz morski ribolov razvijen je uzgoj goveda, svinja, ovaca, konja, peradi i dr. Poljska je u Europskoj uniji među vodećim proizvođačima žitarica, voća i povrća, peradi i svinjetine. Godine 2021. vrijednost robnog izvoza bila je 323 milijarde USD, a uvoza 354 milijarde USD. Većinu izvoza čine vozila i dijelovi, električne baterije, namještaj, kemikalije, lijekovi, odjeća, duhan, hrana, medicinski instrumenti i pomagala, i dr. Uvozi automobile i druga vozila te njihove dijelove, sirovu naftu i naftne derivate, telekomunikacijske uređaje i opremu, računala, lijekove, industrijske strojeve, odjeću, hranu, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Njemačka (27,7%), Češka (5,9%), Francuska (5,7%), Velika Britanija (5,1%) i Italija (4,6%). Najviše uvozi iz Njemačke (23,8%), Kine (13%), Nizozemske (5,4%), Italije (5,3%) i Češke (4,1%). Godine 2021. BDP je iznosio 679,4 milijarde USD (oko 18 000 USD po stanovniku). Stopa je nezaposlenosti 2,6%, a udjel siromašnoga stanovništva oko 12% (2022). Prema procjenama Međunarodnoga monetarnog fonda za 2023., BDP je 842,1 milijardu USD (22 390 USD po stanovniku), inflacija je 12%, stopa nezaposlenosti 2,8%, a javni dug iznosi 49,8% BDP-a.
Promet
Najveću važnost u prijevozu robe i putnika ima cestovni promet, koji se odvija mrežom cesta duljine 281 000 km (2012), od čega je 1 365 km autocesta. Željeznička se mreža sastoji od 20 094 km željezničkih pruga (2012), od čega je 11 920 km elektrificirano. Najgušće su cestovna i željeznička mreža u južnom i središnjem dijelu zemlje, osobito u šleskom industrijskom području i širem području Varšave. Duljina unutrašnjih plovnih putova iznosi 3659 km (2012). Među plovnim kanalima najdulji je Wieprz–Krzna (dug 140,0 km, otvoren 1961), a važniji su još Bidgoški (Bydgoski; 24,7 km), Augustovski (80 km u Poljskoj), Elbląski (62,5 km), Gliwicki (41,2 km), Ślesiński (Warta–jezero Gopło; 32 km) i Notećki kanal (25 km). Najveća je riječna luka Koźle (Kędzierzyn-Koźle) na Odri. Uz Gdańsk (24,4 milijuna t, 2012) velike su morske luke Gdynia (13,0 milijuna t), Świnoujście (10,7 milijuna t), Szczecin (8,0 milijuna t) i Police (2,0 milijuna t). Najveća je putnička luka za međunarodni promet Świnoujście (trajektne veze za Švedsku). Glavne su zračne luke Varšava (10,7 milijuna putnika, 2013), Krakov, Katowice, Gdańsk, Poznań i Rzeszów.
Novac
Novčana je jedinica zlot (złoty; zł, PLN); 1 zlot = 100 groša (grosz).
Povijest
Prvi tragovi nastanjenosti na poljskom području mogu se pratiti od paleolitika. Mnogobrojni nalazi, posebice ostatci neandertalskoga čovjeka (70 000 do 40 000 god. pr. Kr.) svjedoče o ranoj naseljenosti današnjega poljskog teritorija. Na razvoj neolitičkih kultura uvelike je utjecao reljef, zahvaljujući kojemu su se one razvijale pod utjecajem podunavskih neolitičkih kultura u nekoliko prilično izdvojenih kulturno-zemljopisnih cjelina. U južnoj Poljskoj živjeli su nositelji podunavske kulture vrpčaste keramike, a u današnjoj sjevernoj Poljskoj nositelji kulture zvonolikih vrčeva. Posljedica prodora indoeuropskih naroda tijekom III. tisućljeća pr. Kr. bilo je uništenje nositelja neolitičkih i eneolitičkih kultura te početak brončanoga doba. U drugoj polovici II. tisućljeća pr. Kr. na područje između Labe i Odre te istočnije sve do zapadne Ukrajine naselili su se nositelji lužičke kulture. Poznato je više utvrđenih naselja, od kojih se ističe dobro sačuvani Biskupin. Usporedno s razvojem lužičke kulture, na području zapadne i sjeverne Poljske za tzv. nordijskoga brončanog doba etnički su se oblikovale pragermanske plemenske zajednice, koje su iz današnje sjeveroist. Poljske potisnuli Balti. Nakon velikih seoba germanskih plemenâ na teritorij Zapadnoga Rimskog Carstva tijekom kasnoga starog vijeka (III–V. st.) na ispražnjeno su se područje tijekom V. st. naselila slavenska plemena, koja su pod vodstvom domaćih vladara osnovala četiri velike te više od dvadeset manjih kneževina. Na područje oko rijeke Warte naselili su se Poljani, oko srednje Visle Mazuri, oko gornje Visle (Mala Poljska) Vislani, a oko Odre Šlezani. Prvi pokušaj sjedinjenja poljskih kneževina započeli su Vislani u IX. st. Premda su isprva imali uspjeha, njihovo napredovanje prekinuo je velikomoravski knez Svatopluk, koji je između 874. i 885. osvojio Malu Poljsku. Taj pad iskoristili su Poljani pod vodstvom svojih kneževa iz dinastije Pjastovića.
