Velázquez [bela'ϑkeϑ] (Velásques), Diego Rodríguez de Silva y, španjolski slikar (Sevilla, 6. VI. 1599 – Madrid, 6. VIII. 1660). Podrijetlom iz portugalske aristokratske obitelji. Jedna od najvećih ličnosti baroknoga španjolskoga i europskog slikarstva XVII. stoljeća, osobito u portretnom slikarstvu. Koliko su god Velázquezovi portreti prilagođeni dvorskoj etiketi, u njima je produbljeno ostvarena istinska, nimalo idealizirana i laskava karakterizacija modela (pojedini portreti Filipa IV.). U svojim je djelima spajao blistavi venecijanski kolorizam i domaću realističku tradiciju. Velázquez je u fakturi uvijek aristokratski otmjen, u koloritu profinjen, u aranžmanu nedostižan i pronicav tumač najskrovitijih psihičkih procesa u čovjeku čiji lik prenosi na platno. Njegovom pojavom umjetnost u Španjolskoj prešla je iz isključive prevlasti Crkve pod pokroviteljstvo dvora. Učenik F. Herrere st., preteče španjolskoga realizma XVII. st., i F. Pacheca u Sevilli. Isprva je pod utjecajem J. de las Roelasa i J. Ribere slikao izrazito realističke pučke žanr-prizore, tzv. bodegones (predmeti i prizori u kuhinji: Stara kuharica, 1618), i biblijske prizore (Krist u Martinoj i Marijinoj kući, 1618; Sv. Ivan Evanđelist na Patmosu, 1620) u kojima se očitovao Caravaggiov utjecaj, ponajviše u naglašenoj uporabi svjetla koje u snažnim mlazovima pada na sliku i daje likovima osobitu plastičnost. Došavši u Madrid, postao je 1623. dvorskim slikarom Filipa IV. Prijateljevao s P. P. Rubensom, koji je u Madridu boravio u diplomatskoj misiji. U prvom madridskom razdoblju (do 1629) slikao je tamnim bojama portrete u duhu španjolske slikarske tradicije, osobito J. Pantoje de la Cruza i nizozemskih slikara A. Mora, te alegorijsko-mitološke kompozicije (Pijanci – Los Borrachos, 1628). Na Rubensovu preporuku bio je poslan u Italiju (1629–31), gdje je studirao i kopirao djela talijanskih slikara, osobito Tiziana, P. Veronesea i Tintoretta. U drugom madridskom razdoblju (1631–38) nastali su portreti Filipa IV., njegove obitelji i dvorana (Kralj Filip IV., Princ Baltasar Carlos na konju) te reprezentativna povijesna kompozicija s mnogobrojnim portretima španjolskih i nizozemskih dostojanstvenika i vojnika u kraljevskom dvorcu Buen Retiro, Predaja Brede (zvana Koplja – Las lanzas, 1634–35), s temom iz osvajačkih ratova u Nizozemskoj. U trećem madridskom razdoblju (1639–49) venecijansko slikarstvo, koje je upoznao za drugoga boravka u Italiji, znatno je utjecalo na obogaćivanje njegova kolorističkoga izraza, raskoš kojega se očituje na Portretu pape Inocenta X. (1650). Djela nastala u posljednjem madridskom razdoblju (1651–60), osobito skupni portret, raskošna ceremonijalna kompozicija Male dvorske dame (Las meninas, 1656), portret infantkinje Margarite i njezine pratnje te autoportret pred slikarskim stalkom, i Tkalje (Las hilanderas, 1658), gdje se pučki žanr-prizor povezuje s legendom o Arahni, vrhunac su njegova slobodnoga tretiranja boje i svjetla, po čem je preteča impresionizma. Krasnomu ženskom aktu, koji toplinom inkarnata ponajviše podsjeća na venecijanske majstore visoke renesanse (Giorgione, Tizian), dao je mitološki naziv Venera s ogledalom (također poznata kao Rokebyjska Venera; nakon 1650). Iznimne su slikarske ljepote njegovi poetični krajolici iz Aranjueza i Italije, izvedeni laganim i širokim potezima kista. Nije manje značajan Velázquezov udio u stvaranju dvorske galerije slika, jezgre današnjega madridskoga muzeja Prado, za koju je u Italiji nabavio velik broj izvanrednih umjetničkih djela. Kraljev slikar, Velázquez nije vodio školu niti je imao učenika, osim zeta J. B. M. del Maza, koji je nakon njegove smrti dovršio neka slikarova djela, a ostali su mu sljedbenici bili slabi imitatori. Nakon Velázqueza u španjolskom slikarstvu nastupilo je slabljenje umjetničke kakvoće, koje je trajalo gotovo stotinu godina, sve do pojave F. Goye.
