Leonardo da Vinci [leona'rdo ~ vi'nči], talijanski slikar, kipar, graditelj, inženjer i pisac (Vinci kraj Firence, 15. IV. 1452 – dvorac Cloux u Francuskoj, 2. V. 1519). Svestrani renesansni duh (uomo universale) i jedan od najvećih umjetnika u povijesti čovječanstva. Učio u Firenci kod A. Verrocchija (između 1466. i 1469); upisan u firentinsku slikarsku udrugu sv. Luke 1472. Bio je u službi Lodovica Sforze, zvanog il Moro, u Milanu (1482–99), potom je boravio u Mantovi i Veneciji. Između 1500. i 1506. ponovno u Firenci te u Milanu 1506–13. Nakon boravka u Rimu, kada je u službi Cesarea Borgie proputovao Romagnu, Umbriju i dio Toskane, izradio je bogatu topografsku dokumentaciju, na poziv francuskoga kralja Franje I. otišao je 1517. u Francusku, gdje je ostao do kraja života. Svojim je glavnim pozivom smatrao slikarstvo.
U Firenci, dok je bio učenik A. Verrocchija, na njegovu Krštenju Kristovu (oko 1474–75) naslikao je anđela što kleči. U Leonardova ranija djela ubrajaju se Portret Ginevre Benci (oko 1480), Poklonstvo kraljeva i Sveti Jeronim (1481), Majka Božja u pećini (1483–86), Portret dame s hermelinom (oko 1490) i zidna slika Posljednja večera u blagovaonici milanskoga samostana Sta Maria delle Grazie (1495–97). To veličanstveno djelo ubraja se među prva klasična ostvarenja visoke renesanse, u njemu su savršeno povezani likovi u pokretima, s izrazima dramatskog uzbuđenja. Slika koju je Leonardo izveo temperom u ulju danas je, zbog primjene ove nepodesne tehnike unatoč brojnim restauracijama, jedva vidljiva (prve restauracije bile su rađene već u XVI. st.; najopsežnija je započeta 1995. i još traje). U drugo firentinsko razdoblje ide portret Mone Lise (La Gioconda, 1503–06) i izgubljeni karton Bitke kod Anghiarija (1503–06), a u drugo milansko Sveta Ana s Majkom Božjom, Isusom i anđelom (1506–13) te Sveta Ana s Majkom Božjom i Isusom (1508–11). Leonardovim slikarskim djelom visoka renesansa dosegnula je vrhunac. U njegovu sfumatu, mekim i prigušenim prijelazima između polusvjetla i polusjene, stapaju se oblici i boje u suptilne nijanse. Svakoj njegovoj slici prethodile su temeljite studije za kompoziciju, perspektivu, likove i sve pojedinosti. Tražeći slikarsku ljepotu i istinu, Leonardo se obraćao izravno prirodi, crtao je biljke, životinje i ljude proničući u bit njihovih struktura i fizionomija. Crtež kao i analiza i zahvat stvarnosti služili su mu ujedno kao komentar znanstvenih teorema.
Od Leonardovih kiparskih radova nije sačuvan ni jedan. U Milanu je u glini izveo golem konjanički spomenik kondotjera Francesca Sforze (1493., uništen 1499). O njegovu izgledu može se samo nagađati po studijama crtežima i jednoj maloj brončanoj figuri konjanika i konja u propnju.