Poljska za vladavine Pjastovića (IX. st. – 1370)
Pohod na susjedne slavenske kneževine Pjastovići su započeli iz Gniezna za vladavine kneza Mieszka I. (vladao približno od 960. do 992). On je sjedinio Poljane, Šlezane, Mazure, Kujavjane, Vislane, Pomorjane i druge plemenske saveze (kneževine) u jednu državu, koja je prema dominantnomu plemenu Poljanâ dobila suvremeno ime. U to su doba njem. markgrofovi započeli sustavno osvajanje i kolonizaciju slavenskoga etničkoga područja istočno od Labe, praćeno germanizacijom i prisilnim pokrštavanjem. Kako bi se odupro njemačkom pritisku, Mieszko I. povezao se s češkim kraljem Boleslavom I., čijom se kćerju Dobravom oženio. Unatoč tomu, bio je prisiljen nakon poraza 963. priznati rimsko-njemačkog cara Otona I. Velikoga za vladara. Političko povezivanje s Češkom i Svetim Rimskim Carstvom Njemačke Narodnosti ubrzalo je širenje kršćanstva u Poljskoj, koje je simbolično započelo krštenjem Mieszka I. (966) i osnutkom prve poljske biskupije u Poznańu (968). Mieszko je položio i prve temelje središnje vlasti i državnog ustroja po uzoru na Zapad. U nizu ratova sa susjednim kneževinama osvojio je Pomorje (967) te Šlesku (990). Na vrhuncu moći dobio je od pape priznanje crkveno-političke neovisnosti i jamstvo za državne granice (990–991). Širenje kneževine Poljske nastavio je njegov sin Boleslav I. Hrabri (vladao 992–1025), koji je osvojio Malu Poljsku (992), Bijelu Hrvatsku (999), obje Lužice (1002), Slovačku i Moravsku (1003), istočnu Galiciju, Volinj i Podoliju (1018) te, samo na godinu dana, Češku (1003–04). Kako bi poljsku Crkvu osamostalio od njemačke, Boleslav je biskupiju u Gnieznu podignuo na rang nadbiskupije (1000). Na vrhuncu moći vladao je velikim područjem od Baltičkoga mora na sjeveru do Dunava na jugu, te od rijeke Bug na istoku do rijeke Labe na zapadu, pa se 1025. u Gnieznu, svojoj prijestolnici, dao okruniti za poljskog kralja. Boleslava je na prijestolju naslijedio sin Mieszko II. (vladao 1025–34) za čije je vladavine Poljska, zbog slabljenja središnje kraljevske vlasti i jačanja feudalnih magnata, izgubila prostrana područja u ratovima protiv Nijemaca (Lužicu 1029–31), Čeha (Moravsku 1020), Madžara (Slovačku) i Kijevske Rusije (istočna državna područja). Najteže gubitke pretrpio je Mieszko 1031. prigodom zajedničkoga napada rimsko-njemačkog cara Konrada II. Salijca i kijevskoga kneza Jaroslava Mudroga; nakon toga njegova se obitelj sklonila u Njemačku, a od Poljske su se odvojili Pomorje i Mazovija. Tada je Poljska izgubila i političku samostalnost jer je Mieszko II. u Mersenburgu 1033. priznao vrhovništvo rimsko-njemamčkog cara Konrada II. Salijca i podjelu dotadašnjega poljskog teritorija. Osipanje poljskog teritorija nastavilo se i nakon njegove smrti. Tijekom feudalne anarhije (1034–39) koja je zahvatila Poljsku, Češka je privremeno osvojila Šlesku (1038–54), a zbog dugih i iscrpljujućih ratova izbio je seljački ustanak u Velikoj i Maloj Poljskoj (1037–38), koji su poljski feudalci slomili uz pomoć njemačkih i čeških feudalaca. Oporavak Poljske započeo je za vladavine kneza Kazimira I., zvanog Obnovitelj (vladao 1034–38. i 1039–58), koji je uz pomoć rimsko-njemačkog cara Henrika III. uspio učvrstiti središnju upravu te Poljskoj vratiti Mazoviju i Pomorje (1047) te Šlesku (1054). Svekoliki politički oporavak Poljske nastavio se i za njegova sina Boleslava II. Smjeloga (vladao 1058–79), koji je iskoristio sukob rimsko-njemačkog cara Henrika IV. i pape Grgura VII. oko investiture kao povod za zbacivanje njemačkog vrhovništva i obnovu poljskog kraljevstva (1076). Zbog okrutnosti prema velikašima i sukoba s pristašama čvršćega političkog povezivanja Poljske s Njemačkom, bio je protjeran 1079. Na čelu države naslijedio ga je brat, vojvoda Ladislav I. Herman (vladao 1079–1102), koji se oženio sestrom rimsko-njemačkog cara Henrika IV. (1088/89) te tako normalizirao odnose između susjednih država. Premda je u početku vladavine Ladislavov sin Boleslav III. Krivousti (vladao 1102–38) priznavao vrhovništvo rimsko-njemačkog cara Henrika V., nakon učvršćenja središnje kraljevske vlasti te obračuna s nepokornim velikašima, carevim pristašama, izbio je 1109. novi poljsko-njemački sukob u kojem je Boleslav u nekoliko bitaka razbio njemačku vojsku. Poljska je tako ponovno postala vodećom vojnom i političkom silom istočne Europe, što je i potvrdila osvojenjem Pomorja (1122). Kako bi spriječio prijestolni rat, Boleslav je oporukom podijelio državu među četiri svoja sina; najstarijega je imenovao starješinom svih, uvodeći sustav seniorata. U toj je podjeli Vladislav II. (vladao 1138–46) naslijedio Šlesku, istočne dijelove Velike Poljske, istočno Pomorje te Malu Poljsku sa senioratskim pravom, Boleslav IV. (vladao 1146–73. i 1194–1202) naslijedio je Mazoviju, Mieszko III. Stari (vladao 1173–77. i 1194–1202) zapadne dijelove Velike Poljske, a Kazimir II. (vladao 1177–94) zapadno Pomorje. Unatoč tomu, među braćom je izbio rat, koji je završio tek 1194. uspostavom Mieszkove vlasti na cijelome poljskom teritoriju. Pošto je pregovorima 1198–99. zajamčio poljskim velikašima pravo udjela u vlasti, uspio je pridobiti i Krakov. Nakon bratoubilačkoga rata Pjastovića, koji je uz prekide trajao od 1146. do 1194., i smrti Mieszka III. Staroga, Poljska je prestala postojati kao jedinstvena političko-teritorijalna cjelina. Podjelom na četiri nasljedna posjeda ona je bila pretvorena u labavi savez poljskih kneževina, u kojem je glavna grana Pjastovića vladala tzv. senioratskim zemljama (istočno Pomorje, Velika i Mala Poljska s prijestolnicom Krakovom), dok su sporedne grane vladale Šleskom, zapadnim i istočnim Pomorjem te Mazovijom. Raspad Poljske bio je praćen gubitkom političke samostalnosti (poljski knezovi morali su 1157. priznati vrhovništvo rimsko-njemačkog cara) i teritorija (danski kralj Knut VI. osvojio je 1184. Pomorje). Uza sve to, pojedine kneževine bile su razdrobljene na mnogobrojne i politički gotovo autonomne veleposjede. Najveći među njima bio je posjed nadbiskupa Gniezna, koji je 1136. brojao čak 149 gradova i sela. Unatoč teritorijalnim gubitcima, raspadu središnje kraljevske vlasti, političkom povezivanju sa Svetim Rimskim Carstvom Njemačke Narodnosti te podjeli kneževina na mnogobrojne svjetovne i crkvene veleposjede, druga polovica XII. i prva polovica XIII. st. bile su razdoblje svekolikoga gospodarskog napretka, obilježena osnutkom novih i rastom starih gradova, širenjem trgovine i razvojem obrtničke proizvodnje.
