polarizacija dielektrika, razmicanje pozitivnog i negativnog električnog naboja dijelova čestica koje čine dielektričnu tvar, tj. povećavanje električnoga dipolnog momenta ili usmjeravanje čestica (npr. polarnih molekula) u smjeru vanjskog električnog polja tako da se na međusobno suprotnim stranama tijela pojavljuje jednaka količina električnoga naboja suprotna predznaka, tj. povećava se električna polarizacija.
Polarizaciju dielektrika otkrio je Michael Faraday. Prema njegovu shvaćanju svaki djelić dielektrika u električnom polju polarizira se u smjeru polja, pa se kao konačan rezultat na suprotnim stranama tijela stvara površinski elektricitet. Svaki je takav djelić jedan električni dipol. Čim prestane djelovati električno polje, većina dielektrikâ gubi polarizaciju, tj. postaje električki neutralna.
Elektronska polarizacija nastaje kad se pod utjecajem električnoga polja na dielektrik za malenu udaljenost mijenja položaj elektrona uglavnom u vanjskim ljuskama elektronskih omotača svih molekula ili atoma (elektroni u dielektriku ne napuštaju svoje molekule ili atome sve dok električno polje ne postane toliko jako da dođe do proboja dielektrika) i sve molekule ili atomi postaju dipoli orijentirani u smjeru električnoga polja.
Ionska polarizacija nastaje djelovanjem električnoga polja na ionske kristale. Pod utjecajem električnoga polja ioni se u dielektriku udaljavaju za malene udaljenosti (pozitivni i negativni ioni udaljavaju se u suprotnim smjerovima) od svojih položaja u kristalnoj rešetki.
Orijentacijska polarizacija uglavnom nastaje kod plinovitih i tekućih dielektrika kad električno polje djeluje na polarne molekule (molekule koje nisu električki neutralne, npr. voda) orijentirajući ih u smjeru polja. U krutim dielektricima polarne molekule teže mijenjaju položaj jer su vezane za susjedne molekule međumolekularim silama.
Spontana polarizacija pojavljuje se bez utjecaja električnog polja kod tijela načinjenih od dielektrične tvari specifičnih svojstava. (→ feroelektricitet)
