Zimbabve (Zimbabwe; Republika Zimbabve/Republic of Zimbabwe), država u jugoistočnoj Africi, između Zambije na sjeverozapadu (duljina granice 797 km), Mozambika (1231 km) na sjeveroistoku i istoku, Južnoafričke Republike (225 km) na jugu i Bocvane (813 km) na jugozapadu; obuhvaća 390 757 km².
Prirodna obilježja
Zimbabve je relativno visoko položena zemlja (80% ukupne površine je iznad 610 m). U središnjem dijelu smješteni su visokoplaninski ravnjaci – Visoki veld ili Highveld (1200 do 1700 m), koji obuhvaćaju četvrtinu teritorija. Oni se pružaju u duljini od 650 km i širini približno 80 km od jugozapada prema sjeveroistoku, od Plumtreeja (granica s Bocvanom) preko Gwerua (prije Gwelo) i Marondere (prije Marandellas). Središnji planinski ravnjaci postupno se spuštaju prema rubnim dijelovima zemlje u širu visoravan Srednjeg velda ili Middlevelda (900 do 1200 m; obuhvaća 40% teritorija), osim na istoku, gdje se duž granice s Mozambikom izdižu u 30 km dug planinski niz (Eastern Highlands) meridijalnog smjera pružanja, s najvišim vrhom Zimbabvea (Nyangani, 2592 m). Middleveld se dalje spušta prema sjeveru (dolina rijeke Zambezi) i jugu (dolina Limpopa i Save) u ravničarsko područje Niskog velda ili Lowvelda, koje zauzima gotovo četvrtinu teritorija. Ravnjaci su pretežno građeni od prekambrijskih granita i gnajsa bogatih rudnim ležištima (platina, zlato, srebro, nikal, krom i dr.), a područje Niskog velda od mekih je sedimenata, bazaltnih lava i rastresitih šljunaka.
Premda Zimbabve leži u tropskom pojasu, klima je, zbog modificirajućeg utjecaja apsolutne visine, pretežno vlažna suptropska (umjereno topla kišna klima) sa suhom zimom te vrućim ili toplim ljetom. Prosječna zimska temperatura (srpanj) kreće se od 10 do 15 °C, a ljetna (siječanj) od 20 do 25 °C. Godišnja količina oborina iznosi 400 do 1400 mm (kišno razdoblje uglavnom od listopada do ožujka); najmanje kiše padne u nizinama, a najviše u istočnom planinskom području, kojemu oborine donose vlažne zračne mase iz Indijskog oceana. Južni, jugozapadni i krajnji sjeverni dio zemlje (Niski veld) imaju vruću stepsku klimu.
Područje Zimbabvea pripada uglavnom slijevu Indijskog oceana. Sjeverni dio zemlje pripada porječju rijeke Zambezi (pritoci: Shangani, Munyati/Sanyati i dr.), a južni i jugoistočni porječju rijeka Limpopo (pritoci: Mzingwane/Umzingwane, Bubi/Bubye, Mwenezi/Nuanetsi i dr.) i Save (prije Sabi; pritoci: Runde/Lundi, Odzi i dr.). Razdvajaju ih visokoplaninski ravnjaci (Visoki veld). Od umjetnih jezera (Chivero, Mutirikwi, Manyame) najveće je akumulacijsko jezero Kariba na rijeci Zambezi, na kojoj se nalaze i 108 m visoki Viktorijini slapovi.
