Koloman, ugarski te hrvatsko-ugarski kralj (?, prije 1074 – ?, 3. II. 1116). Sin ugarskoga kralja Geze I. Arpadovića, nećak kralja Ladislava I. Arpadovića. Za stričeve vladavine, 1092. postavljen je za biskupa Velikoga Varadina, a 1093., nakon Ladislavova sukoba s papom Urbanom II., otišao je u Poljsku, ali se na Ladislavov nagovor vratio kako bi poslije njegove smrti preuzeo prijestolje te je za ugarskoga kralja okrunjen 1095. Na samom početku vladavine protjerao je prve skupine križara, koji su na putu prema Svetoj zemlji tijekom I. križarskog rata pljačkali po kraljevstvu. Nastavljajući Ladislavovu politiku, osvojio je preostale dijelove Slavonije, a nakon pobjede nad hrvatskim kraljem Petrom na Gvozdu 1097. nastavio je osvajanje Hrvatske do Jadranskoga mora. Hrvatsku je napustio 1099., vrativši se u Ugarsku, koju su napali Rusi i Kumani, a 1102. ponovno se okrenuo politici prodora na jug pa je, kako je zabilježeno u Kartularu samostana sv. Marije u Zadru, u Biogradu bio okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije (započevši se naslovljavati kao rex Ungarie, Croatie et Dalmatie). Od tada su se Arpadovići nazivali kraljevima Ugarske, Hrvatske i Dalmacije, postavši tako legalnim nasljednicima hrvatskih narodnih vladara, njihovih imanja i regalnih prava. Iste je godine, prema tumačenju starije hrvatske historiografije, potpisao sporazum s predstavnicima 12 hrvatskih plemena (→ pacta conventa), a 1105., zahvaljujući potpori Bizanta te slabljenju Venecije, njegovu je vlast priznala dalmatinska prijestolnica Zadar, o čemu svjedoči kameni natpis na zvoniku crkve sv. Marije. Njegovu su vlast priznali 1105–07. Trogir, Split, Osor i Krk, dok je Rab bio osvojen. Zbog dobrovoljne predaje 1107. Trogiru je dodijelio povlastice (Trogirski privilegij). Međutim, ušao je u dinastički sukob s bratom Almošem (koji je pretendirao na ugarsku krunu), te ga je 1113. dao oslijepiti zajedno s njegovim sinom Belom II. Slijepim, a kraljem Hrvatske i Dalmacije proglasio je svojega sina Stjepana II. Arpadovića. To je uzrokovalo reakciju bizantskoga dvora, pa je car Aleksije I. Komnen još za Kolomanova života 1115. pustio da Venecija zauzme dalmatinske gradove (Rab, Zadar i Biograd). Na unutarnjem planu donio je zakonik, kojim je oslabio stroge zakone svojeg prethodnika, dopustio je naseljavanje Židova u kraljevstvo te poticao razvoj gospodarstva.
