električni luk, trajno samostalno izbijanje elektriciteta u plinovima, među grafitnim ili metalnim elektrodama, popraćeno visokom temperaturom i velikom gustoćom električne struje, pojavom užarene katodne mrlje s jakom termoelektronskom i fotoelektronskom emisijom te padajućom značajkom električni napon–električna struja. Zbog složenosti eksperimentalnih istraživanja, još su i danas neka pitanja teorije luka nedovoljno objašnjena, premda je do prvih otkrića o luku došlo već početkom XIX. st. (ruski fizičar Vasilij Vladimirovič Petrov 1802., Humphry Davy 1808). Podizanjem narinutoga napona dolazi najprije do različitih vrsta pražnjenja (tamno, tinjavo, prameno izbijanje) uz neznatne gustoće električne struje, što na kraju dovodi do trenutačnoga proboja u obliku iskre. Ako je izvor električne struje dovoljno jak, iskra prelazi u električni luk.
Svjetlosni i toplinski učinci električnoga luka imaju raznovrsnu tehničku primjenu (lučnice, živine svjetiljke, lučne peći, aparat za elektrolučno zarivanje). Važna je uloga električnoga luka u procesima prekidanja strujnih krugova u električnim sklopnim aparatima i u procesima ispravljanja izmjenične struje u električnim živinim ispravljačima.