Visoke ravnjake pokriva savana, a planinske pristranke i riječne doline tropska šuma (šume prekrivaju 46% površine). U riječnim dolinama Save i Limpopa rašireni su tikovina, bagrem, mopane (Colophospermum mopane ili Copaifera mopane) i baobab te visoke lepezaste palme. Među desetak nacionalnih parkova ističu se Zambezi, Hwange, Mana Pools i Victoria Falls.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2022. u Zimbabveu živi 15 178 957 st. ili 38,8 st./km². Glavnina stanovništva živi u istočnom dijelu zemlje, gdje na 25% teritorija živi polovica stanovništva, a gustoća naseljenosti iznosi 49 do 56 st./km² (područje Hararea 2784 st./km²); najrjeđe su naseljena područja na zapadu (Sjeverni Matabeleland, 11 st./km²) i jugozapadu (Južni Matabeleland, 14 st./km²). Stanovnici su većinom pripadnici naroda Šona (80,9%, 2022) i Ndebele (11,5%), te Ndau, Tonga, Tsonga (Shangani), Venda i dr. Prema vjeroispovijesti su uglavnom kršćani (85,3%; protestanti 71,1%, od čega su 40,3% pripadnici afričkih evangeličkih i neoprotestantskih crkava, s komponentama tradicionalnih vjerovanja autohtonog stanovništva, a 30,8% vjernici tradicionalnih protestantskih denominacija, katolici 6,4%, ostali kršćani 7,8%); pripadnici tradicionalnih vjerovanja čine 5,0%, muslimani 0,6%, pripadnici drugih vjera 0,8%, a ateisti 8,3% (2022). Glavni službeni je jezik engleski, no on je materinski jezik za samo 0,3% stanovništva (2022). Osim engleskoga jezika u Zimbabveu se službenima smatra još 15 drugih regionalnih materinskih jezika, većinom jezika bantuskog odvjetka nigersko-kongoanske porodice; među njima se brojem govornika ističu šona (više od 11 milijuna) i ndebele. Na jeziku šona postoji osnovno obrazovanje, tisak i neki elektronički mediji. Stanovništvo se u posljednjih 40 godina udvostručilo (7 472 882 st., 1982). Porast broja stanovnika od 1990-ih nešto je usporeniji (10 412 549 st., 1992; 11 634 663 st., 2002; 13 061 329 st., 2012), a u posljednjem međupopisnom razdoblju (2012‒22) iznosi 1,5% na godinu. Prirodni priraštaj stanovništva iznosi 21,9‰ (2022), a rezultat je visokog nataliteta od 28,9‰ (svjetski prosjek 17‰, afrički 32‰) i niskog mortaliteta od 8,0‰ (jednak svjetskom i afričkom prosjeku); smrtnost dojenčadi smanjena je na 24,2‰ (52,3‰, 2005). U dobi do 14 godina je 40,4% st., od 15 do 64 godine 55,0%, a u dobi od 65 i više godina 4,6% stanovništva (2022). Očekivano trajanje života za rođene 2022. iznosi 61,2 godine za muškarce, a 68,0 godina za žene. Radno je sposobno 9 046 415 st., a radnu snagu (ekonomski aktivno stanovništvo) čini 2 935 707 st. (2022; uglavnom u Harareu i na istoku zemlje), od čega je 14,8% nezaposleno. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu radi 24,0% zaposlenih, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 31,3%, a u uslužnim djelatnostima 44,7% (2022). Glavna su sveučilišta u Harareu (University of Zimbabwe; osnovano 1955) i Bulawayu (National University of Science and Technology; osnovano 1991). Nepismeno je 6,4% stanovništva starijega od 15 godina (2022). Glavni je grad Harare (1 491 740 st., 2022); ostali su veći gradovi: Bulawayo (665 940 st.), Chitungwitza (371 244 st.), Mutare (224 802 st.), Epworth (206 365 st.), Gweru (158 200 st.), Kwekwe (119 863 st.), Kadoma (116 300 st.), Chinhoyi (90 800 st.), Norton (87 038 st.), Marondera (66 203 st.), Chegutu (65 800 st.); u gradovima živi 38,6% stanovništva (2022; 32,8%, 2012).