elektroslaba teorija

elektroslaba teorija, teorija ustanovljena pri pokušajima formulacije konzistentne teorije slabih međudjelovanja ujedinjenih s elektromagnetskim međudjelovanjem, po uzoru na kvantnu elektrodinamiku. Konstrukciju takve teorije započeli su u 1960-ima Sheldon Lee Glashow, Abdus Salam i Steven Weinberg, temeljeći je na četirima prijenosnicima međudjelovanja od kojih su dva električki nabijena, (pozitivni i negativni W-bozon), a dva neutralna (foton i Z-bozon). Eksperimentalna potvrda dodatne, neutralne slabe struje, koju ta konstrukcija predviđa, donijela je tim autorima Nobelovu nagradu za fiziku 1979. Za samu matematičku formulaciju te teorije, koja omogućuje i njezinu iscrpnu eksperimentalnu provjeru, 1999. dodijeljena je još jedna Nobelova nagrada za fiziku Gerardusu ’t Hooftu i Martinusu Veltmanu. (→ standardni model čestica)