kozmogonija (grč. ϰοσμογονία: stvaranje svijeta), dio astronomije koji istražuje podrijetlo i razvoj svemira u cjelini, gdje prevladava teorija velikoga praska, ili svemirskih tijela, a posebice razvoj Sunčeva sustava.
Primjerice, teoriji o zajedničkom nastanku Sunca i planeta, pridonijeli su Carl Friedrich von Weizsäcker, Hannes Olof Gösta Alfvén, Gerard Peter Kuiper i Fred Hoyle. Teorija se zasniva na promatranjima mladih zvijezda koje se oblikuju u području hladnih međuzvjezdanih oblaka i koje su okružene maglicom (→ herbig-harov objekt). Iz jednog dijela međuzvjezdanoga plinovito-prašnog oblaka oblikovao se protoplanetarni disk. U središtu je diska buduće Sunce prikupilo najviše mase, a zgusnuli su se i dijelovi diska, tvoreći planetezimale, jezgre budućih planeta. Kad se mlado Sunce stegnulo i zagrijalo, u njegovu se središtu upalio termonuklearni izvor.
Građa i masa planeta uvjetovane su količinom i vrstom prikupljene tvari, Sunčevim zračenjem i Sunčevim vjetrom. Bliže Suncu, temperatura je viša i planeti ne mogu zadržati lako hlapljive tvari. Bliži su planeti zbog toga veće gustoće, dok oni udaljeniji poput Jupitera, mogu sadržavati vodik i helij. (→ kozmologija)