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Zimbabve je među najsiromašnijim državama. Udjel siromašnoga stanovništva je oko 70% (najviše seosko stanovništvo), a stopa nezaposlenosti procjenjuje se na više od 60% (čak i do 95%). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2016. iznosi 16,2 milijarde USD; BDP po stanovniku je oko 1000 USD. U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (60,5%), a potom industrije (27%) i poljoprivrede (12,5%). Znatna je gospodarska ovisnost o rudarstvu i poljoprivredi. U rudarstvu je vodeća proizvodnja zlata i platine (slijede dijamanti, bakar, nikal, ugljen, željezna ruda i dr.). U poljoprivrednoj ponudi uglavnom su kukuruz, pšenica, pamuk, duhan, kava, šećerna trska i dr. Velika suša 2015–16. uzrokovala je pad proizvodnje pojedinih kultura (pamuka za 71%, kukuruza za 31% i dr.). Godine 2016. vrijednost izvoza je 3,3 milijarde USD, a uvoza 5,3 milijarde USD. U izvozu prevladavaju zlato, platina, duhan, pamuk i tekstil. Gotovo sva potrošnja električne energije i naftnih derivata podmiruje se uvozom; također se uvoze strojevi, vozila, kemikalije, hrana i dr. Vodeći vanjskotrgovinski partner je Južnoafrička Republika (79,5% izvoza i 46,6% uvoza); važni su i Zambija (24% uvoza), Mozambik (9,5% izvoza) i dr. Veličina javnoga duga je 70% BDP-a. Gospodarsko opterećenje čini i velik broj zaraženih HIV-om (13,5% odraslog stanovništva 2016).
Promet
Duljina željezničke mreže iznosi 3394 km (2008), od čega je 313 km elektrificirano; cestovna je mreža duga 97 400 km, od čega je 18 514 km asfaltirano (2022). Zbog unutrašnjega kopnenog smještaja Zimbabve je orijentiran na luke susjednih zemalja (Mozambik, Južnoafrička Republika). Za prijevoz ruda i poljoprivrednih proizvoda važna je željeznička pruga koja iz DR Konga i Zambije ide zapadnim dijelom zemlje prema Južnoafričkoj Republici (Victoria Falls–Beitbridge) te prema Mozambiku (luka Maputo), a zapad i istok povezuje pruga koja od granice s Bocvanom (Plumtree) ide središnjim dijelom zemlje, preko Hararea i Mutarea u Mozambik (luka Beira). Međunarodne su zračne luke Harare, Bulawayo i Victoria Falls.
Novac
Novčana je jedinica zimbabveški dolar (Z$; ZWL); 1 dolar = 100 centa.
Povijest
Prvi tragovi nastanjenosti na području Zimbabvea potječu iz prapovijesti. Arheologija je zabilježila tragove civilizacije na prostoru današnjega Zimbabvea oko 300. god., koliko su stare pronađene naseobine predaka Šona, koji su se, prodirući sa sjevera, naselili između Zambezija i Limpopa. Šone su poznavali tehnologiju taljenja željeza i bakra sa svim obilježjima sjedilačke kulture. Oko 1100. godine počeli su upotrebljavati kamen u gradnji, o čem svjedoči više iskopina, od kojih su najpoznatije ruševine Velikoga Zimbabwea u blizini Masvinga (prije Fort Victoria). Institucija poglavice postojala je već u to vrijeme; razgranate su bile i trgovačke veze do obale. Trgovina zlatom s arapskim trgovcima na obali, u zamjenu za indijski pamuk, predmete od mjedi i lončariju, dovela je do vojnog ujedinjenja i centralizacije političkog odlučivanja. Oko 1400. dio plemena zvan Karanga stvorio je vojnički jaku i politički centraliziranu