Gospodarski napredak poljska kneževina naglo je prekinula provala Mongola (Tatara), koji su tijekom 1241. uništili vojske poljskih kneževa. Premda su se Mongoli brzo povukli, za sobom su ostavili razorene gradove i sela te desetkovano stanovništvo. Vojni slom poljskih knezova i feudalnu anarhiju iskoristili su susjedi. Mongoli su zaposjeli dijelove istočne Mazovije uz rijeku Bug (1241–52), a Brandenburg dijelove zapadnog Pomorja i Velike Poljske uz rijeku Odru (1249–52). Povrh svega toga, Velika Poljska i Mazovija bile su pod stalnim pljačkaškim udarima Litavaca (1246–1307), a Mala Poljska pod udarima Mongola iz Rutenije (današnja zapadna Ukrajina).
Kako bi obnovili ratovima uništenu zemlju te nadoknadili ljudske gubitke, poljski su knezovi tijekom druge polovice XIII. st. dopuštali i podupirali kolonizaciju njemačkih obrtnika i seljaka u poljske krajeve. Prisutnost novoga stanovništva te njegove veze s gospodarski razvijenim njemačkim gradovima i državama ubrzo je dovela do obnove političkog jedinstva Poljske. Ono je započelo s knezom Przemysłom II. (vladao 1279–96), koji se nakon osvojenja Velike Poljske (1279) i istočnoga Pomorja (1294) dao u Gnieznu okruniti 1295. za poljskoga kralja (prvi poljski kralj nakon 1138). Tijekom njegovih napora za političkom i teritorijalnom obnovom poljskog kraljevstva, češki kralj Václav II. zaposjeo je Šlesku i Malu Poljsku (1291–92) te se dao okruniti za kralja Male Poljske (1291). Nakon Przemysłova ubojstva, u poljskom kraljevstvu ponovno je izbio prijestolni rat koji je završio dolaskom Václava II. na prijestolje (vladao kao poljski kralj 1300–05). Nakon kratkotrajne vladavine češkog i poljskog kralja Václava III. (1305–06) vlast u zemlji preuzeo je brzesko-kujavski knez Vladislav Łokietek (vladao 1306–33), koji se 1320. okrunio za kralja Poljske kao Vladislav I. Premda je u borbama s češkim kraljem Václavom III. i poljskim feudalcima osvojio Malu (1306) i Veliku Poljsku (1314) te tako ponovno obnovio političku i teritorijalnu cjelovitost Poljske, ona je za njegove vladavine trajno izgubila istočno Pomorje te Kujaviju (1309), koje je zauzeo Njemački viteški red, te zapadno Pomorje u dva rata protiv Brandenburga (1316–17. i 1326–29). Ratovi s Njemačkim viteškim redom trajali su sve do 1525. Unatoč teritorijalnim gubitcima na sjeveru, Vladislav I. uspio je u novom ratu protiv Njemačkoga viteškog reda (1327–32) spriječiti njegovo širenje na Veliku Poljsku. Za vladavine njegova sina Kazimira III. Velikog, posljednjega Pjastovića (vladao 1333–70), nastavilo se političko i gospodarsko jačanje Poljske. Premda se trajno odrekao Šleske u korist Češke (Ugovor u Vyšehradu, 1335) te istočnog Pomorja u korist Njemačkoga viteškog reda (mir u Kaliszu 1343), teritorijalne gubitke na zapadu nadoknadio je na istoku osvojenjem Rutenije i Galicije (1349). Mnogobrojnim je povlasticama poticao osnivanje gradova te razvoj obrta i trgovine. Provodio je financijske i upravne reforme, kodificirao zakone (Wiślički statut, 1347), a u Krakovu je osnovao sveučilište (1364). Nasljedstvo na poljskom prijestolju uredio je ugovorima s hrvatsko-ugarskim kraljevima Karlom I. Robertom (1339) i Ludovikom I. Anžuvincem (vladao 1370–82); na osnovi tih ugovora Ludovik je nakon njegove smrti bio izabran za poljskog kralja.
Poljska za vladavine Anžuvinaca (1370–1399)
Budući da je Ludovik težište političkog djelovanja usmjerio prema Jadranu te malo boravio u zemlji, vlast u Poljskoj postupno je preuzimalo plemstvo. Politička moć plemstva posebno je ojačala donošenjem niza privilegija (Košički privilegiji, 1373–74) kojima ih je Ludovik privolio da prihvate njegovu kćer Jadvigu kao nasljednicu poljskoga prijestolja (vladala 1382–86). Ona se 1386. udala za Jagela, litavskoga kneza, koji se obvezao da će prijeći na katolicizam i ujediniti Litvu s Poljskom. Tako je došlo do poljsko-litavske državne unije koja je uz prekide (1440–47; 1492–1501) trajala sve do 1791. U početku je unija bila personalna, a potom od 1569. realna.
