eter (grč. αἰϑήρ: čisti gornji zrak; nebo), hipotetična tvar elastičnih svojstava, ali bez mjerljive mase, za koju se pretpostavljalo da ispunjava svemirski prostor i s pomoću koje se u valnoj teoriji objašnjavalo širenje svjetlosti i drugih elektromagnetskih valova jer se smatralo da se valovi ne mogu širiti kroz vakuum. Aristotel u teoriji prirodnih elemenata, u djelu Fizika, opisuje eter kao peti element (uz vodu, zemlju, vatru, zrak) u kojem se gibaju nebeska tijela jer je lakši od zraka i nalazi se iznad njega. U čestičnoj teoriji svjetlosti Isaaca Newtona eter ima sekundarno značenje, on je tek protuteža teoriji djelovanja na daljinu (actio in distans). Hipotezu etera kao fine, nevidljive supstancije između vidljivih tjelesa, deformiranjem i titranjem koje se prenose svjetlost ili gravitacija, razradili su René Descartes i Christiaan Huygens. Zanimanje za eter oživljava s valnom teorijom svjetlosti u XIX. st., kada su Thomas Young i Augustin Fresnel izveli pokuse koji nisu mogli biti objašnjeni u okviru čestične teorije svjetlosti. Fizikalnu prirodu etera bilo je vrlo teško protumačiti: morao je biti idealni fluid male gustoće, budući da se u njemu planeti i druga tijela gibaju bez trenja, a ujedno i kruto tijelo, jer je otkriveno da su svjetlosni valovi transverzalni, a mehaničko transverzalno valno gibanje moguće je samo u krutim tijelima. U Fresnelovoj teoriji iz 1818. dio etera, unutarnji eter, svemirska tijela povlače za sobom, vanjski eter ostaje nepomičan u prostoru, a razlika u indeksima loma između njih omogućuje tumačenje novootkrivenih valnih svojstava svjetlosti: interferencije, ogiba i polarizacije. George Gabriel Stokes postavio je 1845. teoriju eterskoga vjetra prema kojoj eter struji za tijelima koja se kreću u njemu. James Clerk Maxwell predvidio je kao mjerljivu pojavu »strujanje« etera zbog kretanja Zemlje. Albert Abraham Michelson je, u suradnji s Edvardom Williamsom Morleyem, izveo Michelson-Morleyev pokus (1887) koji je dao negativan rezultat o postojanju etera.