vlast, s pomoću koje je poglavica Mutota širio svoje područje, dobivši kraljevski naziv Mwene Mutapa (gospodar osvojene zemlje). Pred smrt Mutota je vladao najvećim dijelom današnjega Zimbabvea, osim planinskoga područja na istoku, a njegov sin Matope proširio je kraljevstvo na veći dio današnjega Mozambika, sve do obale. To je kraljevstvo poznato pod nazivima Mutapa, Mwenemutapa i Monomotapa. Nakon smrti Matope, njegov sin Myahuma nije uspio spriječiti raspad kraljevstva na dva dijela (oko 1500), koji je uzrokovala pobuna vazalnih plemena Guniuswa i Mbire. Nyahuma je zadržao vlast na sjeveru, a jug se proglasio neovisnim kraljevstvom Urozwi. Sin vladara Nyahume, Chikuyo, vratio je neke od izgubljenih teritorija na jugu i utvrdio prijestolnicu (Zimbabwe) u blizini današnjega naselja Mount Darwin. Prvi kontakt s Europljanima uspostavljen je 1510., kada je portugalski istraživač António Fernandes posjetio Monomotapu. Kralj Chikuyo i dalje je bio izložen neprijateljstvima plemena Uteve i Rozwi koji su ometali trgovinu Monomotape s obalom, naoružani puškama dobivenim od Portugalaca, kao naknadu za trgovačke povlastice. Prodor Portugalaca postao je sve dublji i oni su preuzeli veći dio trgovine kojom su dominirali Swahili. Portugalci su gradili utvrde sve dalje u zaleđu i duboko u Monomotapu, uz kraljevu dozvolu i godišnju taksu, ostvarujući puni nadzor nad proizvodnjom i prometom zlata kroz postignute »koncesije«. Za vladavine Gatsija Ruserea (1589–1623) došlo je do prvih sukoba s Portugalcima zbog uvođenja ropstva i pljačkanja zemlje. Odbijanje plaćanja takse dovelo je za vladavine Kaparidzea, Rusereova nasljednika, do dvaju ratova s Portugalcima, što je oslabilo vojnu moć Monomotape. Do 1600. Portugalci su se učvrstili na širokom području, ali u iduća tri stoljeća nisu uspjeli uspostaviti nadzor nad kraljevstvom Urozwi na jugu današnjega Zimbabvea. To je kraljevstvo srušeno tek početkom XIX. st., naletom Ngona iz Mozambika, koji su porušili glavna središta u Zimbabveu i Khami. Tada je počeo veliki val imigracije Bantu plemena s juga, u doba uspona Zulua za vladavine legendarnoga plemenskoga poglavice Čake (Chaka). Tada se na tom prostoru naseljavaju i Ndebele (Matabele), druga po brojnosti etnička skupina u modernom Zimbabveu. Ndebele su se pod Moselekatseovim vodstvom naselili u zapadni dio zemlje, nakon što su pobijedili kraljevstvo Urozwi. Nakon očeve smrti Moselekatseov sin Lobengula potpisao je 1888. »ugovor« s britanskim misionarom Johnom Smithom Moffatom, na osnovi kojega je iste godine C. J. Rhodes uglavio povoljne koncesije za iskorištavanje rudnih bogatstava zemlje. Britanska južnoafrička kompanija (British South Africa Company – BSAC), osnovana 1889., postupno je preuzimala upravu nad cijelim teritorijem i provodila opsežnu kolonizaciju i eksploataciju. Pljačkanje zemlje dovelo je do rata između Lobengule i Rhodesa 1893., ali je otpor slomljen tek nakon Lobenguline smrti. Rat je bio izgovor Britancima da zaplijene stoku i odvode pripadnike plemena Ndebele na prisilan rad u rudnike i na farme određen broj mjeseci u godini. God. 1895. BSAC je dao području naziv Matabeleland Rhodesia (Rodezija) u čast C. J. Rhodesa. Ndebele su ponovno digli ustanak 1896., a to su iste godine učinili i Šone. Pod prijetnjom poraza, britanska vlada