Poljska za vladavine Jagelovića (1399–1572)
Dolaskom Vladislava II. Jagela (vladao 1386–1434) i dinastije Jagelovića na poljsko prijestolje započeo je novi politički i gospodarski oporavak Poljske. Za njegove je vladavine Moldavija (križevina) postala poljskom vazalnom zemljom (1387), a moć Njemačkoga viteškog reda slomio je u Grunwaldskoj bitki u istočnoj Pruskoj (znana i kao bitka kod Tannenberga, 1410). Na prijestolju ga je naslijedio sin Vladislav III. (vladao 1434–44., poslije hrvatsko-ugarskoga kralj Vladislav I.) za čije je vladavine bila razvrgnuta personalna unija Poljske s Litvom te 1440. obnovljena unija s Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom. Njegovu vladavinu obilježio je prijestolni rat s Habsburgovcima za hrvatsko-ugarsku krunu (1441–42) te križarski rat protiv Osmanlija koji je završio njegovom pogibijom u bitki kraj Varne (1444). Na prijestolju ga je naslijedio brat Kazimir IV. Jagelović (vladao 1447–92), koji je porazio Njemački viteški red (1454–66), proširio Poljsku na istočno Pomorje i Gdańsk te natjerao Red na priznanje poljske neovisnosti. Usporedno s teritorijalnim širenjem radio je na jačanju središnje kraljevske vlasti, oslanjajući se u borbi protiv velikaša na šljahtu (malo i srednje plemstvo), kojoj je znatno proširio povlastice. Njegova osvajačka politika prema ruskim zemljama utjecala je na težnje ruskih knezova da steknu samostalnost prema moskovskomu velikom knezu. Svoj međunarodni politički položaj znatno je ojačao kada mu je sin Vladislav II. postao češkim (1471), a zatim i hrvatsko-ugarskim kraljem (1490). Istjeravši 1485. Osmanlije iz Moldavije, Kazimir IV. ostvario je, za neko vrijeme, zamisao o državnoj zajednici od Baltika do Crnoga mora. Za njegove vladavine ponovno je ojačalo gospodarstvo, trgovina i obrt, pa se u gradovima Krakovu, Poznańu, Lublinu, Gdańsku i Varšavi udvostručio broj stanovnika. Nakon njegove smrti započelo je postupno političko raspadanje Poljske. Za vladavine Jana I. Olbrachta (vladao 1492–1501) plemstvo je nastojalo povećati svoje novčane prihode izvozom žita u zemlje zapadne i južne Europe. To je dovelo do proglašenja novih povlastica (Piotrkówski statut, 1496), na osnovi kojih je izvršena refeudalizacija zemlje (pojačano iskorištavanje seljaštva, prisvajanje seljačke i općinske zemlje, vezivanje seljaka za zemlju), a posljedica toga bilo je gospodarsko slabljenje gradova. Političko i gospodarsko jačanje na račun središnje kraljevske vlasti i velikaša nastavilo se za kralja Aleksandra (vladao 1501–06). Oni su od njega 1505. iznudili tzv. Radomsku konstituciju (Nihil novi), prema kojoj se bez pristanka nižega doma Sejma (tj. šljahte) ne mogu donositi zakoni. Za vladavine Sigismunda I. Staroga (vladao 1506–48) i Sigismunda II. Augusta, posljednjega Jagelovića (vladao 1548–72), vlast u zemlji u potpunosti je preuzela šljahta. Šljahta i litavsko plemstvo stvorili su Lublinskim sporazumom (1569) realnu uniju (Rzeczpospolita) s kraljem kojega je birala šljahta. U toj uniji obje zemlje sačuvale su unutrašnju autonomiju.
Poljska za izbornih kraljeva (1573–1795)
Nakon smrti Sigismunda II. Augusta poljskim kraljem postao je Henrik Valois (vladao 1573–74), zatim István Báthory (vladao 1575–86), za čije su vladavine Rusi prepustili Poljskoj Livoniju (1582). Kralj Sigismund III. iz švedske dinastije Vasa (vladao 1587–1632) nastavio je širenje na istok, osvojio 1609. Moskvu i dao svojega sina Vladislava (poslije poljskog kralj Vladislav IV., vladao 1632–48) proglasiti za ruskog cara, no već 1612. Poljaci su bili protjerani iz Moskve. Osman. najezdu Poljaci su razbili pobjedom kraj Hotina 1621; rat sa Švedskom zbog Baltičkoga primorja završio je neuspjehom; mirom u Altmarku 1629., Poljska je izgubila Gdańsk, Memel (Klaipėdu) i Rigu. Krajem XVI. i u prvoj polovici XVII. st. došlo je do niza seljačkih ustanaka (1592., 1610., 1630). Nakon Poljsko-ruskog rata 1632–34. Vladislav IV. bio je prisiljen odreći se pretenzija na rusko prijestolje. Za Ivana Kazimira II. (vladao 1648–68) izbio je (1648) veliki ustanak ukrajinskih Kozaka pod vodstvom hetmana B. Hmeljnickoga, koji je 1654. prihvatio vrhovnu vlast ruskog cara, pa je zbog toga izbio novi rat s Rusijom. Poljska je mirom u Andrusovu (1667) izgubila Ukrajinu na lijevoj obali Dnjepra, te Kijev i Smolensk. Godine 1655. u Poljsku je prodro švedski kralj Karlo X. Gustav i zauzeo velik dio teritorija te gradove Varšavu, Krakov, Poznań. Naišavši na otpor širokih slojeva naroda i uplevši se u rat s Rusijom, Šveđani su se povukli, no mir u Oliwi (kraj Gdańska) 1660. bio je vrlo nepovoljan za Poljsku, koja je pretrpjela znatne gubitke na Baltiku. Nešto prije, 1657., Poljska je bila prisiljena priznati neovisnost i Pruskoj, koja se sjedinila s Brandenburgom. Nakon švedske okupacije došla je u drugoj polovici XVII. st. nova osman. najezda. Premda je za vladavine kralja Michała Korybuta (vladao 1669–73) Osmansko Carstvo osvojilo Podoliju i velik dio teritorija na desnoj obali Dnjepra (1672), Poljska je pod vodstvom Ivana III. Sobjeskoga (poljski kralj 1674–96) u bitki kraj Hotina (1673) i pod Bečom (1683) porazila Osmanlije te tako zaustavila njihov prodor u srednju Europu. Karlovačkim mirom 1699. Podolija je bila vraćena Poljskoj. Slabljenju Poljske u drugoj polovici XVII. st. pridonijela je unutrašnja nesređenost, os. pošto je šljahta uspjela provesti liberum veto (1652), načelo prema kojemu je prihvaćanje zakonskih prijedloga i zaključaka mogao obezvrijediti bilo koji zastupnik plemićke skupštine (Sejm i Sejmik). Od tada su se strane sile počele upletati u izbor poljskih kraljeva. Tako je izabran za kralja