ordovicij (po keltskom plemenu Ordovici u sjevernom Walesu), u geološkoj kronologiji Zemlje, period paleozoika, nakon kambrija i prije silura (od prije 486,85 do prije 443,1 milijun godina; → kronostratigrafija). Započinje prvom pojavom konodonta Iapetognathus fluctivagus, odnosno neposredno nakon prve pojave konodonta Cordylodus lindstromi ili neposredno prije prve pojave planktonskih graptolita, a završava prvom pojavom graptolita Parakidograptus acuminatus i Akidograptus ascensus. Dijeli se na epohe: donji (od prije 486,85 do prije 471,3 milijuna godina), srednji (od prije 471,3 do prije 458,2 milijuna godina) i gornji ordovicij (od prije 458,2 do prije 443,1 milijun godina).
Tijekom ovoga razdoblja postojala su četiri veća kontinenta odvojena trima glavnim oceanima. »Superkontinent« Laurencija, sastavljen od Sjeverne Amerike, Grenlanda i dijela Škotske, nalazio se približno na ekvatoru. Istočno i sjeverno od njega bili su sibirski kraton i mikrokontinent Kazahstanija. Te je dvije kontinentalne mase ocean Japet (Iapetus) na jugu odvajao od Baltičkoga kratona, koji se sastojao od današnje Skandinavije te sjeverne i središnje Europe. Mikrokontinent Avalonija, koji su činile današnja Engleska, Nova Engleska (dio SAD-a) i maritimna Kanada, bio je smješten zapadno od Baltike te odvojen od Laurencije oceanom Japet, dok ga je ocean Reik odvajao od »superkontinenta« Gondvane na jugu. Ocean Paleotetis odvajao je pak Avaloniju, Baltiku i Kazahstaniju od Gondvane koja je bila smještena od Južnoga pola do ekvatora (uključujući Afriku, Južnu Ameriku, Indiju, Arabiju, Kinu, Antarktiku, Australiju, jugoistočni dio Sjeverne Amerike, te zapadnu i južnu Europu). Najveći dio sjeverne hemisfere prekrivao je ocean Pantalasija. Transgresija početkom ordovicija bila je najveća u povijesti Zemlje te za nju postoje dokazi u očuvanim stijenama. Razina mora bila je tijekom donjega i gornjega ordovicija gotovo 200 m viša od razine tijekom srednjega, a zabilježene su i mnogobrojne promjene razine mora manjih raspona. Kraj ordovicija obilježen je izrazitim padom razine mora od gotovo 160 m, uzrokovanim širenjem kontinentalnih ledenih ploča na Gondvani.
Kraj ordovicija obilježen je masovnim izumiranjem marinskih organizama, prvim od pet najvećih takvih događaja u povijesti Zemlje. Izumrlo je više od 100 porodica beskralježnjaka te mnoge skupine konodonata, trilobita i graptolita. Uzrokovano je smještanjem Gondvane na Južnome polu te jakim zahladnjenjem, koje je dovelo do najhladnijega ledenog doba u posljednjih 600 milijuna godina. Između tih dvaju događaja došlo je do ordovicijskog bujanja organizama praćenoga izrazitim promjenama životnih oblika. U usporedbi s prijašnjim razdobljima, morski je okoliš bio znatno prostraniji (epikontinentalna mora), što se očitovalo u većoj raznovrsnosti novonastalih taložina i povećanju mogućnosti za razvoj organskoga svijeta, čineći ordovicij jednim od vrhunaca u razvoju života na Zemlji. Klima je bila topla, ali je sredinom ordovicija došlo do zahladnjenja pa je glacijacija zahvatila velike prostore Gondvane, zbog pomicanja Južnoga pola kroz afrički kontinent. Flora je bila zastupljena algama. Od morskih životinja bili su zastupljeni glavonošci, trilobiti, ramenonošci, briozoa (mahovnjaci), spužve, koralji, školjkaši, puževi, bodljikaši, ribe, i dr. Osobito važni bili su graptoliti, tada na vrhuncu svoga razvoja. Dugo se smatralo kako su se prvi pravi kralježnjaci (ribe, Ostracoderma) pojavili u ordoviciju, ali prema novijim nalazima vjerojatno ih je bilo već u ranome kambriju. Primitivne spore i fosilno očuvane biljne stanice nalik onima kod modernih biljaka nađene su potkraj ordovicija. Pojava kopnene gljive Arbuscular mycorrhiza prije približno 460 milijuna godina imala je vjerojatno središnju ulogu u kolonizaciji kopna biljem, putem mikorizalne simbioze koja je omogućila biljnim stanicama pristup mineralnim nutrijentima. Vlažna područja ordovicijskoga kopna bila su nastanjena najprimitivnijim papratnjačama koje su se počele snažnije razvijati tek od silura.