preuzela je nadzor nad oružanim snagama BSAC-a i imenovala stalnoga povjerenika da nadgleda upravljanje zemljom. Od 1899. britanska vlada počela je uvoditi ograničenu samoupravu (isključivo za bijele doseljenike), a od 1901. za područje se počeo rabiti naziv Južna Rodezija (dok se za područje današnje Zambije počeo rabiti naziv Sjeverna Rodezija). God. 1911. broj bijelih doseljenika popeo se na 23 600, pa su oni počeli zahtijevati širu samoupravu. Referendumom, raspisanim 1922., veći dio bijeloga stanovništva glasao je za samoupravu, manji dio za pripojenje Južnoafričkomu Savezu, a većinsko crnačko stanovništvo nije imalo pravo izjašnjavanja. God. 1923. Velika je Britanija proglasila Južnu Rodeziju samoupravnom kolonijom. Pravo glasa utvrđeno je na osnovi prihoda, što je u praksi isključivalo sve Afrikance. Po Zakonu o podjeli zemlje (Land Apportionment Act) iz 1930., zemlja je podijeljena na rasno obilježene dijelove, a Zakonom o zemljištu dostupnom Afrikancima (Native Purchase Areas for Africans Act) stvoreni su rezervati za crnačko stanovništvo. God. 1943. zaštićena su prava bijelih radnika od konkurencije jeftinijega crnačkog rada. Sa sužavanjem prava i eksploatacijom Afrikanaca rastao je i njihov organizirani otpor. God. 1927. osnovano je prvo sindikalno udruženje, Radnička industrijska i trgovačka unija (ICWU), a 1934. Južnorodezijski afrički nacionalni kongres (SRANC), za borbu protiv Zakona o podjeli zemlje i svakoga diskriminirajućega zakonodavstva. Prvi štrajk organiziran je 1945., a generalni štrajk 1948.
Južna Rodezija je 1953–63. zajedno sa Sjevernom Rodezijom i Njasom bila u Federaciji Rodezije i Njase. Od početka 1960-ih vodeći su crnački oslobodilački pokreti postali Afrička narodna unija Zimbabvea (ZAPU), koju je predvodio J. Nkomo (s velikom potporom u području Matabeleland), i njemu suparnički pokret Afrička nacionalna unija Zimbabvea (ZANU; nastala odvajanjem od ZAPU-a), pod vodstvom Ndabaningija Sitholea (od 1975. R. Mugabea). Na izborima 1962., pobijedila je rasistička Rodezijska fronta. God. 1964–79. premijer je bio I. D. Smith, koji je provodio rasnu segregaciju (zabranio je ZAPU i ZANU; 1965. proglasio je neovisnu Rodeziju, koja nije bila međunarodno priznata). Početkom 1970-ih jačao je geriljski otpor crnačkih pokreta; snage ZAPU-a i ZANU-a povremeno su se sukobljavale, a od 1974. djelovale su zajednički. Nakon pregovora vlasti i pobunjenika, uz posredovanje Velike Britanije, 1979. stvorena je prijelazna koalicijska vlada. Nakon izborne pobjede u veljači 1980. premijerom je postao R. Mugabe; neovisnost je proglašena 18. IV. 1980 (uveden je državni naziv Zimbabve). Uslijedili su povremeni nemiri i sukobi uzrokovani političkim i etničkim podjelama (nestabilnost je stvarao i pritisak rasističkoga režima Južnoafričke Republike). Nkomo je postao ministar unutarnjih poslova i ubrzo se razišao s Mugabeom, koji je od 1982. počeo uspostavljati autoritarni režim (potkraj 1987. postao predsjednik). Tijekom 1982–87. u borbi protiv gerilje ZAPU-a, pretežno u Matabelelandu, Mugabeove su snage ubile više tisuća civila (procjene su i do 20 000). Sukobi su prestali sporazumom Mugabea i Nkoma (potkraj 1987) te ZAPU-ovim priključenjem (1988) stranci ZANU, koja je preimenovana u Afričku nacionalnu uniju Zimbabvea – Domoljubnu