saski knez August II. Jaki (vladao uz prekide 1697–1733), čiju su kandidaturu podupirale Austrija i Rusija. Uvučena u Sjeverni rat protiv Švedske (1700–21) Poljska je pretrpjela težak neuspjeh. Nakon poraza kraj Rige te pada Varšave i Krakova, švedski kralj Karlo XII. dao je za kralja izabrati Stanislava I. Leszczyńskoga (vladao uz prekide 1704–36). Nakon Karlova poraza kraj Poltave (1709) na prijestolje se vratio August II. Jaki, a nakon njegove smrti ponovno je bio izabran (1733) Stanislav I. Leszczyński, što je dovelo do rata za polj. krunu; s jedne su strane bili pristaše Leszczyńskoga, a s druge Augusta III. Saskoga, koji je uz pomoć Rusije i Austrije došao na poljsko prijestolje (vladao 1733–63). Stalni ratovi u XVII. i početkom XVIII. st., te unutrašnje borbe između plemićkih skupina oslabili su i osiromašili zemlju. Tek su se oko polovice XVIII. st. pojavili znaci gospodarskoga oporavka te prvi politički zahtjevi dijela poljskoga plemstva za provedbu političko-gospodarske obnove. Prve reforme provodili su grofovi Czartoryski, koji su tijekom interregnuma (1763–64) preuzeli vlast u zemlji te proveli niz reformi (ograničenje načela liberum veto, osnivanje povjerenstava za financijske i vojne poslove, uvođenje sveopće izvozne carine na poljodjelske proizvode, preustroj školstva i dr.). Premda je posljednji poljski kralj Stanislav II. August Poniatowski (vladao 1764–95) nastavio reforme, zbog otpora Rusije i Pruske, koje nisu htjele konsolidaciju Poljske, te otpora šljahtske većine, koja se suprotstavljala ograničenju svojih povlastica, došlo je do građanskoga rata između pristaša kompromisa s Rusijom i njihovih protivnika, koji su uživali potporu Austrije, Francuske i Osmanskoga Carstva. Iako su ruske postrojbe zajedno s vojskom Stanislava II. Augusta Poniatowskoga porazile barske konfederate, Austrija, Pruska i Rusija sporazumom u Sankt Peterburgu 1772. izvršile su Prvu diobu Poljske pripojivši oko 1/3 njezina teritorija. Godine 1791. bio je proglašen u Poljskoj prvi europski ustav koji je ukinuo izbornost kralja (uvođenje nasljedne monarhije), liberum veto i neke staleške povlastice (građanstvo je dobilo predstavništvo u Sejmu, pravo stjecanja zemljišnoga posjeda, stupanja u časnička, svećenička i činovnička zvanja i stjecanja plemstva) te proglasio sjedinjenje Poljske i Litve u jedinstvenu državu. Proglašenje ustava iskoristili su velikaši, koji su stvorili Targowicku konfederaciju (1792) te uz vojnu pomoć ruske carice Katarine II. Velike podignuli pobunu. Novi sukob središnje državne vlasti i velikaša iskoristile su 1793. Rusija i Pruska, koje su potpisale tajni sporazum o Drugoj diobi Poljske te međusobno podijelile približno 280 000 km²; Pruska je prisvojila Gdańsk, Toruń i velik dio Velike Poljske, a Rusija Ukrajinu na desnoj obali Dnjepra i Bjelorusiju. U ožujku 1794. planuo je protiv pruske i ruske okupacije zemlje veliki ustanak pod vodstvom A. T. Kościuszka. Nakon sloma ustanka u listopadu 1794. Pruska, Rusija i Austrija izvršile su 1795. Treću diobu Poljske, nakon koje je ona bila izbrisana s političkoga zemljovida Europe. Prusi su prisvojili Varšavu i glavni dio staropoljskih zemalja; Rusi Litvu, Kurlandiju, zapadni dio Volinije i Brestsko vojvodstvo; Austrija Krakov i Lublin s okolnim teritorijem.
Podijeljena Poljska (1795–1918)
Nakon sloma ustanka i podjele Poljske, velik broj Poljaka otišao je u izbjeglištvo, os. u Francusku. U njoj je general J. H. Dąbrowski ustrojio poljsku legiju koja se istaknula u Napoleonovu pohodu na Italiju (1798–1801) te u Napoleonovim ratovima protiv Austrije, Pruske i Rusije (1806–13). Na pruskome dijelu Poljske Napoleon I. Bonaparte osnovao je 1807. Veliko vojvodstvo varšavsko, kojemu je 1809. priključio austrijske dijelove Poljske. Nakon Napoleonova poraza u »Bitki narodȃ« kraj Leipziga (16–19. X. 1813) bilo je ukinuto Veliko vojvodstvo varšavsko, a na Bečkom je kongresu 1815. bila potvrđena podjela Poljske, koja je trajala do 1918. Zapadni dio bivšega Velikoga vojvodstva varšavskoga pripao je, kao Poznańsko veliko vojvodstvo, Pruskoj, koja je osim toga dobila i Pomorje i Šlesku. Austrija je dobila Galiciju, osim Krakova s okolicom koji je u obliku »slobodne« republike trebao biti pod zajedničkim nadzorom triju sila, a velik je dio Velikoga vojvodstva varšavskoga pod imenom Poljsko kraljevstvo bio priključen Ruskomu Carstvu (personalna unija); 1815. ruski car postao je ujedno i kralj Poljske (tzv. Kongresna Poljska); cara je u Varšavi zamjenjivao generalni gubernator. U studenom 1830. izbio je ustanak u ruskom dijelu Poljske. Nakon gušenja ustanka krajem 1831. bila je ukinuta poljska autonomija. Godine 1846. izbio je jednomjesečni ustanak u austrijskom dijelu Poljske, a 1848–49. i u pruskom dijelu. Nakon propasti svih ustanaka došlo je do intenzivnije rusifikacije i germanizacije. Novi ustanak izbio je pod vodstvom J. H. Dąbrowskoga 1863., no već iduće godine ugušila ga je ruska vojska. Na početku I. svjetskog rata javila su se među Poljacima dva oslobodilačka pokreta. Prvi je vodio R. Dmowski, koji je nakon osnutka Poljskoga nacionalnoga komiteta u Parizu tražio od sila Antante obnovu Poljske. Drugi pokret vodio je J. Piłsudski, koji je uoči I. svjetskog rata u Galiciji ustrojio poljske legije (Savez strijelaca), s kojima se tijekom rata borio, u suradnji s Centralnim silama, protiv Rusije zbog njihova obećanja o uspostavi neovisnoga Poljskoga Kraljevstva. Potkraj I. svjetskog rata Saveznici su pod pritiskom W. Wilsona na kraju prihvatili zamisao o obnovi neovisne poljske države te priznali Poljski nacionalni komitet u Parizu kao predstavnika poljskoga naroda.