Kao graditelj radio je u Milanu inženjerske, regulacijske i fortifikacijske radove (Castello Sforzesco) i stvarao urbanističke osnove i planove za idealne gradove budućnosti. Područje je njegovih znanstvenih ispitivanja neograničeno i prožeto neutaživom težnjom da dokuči zakonitost svih pojava u prirodi. U metodama je bio empirik, daleko od svake skolastičke dogmatike. Neumorno je bilježio i crtežima eksplicirao zapažanja i zaključke, komentirao ih i analizirao. Matematička istraživanja i rezultate primjenjivao je na radove iz fizike i mehanike (teorije o kretanju, brzini i energiji) i hidromehanike (zakon spojenih posuda, pojave u kapilarnim cijevima, širenje i interferencija valova). Prvi nakon Arhimeda teorijski se bavio problemima težišta tijela i uvjeta ravnoteže pa je razvio teoriju centara težine. Prema toj teoriji razlikuju se tri centra težine: prirodni, sporedni i centar veličine, odn. težine homogenoga tijela. Prvi se odnosi na centar mase, npr. nekoga građevinskog elementa, i Leonardo ga je upotrebljavao za proračun potrebne čvrstoće i dimenzije elementa, drugi je upotrebljavao za, primjerice, određivanje potrebne čvrstoće pojedinih potpornih stupova, a treći za izračun težine npr. pojedinih kamenih blokova. Na temelju tih teorijskih postavki Leonardo je zapravo izračunavao momente sile stoljećima prije Newtonove mehanike i primjenjivao rezultate kako u građevinarstvu tako i na crtežima mnogobrojnih strojeva, koji su proračunski utemeljeni. Također je te rezultate primjenjivao na elemente strojeva kao što su npr. zupčanici ili poluge, na izračunavanje tlakova, pa je prvi proučavao ono što se skupnim imenom naziva otpornost materijala. U teoriji fluida prvi je precizno formulirao Arhimedov zakon, u hidrauličnim proračunima koristio se jednakošću tlakova, a ta je zakonitost formulirana tek nakon dva stoljeća (→ pascalov zakon). Također je spoznaje iz hidrodinamike primjenjivao na probleme letenja te time na neki način prethodio teoriji mehanike fluida. Proučavao je let ptica i na temelju toga stvarao osnove stroja za letenje i padobrana. Anticipirao je ronilačko zvono, podmornicu i tenk. Ispitivao je pojave u optici i akustici. Anatomija ga je privukla ne samo kao prijeko potrebno predznanje za slikarsko i kiparsko stvaranje nego i kao temelj medicinske znanosti. Secirajući mrtva tijela, proučavao je i crtao sastav i građu ljudskog kostura, tetiva i mišića, funkciju srca i optok krvi, mozak i živčani sustav, razvoj embrija i dr. Eksperimentalnost, neoslanjanje na autoritete, spontan izričaj karakteristični su za njegove fragmentarizirane književne radove, alegorijski Bestijarij (Bestiario) i Dosjetke (Facezie). U znanosti o umjetnosti glavno mu je djelo Traktat o slikarstvu (Trattato della pittura, što ga je oko 1550. sastavio iz različitih rukopisa njegov učenik Francesco Melzi; tiskano 1651), a koje sadržava njegova zapažanja, zaključke i pouke o slikanju, perspektivi, svjetlosti i boji. Većina njegovih slika nalazi se u pariškom Louvreu i londonskoj National Gallery, a crteži i rukopisi u milanskoj Ambrosiani, londonskom British Museumu i dvorcu Windsor. Kao slikar utjecao je na suvremenike od Rafaela, Michelangela, Giorgionea do A. Dürera, H. Baldunga, H. Holbeina ml., Q. Massysa i dr. Preobilje ideja i nikad zadovoljene težnje za spoznajom sprječavali su ga da uočene pojave definira u konačnim formulacijama i da svoje zamisli izvede do kraja i u cijelosti. Tako je i njegovo djelo ostalo uglavnom fragmentarno, dovršeno samo u malom broju konačnih ostvarenja, koja i sam nije nikada smatrao potpuno dogotovljenim. Po sveobuhvatnosti svoje stvaralačke i istraživačke djelatnosti Leonardo je jedinstvena pojava univerzalnoga genija, koji je snagom uma i dubinom intuicije rasvijetlio golem kompleks problema i vizionarski uputio na njihova rješenja.