frontu (ZANU-PF; 1990. i 1995. pobijedila je na višestranačkim izborima, koje su obilježile prijevare i nasilje). Mugabe je pobijedio na predsjedničkim izborima 1990., 1996. i 2002; od kraja 1990-ih traje sve dublja ekonomska kriza (uvelike zbog politike raspodjele zemlje bijelih doseljenika). U oporbi je vodećim postao Pokret za demokratsku promjenu (MDC), osnovan 1999 (značajnu podršku imao je u Matabelelandu; na izborima 2000. i 2005. gotovo je dostigao ZANU-PF). God. 2005. MDC se podijelio, a vođa njegova većega dijela postao je Morgan Tsvangirai (zbog protivljenja Mugabeu više puta bio zatvaran). Nova politička kriza nastala je ponavljanjem predsjedničkih izbora sredinom 2008. i Mugabeovom pobjedom bez protukandidata (Tsvangirai je u prvom krugu glasovanja dobio relativnu većinu, a potom se povukao zbog nasilja Mugabeovih pristaša). EU i SAD poticali su sankcije protiv Mugabea i njegovih suradnika, koje u UN-u nisu bile prihvaćene (u srpnju 2008) zbog veta Rusije i Kine. U rujnu 2008. s oporbom je postignut sporazum o podjeli vlasti te je M. Tsvangirai postao premijerom (na položaju je bio 2009–13). Održano je političko suprotstavljanje uz povremene incidente (napadi na pristaše MDC-a). U ožujku 2013. referendumom je poduprto donošenje novog ustava. Predsjednički i parlamentarni izbori u kolovozu 2013. obnovili su političke podjele; Mugabe je proglašen pobjednikom te je dobio novi predsjednički mandat (uz protivljenje oporbe). Društvenu stabilnost narušavala je i raširena korupcija u državnome vodstvu, te sukobi unutar njega. Početkom studenoga 2017. Mugabe je smijenio potpredsjednika Emmersona Mnangagwu (od 2005. vodio je različita ministarstva, potpredsjednik je od kraja 2014), a potom je vojska prinudila Mugabea da odstupi s vlasti, te je poduprla Mnangagwu (postao predsjednik 24. XI. 2017). Pod vodstvom Mnangagwe stranka ZANU-PF potvrdila je političku prevlast na izborima potkraj srpnja 2018; tijesnom pobjedom nad oporbenim kandidatom Nelsonom Chamisom (predvodi MDC nakon smrti Morgana Tsvangiraija u veljači 2018), Mnangagwa je izabran za predsjednika republike (uz oporbene prosvjede).
Politički sustav
Prema Ustavu od 21. XII. 1979 (nadopunjen nizom amandmana), Zimbabve je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Biraju ga građani na općim izborima za razdoblje od 6 godina, bez ograničenja broja mandata. Predsjednik republike na čelu je izvršne vlasti, a u njezinu provođenju sudjeluje kabinet, koji čine potpredsjednici republike i ministri koje imenuje predsjednik republike iz redova članova parlamenta. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Parlament (Parliament), koji čini Skupštinski dom (House of Assembly) i Senat (Senate). Skupštinski dom ima 210 zastupnika izabranih na općim izborima za mandat od 5 godina. Senat ima 93 senatora, od kojih je 60 izabrano na općim izborima, 5 imenuje predsjednik republike, 10 je guvernera pokrajina i gradova, 16 plemenskih poglavica te predsjednik i potpredsjednik Vijeća poglavica. Senatori imaju mandat od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud, suce kojega imenuje predsjednik republike. Administrativno se Zimbabve dijeli na 8 pokrajina i 2 grada sa statusom pokrajine. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 18. travnja (1980).