Republika Poljska (1918–1939)
Prva vlada neovisne Poljske bila je osnovana 7. XI. 1918. u Lublinu, a za njezina prvoga premijera i ministra vanjskih poslova bio je izabran I. J. Paderewski (1919–20). Velike poteškoće činilo je pitanje granicâ nove države. Pitanje granice prema zapadnoj i istočnoj Pruskoj i Gornjoj Šleskoj bilo je riješeno plebiscitima 1920. i 1921. Sukob s Čehoslovačkom (Těšin/Cieszyn) bio je riješen arbitražom; poljsku okupaciju Vilniusa i okolice 1920. sankcionirale su zapadne sile. Sovjetski prijedlog o sporazumnom rješenju pitanja istočnih granica poljska vlada je odbila i započela Poljsko-sovjetski rat (1920–21). Nakon poljske pobjede kraj Varšave, 18. III. 1921. bio je potpisan mirovni ugovor u Rigi kojim su prostrana područja s većinskim ukrajinskim, bjeloruskim i litavskim stanovništvom pripala Poljskoj. U prvim poslijeratnim godinama izmjenjivali su se na vlasti koalicijski kabineti desnice i centra. Godine 1926. izvršio je J. Piłsudski, uz pomoć vojske, državni udar i preuzeo upravu nad zemljom. Nakon njegove smrti 1935. bila je provedena revizija ustava, a vlast je preuzeo maršal E. Rydz-Śmigły. U vanjskoj politici Poljska se isprva isključivo oslanjala na Francusku, koja joj je namijenila važnu ulogu u tzv. sanitarnom kordonu oko mlade sovjetske države. Godine 1932. Poljska je sa SSSR-om sklopila pakt o nenapadanju, a 1934. sličan pakt s Njemačkom. Hitlerovu okupaciju sudetskoga područja 1938. Poljska je iskoristila za aneksiju Těšina/Cieszyna. Nakon aneksije Češke i Moravske (u ožujku 1939) Hitler je započeo pripreme za napad na Poljsku.
Poljska u II. svjetskom ratu (1939–1945)
Njemačkom agresijom na Poljsku 1. IX. 1939. otpočeo je II. svjetski rat. Napadnuta i od SSSR-a, Poljska je kapitulirala 17. IX. 1939., premda je pojedinačni otpor trajao do početka listopada. Njemačke i sovjetske okupacijske snage podijelile su 28. IX. 1939. zemlju po demarkacijskoj crti koja je pratila rijeku Bug. Sovjetski dio bio je podijeljen između Bjelorusije i Ukrajine. Sovjetske su vlasti na tom području odmah započele deportacije koje su obuhvatile u velikom broju poljsku političku i vojnu elitu (od 300 000 ljudi sovjetsku je deportaciju preživjelo tek 82 000). U njemačkom dijelu Poljske također su započele deportacije koje su bile praćene sustavnom germanizacijom zemlje te gradnjom najvećih nacističkih koncentracijskih logora. Nakon Hitlerova napada na SSSR, Nijemci su u lipnju 1941. zaposjeli cijelu Poljsku. Jedan dio priključili su Trećemu Reichu, a od preostaloga dijela uspostavili su tzv. General-Gouvernement. Razmjerno broju stanovnika, Poljska je u II. svjetskom ratu među svim okupiranim zemljama pretrpjela najveće gubitke; poginulo je približno 6 milijuna ljudi ili 22% od ukupnoga prijeratnog broja stanovnika, od toga više od 3 milijuna Židova, čime je poljska židovska zajednica praktično prestala postojati. Unatoč teroru, u zemlji se razvio širok pokret otpora; pod vodstvom emigrantske vlade u Londonu djelovala je Armia Krajowa (Domovinska armija), a pošto je sovjetska vojska prešla Bug, bila je osnovana i komunistička Armia Ludowa (Narodna armija). U proljeće 1943. nacisti su ugušili ustanak u židovskom getu u Varšavi. Osim sabotaža i sličnih akcija, Domovinska armija spremala je svoje pripadnike na ustanak u odlučnom trenutku (kada se Saveznici približe granicama Poljske), što je imalo tragičan epilog u Varšavskom ustanku (18. VIII – 2. X. 1944), kada je izostala podrška Crvene armije pa su Nijemci ugušili ustanak. Varšava je oslobođenje dočekala teško razorena; srušeno je bilo 90% industrijskih objekata, 72% stambenih zgrada i 85% cestovne i ulične mreže. Borbu protiv Nijemaca i njihovih saveznika vodile su i znatne poljske snage u sastavu savezničkih armija: na zapadu armija s više od 100 000 vojnika, a na istoku Prva poljska armija, koja se u završnoj fazi rata (nakon prodora sovjetskih snaga u Poljsku) spojila s Narodnom armijom u jedinstvenu armiju. Sovjetskom ofenzivom u siječnju 1945. bila je oslobođena cijela Poljska, u kojoj je komunistički Lublinski komitet preuzeo 1. I. 1945. privremenu vlast.
