Alfvén [alve:'n], Hannes Olof Gösta, švedski fizičar (Norköping, 30. V. 1908 – Djursholm, 2. IV. 1995). Doktorirao je 1934. na Sveučilištu u Uppsali. Radio je na Sveučilištu u Uppsali i u Nobelovom institutu za fiziku u Stockholmu (1934–40), na Kraljevskom institutu za tehnologiju u Stockholmu (1940–91) i većinom paralelno na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu, SAD (1967–91).
Odredio je brzinu širenja magnetohidrodinamskih transverzalnih valova (Alfvénovi valovi). Ta otkrića imaju veliku primjenu u astrofizici i kozmologiji, jer tvar u stanju plazme čini gotovo 99% tvari u svemiru, te u modeliranju i dizajniranju fuzijskih reaktora. Poznata je Klein-Alfvénova kozmologija sa svemirom simetrične materije i antimaterije. U toj kozmologiji razlog je širenju svemira u međudjelovanju materije i antimaterije koje su u stanju ambiplazme, a ambiplazma je zapravo sastavljena iz plinova elektron-pozitron i proton-antiproton. Kako se u doticajnim slojevima suprotnih tvari događa anihilacija, nastala energija uzrokuje toplinske pojave razdvajanja i širenja polja s materijom od onog s antimaterijom. Djela: Kozmička elektrodinamika (Cosmical Electrodynamics, 1950), Svjetovi i antisvjetovi: kozmologija i antimetrija (Världen – spegelvärlden: kosmologi och antimateria, 1966; hrvatski prijevod 1971), Atom, čovjek i svemir (Atomen, människan, universum, 1969), Razvoj Sunčeva sustava (Evolution of the Solar System, 1976). Za istraživanja u području magnetohidrodinamike s uspješnim primjenama na različite dijelove fizike plazme dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 1970. (te je godine nagrađen i Louis Eugene Félix Néel).
Bio je član Kraljevske švedske akademije znanosti (od 1947), Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1962), Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1966), Royal Society (od 1980) i predsjednik međunarodne Pugwashke konferencije (1970–75). Po njem je nazvan planetoid (1778 Alfven).