Političke stranke
Afrička nacionalna unija Zimbabvea – Domoljubna fronta (Zimbabwe African National Union – Patriotic Front – akronim ZANU-PF), osnovana 1988., stranka je ljevice. Nastala je ujedinjenjem vodećih antikolonijalističkih vojno-političkih pokreta, aktivnih od početka 1960-ih (Afrička narodna unija Zimbabvea i Afrička nacionalna unija Zimbabvea). Na vlasti je od neovisnosti Zimbabvea 1980. na čelu s premijerom, a od kraja 1987. predsjednikom republike Robertom G. Mugabeom. Od 2017. ZANU-PF predvodi Emmerson Mnangagwa (predsjednik republike od studenoga 2017). Vodeći politički položaj i apsolutnu većinu u parlamentu stranka je održala i nakon izbora 2018. Pokret za demokratsku promjenu (Movement for Democratic Change – akronim MDC), osnovan 1999., stranka je lijevoga centra. Vodeća je oporbena stranka (povremeno u vladajućoj koaliciji sa ZANU-PF-om); potkraj 2005. podijelila se na dvije istoimene stranke. Politički utjecajniju vodio je Morgan Tsvangirai (vođa MDC-a od 1999., premijer 2009–13). Nakon njegove smrti u veljači 2018. stranku vodi Nelson Chamisa (2009–13. ministar za informacijsku i komunikacijsku tehnologiju). U oporbi je nakon izbora 2018 (predvodi koalicijski MDC Savez).
Književnost
Usmena književnost prevladavala je na teritoriju današnjega Zimbabvea gotovo do kraja XIX. st., kada su kršćanski misionari počeli bilježiti priče te razvijati neke umjetničke oblike u pisanom obliku. Književnost u Zimbabveu razvijala se na jezicima šona i ndebele, na kojima u pisanu obliku postoji od sredine X. st., te na engleskom jeziku. Pisac Solomon Mangwiro Mutswairo (1924–2005) autor je prvoga romana objavljenoga na jeziku šona (»Feso«, 1957), u kojem se bavi prošlošću Zimbabvea. U prvoj zbirci poezije na jeziku šona (»Stare i nove pohvalne pjesme« – »Madetembedzo Akare na Matsva«, 1959) uz njega je predstavljen i Wilson Chivaura (1927–68), koji se naziva ocem modernoga pjesništva na jeziku šona. Od ostalih autora na tom jeziku valja spomenuti i Charlesa Mungoshija (r. 1947), dobitnika nekoliko međunarodnih nagrada, koji piše i na engleskom jeziku (roman »Čekajući kišu« – »Waiting for the Rain«, 1975). Na jeziku ndebele pišu uglavnom romanopisci, kao što je Ndabaningi Sithole (1920–2000), čiji povijesni roman »Amandebele KaMzilikazi« (1956) govori o borbi naroda Ndebele; napisao je i nekoliko romana na engleskom jeziku u kojima obrađuje suvremene političke i društvene promjene u Zimbabveu. Na jeziku ndebele piše i Lassie Ndondo (r. 1934), prva afrička književnica. Mnogi pisci koji pišu na engleskom jeziku (npr. pjesnik Musaemura B. Zimunya, r. 1949) postali su poznati i izvan Zimbabvea. Jedan je od njih romanopisac i dramatičar Dambudzo Marechera (1952–87), čiji je roman »Kuća gladi« (»The House of Hunger«, 1978) nagrađivan u Velikoj Britaniji. Književnica Catherine Buckle (r. 1957) postala je poznata knjigama »Afričke suze« (»African Tears«, 2001) i »Nakon suza« (»Beyond Tears«, 2002) u kojima oštro kritizira zemljišne reforme u Zimbabveu. Radnja prvoga romana dobitnice Nobelove nagrade za književnost D. Lessing (1919–2013), »Trava pjeva« (»The Grass Is Singing«, 1950), smještena je u Zimbabve (tadašnju Rodeziju) i govori o tamošnjoj rasnoj politici.