Godine 1945. određene su granice Poljske prema Njemačkoj i Sovjetskome Savezu, s kojim je bio postignut sporazum o prijateljstvu i međusobnoj pomoći. Kratkotrajno razdoblje parlamentarizma i koalicijske vlasti (1945–47) završilo je uspostavom jednopartijskoga komunističkoga režima pod vodstvom Poljske ujedinjene radničke partije (PZPR), koju je podupirao SSSR. Tijekom 1947–52. predsjednik je bio Bolesław Bierut. Godine 1954. sporazum o granici bio je potvrđen s DR Njemačkom, a u svibnju 1955. Poljska je bila među osnivačima tzv. Varšavskoga pakta kao vojno-blokovske organizacije pod vodstvom SSSR-a. Tijekom 1956–70. prvi sekretar PZPR-a bio je Władysław Gomułka. Godine 1965. bio je postignut novi sporazum o dugoročnom savezništvu sa SSSR-om. Godine 1970. normalizirani su odnosi sa SR Njemačkom; veći radnički štrajkovi izbili su u Gdańsku, Gdyńi i u drugim gradovima. Nakon smjene W. Gomułke, na čelu PZPR-a od kraja 1970. do 1980. bio je Edward Gierek. Godine 1980. došlo je do novih radničkih prosvjeda; pod vodstvom Lecha Wałęse bio je osnovan neovisni sindikat Solidarnost, koji je prerastao u pokret za političke i društvene promjene (podupirali su ga utjecajni crkveni krugovi). Potkraj 1981. bilo je uvedeno izvanredno stanje (trajalo je do 1983); bio je uspostavljen vojno-civilni režim koji je do 1989. predvodio general Wojciech Jaruzelski. Postupne demokratske promjene od kraja 1980-ih olakšao je raspad SSSR-a. Nakon prvih slobodnih parlamentarnih izbora 1989. premijer je postao Tadeusz Mazowiecki, a potkraj 1990. za predsjednika je bio izabran L. Wałęsa. U dva mandata tijekom 1995–2005. predsjednik je bio Aleksander Kwaśniewski. Vodeći politiku integracije u europske sigurnosne i gospodarske sustave, Poljska je postala članica NATO-a (1999) i Europske unije (2004). Tijekom 2005–10. predsjednik je bio Lech Kaczyński (poginuo je u zrakoplovnoj nesreći); njegov brat Jarosław Kaczyński bio je premijer 2006–07 (od osnivanja 2001. predvode konzervativnu stranku Pravo i pravda – PiS). Na parlamentarnim izborima 2007. i 2011. pobijedila je stranka Građanska platforma (PO; osnovana 2001), koja je potom predvodila koalicijsku vladu. Iz vodstva PO-a bili su Donald Tusk (premijer 2007–14) i Bronisław Komorowski (predsjednik republike 2010–15). Na predsjedničkim izborima u svibnju 2015. pobijedio je Andrzej Duda (kandidat oporbenoga PiS-a; reizabran je u srpnju 2020). Nakon izbora u listopadu 2015. PiS je osvojio većinu u parlamentu; premijerka je postala Beata Szydło. Tijekom 2016–18. povremeno su se organizirali masovni prosvjedi zbog pokušaja vlasti da dodatno ograniči pravo na pobačaj, te da reformom pravosuđa ostvari politički utjecaj na sudstvo (čemu se protivi i vodstvo Europske unije). U prosincu 2018. premijer je postao Mateusz Morawiecki (od 2015. bio je zamjenik premijerke i ministar razvoja, od 2016. i ministar financija). Političku je prevlast PiS potvrdio na izborima u listopadu 2019., kada je ponovno pod vodstvom J. Kaczyńskoga osigurao parlamentarnu većinu. Nastojanje PiS-a za kontrolom političkog sustava i javnih službi te nametanjem vlastitih ideoloških stajališta kao društveno dominantnih, uz faktičnu zbranu pobačaja (odlukom Ustavnog suda u listopadu 2020) vodili su povremenim masovnim prosvjedima. Na izborima u listopadu 2023. PiS je bio prva stranka po broju zastupnika, ali su koalicijsku vladu sastavile drugoplasirana Građanska platforma (PO) i još nekoliko stranaka centra i ljevice; potkraj 2023. premijer je drugi put postao Donald Tusk. Od početka 2000-ih SAD nastoji u Poljskoj instalirati strateški sustav za zaštitu od balističkih raketa, kraj mjesta Redzikowo na sjeveru zemlje, a koji postaje operativan potkraj 2023 (umrežen je s američkim postajama u Rumunjskoj, Turskoj i dr.). Sredinom kolovoza 2020. sa SAD-om je postignut sporazum o obrambenoj suradnji, a američka vojna prisutnost raste od početka 2022., s ruskim napadom na Ukrajinu (Poljska postaje logistički ključna za pomaganje ukrajinskih snaga). Prva stalna baza američke vojske (Camp Kościuszko) službeno je uspostavljena u ožujku 2023. kraj Poznańa (2023. u Poljskoj je raspoređeno oko 10 000 američkih vojnika).
