evangelijar (srednjovj. lat. evangeliarium, prema lat. evangelium < grč. εὐαγγέλıον, euaggélion: radosna vijest, evanđelje), knjiga biblijskoga teksta, često namijenjena liturgijskoj uporabi, koja, za razliku od evanđelistara, sadržava cjelovit tekst četiriju evanđelja. Naziv se odnosi na izvorni sadržaj i ustroj kodeksa pa se zadržava i kada su mu pojedini dijelovi naknadno izgubljeni ili izdvojeni, kao kod Čedadskoga evangelijara. U ranim primjercima liturgijska čitanja mogu biti označena na rubovima ili navedena u posebnom popisu (capitulare evangeliorum), što omogućuje pronalaženje i čitanje odgovarajućih odlomaka (perikopa) iz cjelovitog evanđeoskog kodeksa. Svečani su primjerci često bili raskošno iluminirani i opremljeni dragocjenim koricama. Razvoj evangelijara u vezi je s oblikovanjem kanonskoga korpusa četiriju evanđelja potkraj II. st.; najraniji su četveroevanđeoski kodeksi pouzdano posvjedočeni u III. st., a u kasnoj antici postaju uobičajeni. Splitski evangelijar (VIII. st.), nastao najvjerojatnije u sjevernoj Italiji, najstariji je evangelijar i ujedno najstariji kodeks na latinskom jeziku sačuvan na hrvatskome prostoru. Za hrvatsku je povijest osobito važan Čedadski evangelijar (potkraj V. ili u VI. st.), u koji su od sredine IX. do početka X. st. upisivana imena hodočasnika i osoba hrvatskoga prostora, među njima i hrvatskih vladara.