Politički sustav
Prema Ustavu od 17. X. 1997., dopune 2005., Poljska je unitarna država, republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga; zastupa državu u vanjskim poslovima, čuva nacionalnu neovisnost i teritorijalnu cjelovitost te se brine za provođenje Ustava. Biraju ga građani na izravnim izborima za razdoblje od 5 godina i može biti biran dva mandata uzastopno. Kandidat za predsjednika mora biti poljski državljanin s navršenih 35 godina života. Izvršnu vlast obnaša vlada, Vijeće ministara (Rada ministrów), koje čine predsjednik Vijeća (premijer) te resorni ministri. Premijera nominira predsjednik republike, a parlament mu izglasava povjerenje. Vlada je za svoj rad odgovorna parlamentu. Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, Nacionalna skupština (Zgromadzenie Narodowe), koja ima Donji dom (Sejm), kao predstavničko tijelo građana s 460 zastupnika, i Gornji dom (Senat), kao predstavničko tijelo teritorijalnih jedinica, sa 100 senatora. Oba se doma biraju na općim izborima za razdoblje od 4 godine. Kandidat za zastupnika u Sejmu može biti svaki građanin koji na dan izbora ima navršenu 21 godinu, odnosno navršenih 30 godina za Senat, te je u zemlji imao prebivalište najmanje 5 godina. Aktivno biračko pravo imaju svi državljani s navršenih 18 godina. Najviše je sudbeno tijelo u zemlji Vrhovni sud. Njegova predsjednika imenuje predsjednik republike na prijedlog Opće skupštine sudaca Vrhovnoga suda za mandat od 6 godina. Ustavni sud čini 15 sudaca, bira ih parlament za jedan mandat od 9 godina. Poljska je administrativno podijeljena na 16 vojvodstava. Nacionalni blagdani: Dan Ustava 3. svibnja (1791) i Dan neovisnosti 11. studenoga (1918).
Političke stranke
Pravo i pravda (Prawo i Sprawiedliwość – akronim PiS), osnovana 2001., stranka je desnoga centra. Osnovali su je suradnici Lecha Wałęse, braća Lech i Jarosław Kaczyński. Koalicijsku vladu predvodila je 2005–07., potom je do izbora 2015. bila u parlamentarnoj oporbi. Lech Kaczyński bio je predsjednik republike 2005–10 (poginuo je u zrakoplovnoj nesreći), a Jarosław Kaczyński, vođa stranke od 2003., bio je premijer 2006–07. Stranački kandidat Andrzej Duda pobijedio je na predsjedničkim izborima 2015 (reizabran je 2020), a PiS od 2014. predvodi koaliciju Ujedinjena desnica koja je na parlamentarnim izborima 2015. osvojila natpolovičnu većinu i sastavila vladu (ponovno i nakon izbora 2019). Na izborima 2023. ta je koalicija bila prva po broju glasova, a PiS je dobio najveći broj zastupnika, ali bez natpolovične većine te prelazi u oporbu. Član je Europskih konzervativaca i reformista. Građanska platforma (Platforma Obywatelska – akronim PO), osnovana 2001., stranka je centra. Neuspješno je pokušala spriječiti povratak SLD-a na vlast na izborima 2001., a potom je postala vodeća oporbena stranka, do pobjede na izborima 2007. Potom predvodi koalicijsku vladu (s PSL-om), ponovno i nakon izbora 2011. U njezinu vodstvu bili su Donald Tusk (premijer 2007–14), Ewa Kopacz (premijerka 2014–15) i Bronisław Komorowski (predsjednik republike 2010–15). Nakon 2015. bila je vodeća oporbena stranka, od 2018. predvodi višestranačku Građansku koaliciju, u kojoj sudjeluje još nekoliko manjih stranaka lijevog centra (npr. Poljska inicijativa, Moderno i dr.). Na izborima 2023. Građanska koalicija osvaja drugo mjesto po broju zastupnika, a PO potom sastavlja koalicijsku vladu potkraj 2023 (premijer je D. Tusk). Članica je Europske narodne stranke. Nova ljevica (Nowa Lewica – akronim NL), stranka je ljevice nastala transformacijom Saveza demokratske ljevice (Sojusz Lewicy Demokratycznej – akronim SLD) osnovanog 1991. kao slijednika Poljske ujedinjene radničke stranke, koja je bila na vlasti 1948–90. SLD je predvodio koalicijske vlade 1993–97. i 2001–05., a član stranačkog vodstva Aleksander Kwaśniewski bio je predsjednik republike u dva mandata (1995–2005). Na izborima 2015. SLD nije ušao u parlament, a na izborima 2019. predvodio je koaliciju Ljevica i postao treća stranka po broju parlamentarnih zastupnika (iza PiS-a i PO-a). Sadašnje ime stranka je uzela 2020., a 2021. pridružila joj se manja socijalno-liberalna stranka Proljeće. Na izborima 2023. opet predvodi koaliciju Ljevica, koja osvaja četvrto mjesto po broju zastupnika i sudjeluje u koalicijskoj vladi. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Poljska narodna stranka (Polskie Stronnictwo Ludowe – akronim PSL), osnovana 1990., demokršćanska je i poljodjelska stranka (kolokvijalno ju se naziva Seljačkom strankom). Sudjelovala je u koalicijskim vladama sa SLD-om (1993–97., 2001–03) i s PO-om (2007–15). Nakon izbora 2015. bila je u oporbi. Na izborima 2019. predvodi Poljsku koaliciju, koja postaje četvrta po broju parlamentarnih zastupnika, a na izborima 2023. Poljska koalicija uključuje se u višestranački savez Treći put koji osvaja treće mjesto u parlamentu te PSL ulazi u koalicijsku vladu. PSL je član Europske narodne stranke. Nacionalni pokret (Ruch Narodowy) stranka je desnice osnovana 2014. Manji broj zastupnika ima nakon izbora 2015. (u koaliciji sa strankom Kukiz 15), te, kao dio koalicije Konfederacija sloboda i neovisnost, na izborima 2019. i 2023 (u oporbi). Kukiz 15, desničarska stranka, osnovana je 2015. pod vodstvom Paweła Kukiza. Nakon izbora 2015. bila je treća po broju parlamentarnih zastupnika (iza PiS-a i PO-a). U parlamentu je i nakon izbora 2019., na kojima je bila u sastavu Poljske koalicije, a nekoliko zastupnika osvaja i na izborima 2023 (u koaliciji Ujedinjena desnica) te je u oporbi. Nova nada (Nowa Nadzieja) stranka je desnice osnovana 2015. Nekoliko zastupnika osvaja, kao dio koalicije Konfederacija sloboda i neovisnost, na izborima 2019. i 2023 (u oporbi). Poljska 2050 (Polska 2050) stranka je centra osnovana 2021. Njezin je osnivač i vođa Szymon Hołownia. Na izborima 2023. sudjeluje u koaliciji Treći put, koja osvaja treće mjesto po broju zastupnika i sudjeluje u koalicijskoj vladi.
