Paragvaj (španj. República del Paraguay, gvaranski Tetä Paraguáype), država u Južnoj Americi. Na sjeveru graniči s Bolivijom (duljina granice 750 km). Od Argentine (duljina granice 1880 km) na jugozapadu odvajaju je rijeke Pilcomayo i Paraguay, a od Brazila (duljina granice 1290 km) na istoku i jugoistoku većim dijelom rijeke Paraguay i Paraná; obuhvaća 406 752 km².
Prirodna obilježja
Paragvaj je pretežito nizinska zemlja, smještena gotovo u sredini kontinenta. Leži na ravnjaku koji rijeka Paraguay dijeli na istočni i zapadni dio. Istočni dio između rijekâ Paraná i Paraguay zauzima visoki ravnjak Paraná, građen od paleozojskih i trijasnih naslaga, koji se prema istoku nastavlja u ogranke (do 700 m) Brazilskoga visočja (Sierra de Amambaí, Sierra Maracaju). Zapadni dio Paragvaja zauzimaju nešto viši dijelovi (80 do 500 m) ravnjaka Gran Chaco, građeni od paleozojskih slojeva. Nizina rijeke Paraguay pokrivena je aluvijalnim nanosima; južno od grada Concepción vlažna je i močvarna. Klima je tropska. Srednja je ljetna (siječanj) temperatura 26,5 do 28,2 °C, srednja zimska (srpanj) 17,5 do 21,5 °C. Godišnja količina oborina smanjuje se od 2000 mm na istoku do 1000 mm, odnosno 700 mm na zapadu. Južni su vjetrovi hladni i suhi, a sjeverni vrući i vlažni. Riječna je mreža u istočnom dijelu vrlo gusta (mnogobrojni veliki pritoci rijekâ Paraná i Paraguay), a u sjeverozapadnom slabo razvijena. Istočni dio Paragvaja, osobito ogranke Brazilskoga visočja, pokriva tropska šuma; u nizini se razvila savana s galerijskim šumama, a na Gran Chacu šume akacija i kebrača.
Stanovništvo
Prema prvim rezultatima popisa stanovništva iz 2012. u Paragvaju živi 6 491 714 st. ili 16,0 st./km². Od ukupnoga broja stanovnika 85,6% otpada na mestike, 9,3% na novopridošle bijelce (Nijemci i dr.), 1,8% na čiste Indijance Guaraní (Gvarani), koji žive u istočnom dijelu i na Gran Chacu, te 3,3% na ostale. Po vjeri su katolici (89,6%), protestanti (6,2%) i dr. (4,2%). Porast stanovništva iznosi 1,4% (2007–2012) i odgovara prirodnom priraštaju stanovništva (13,1‰ ili 1,31%, 2010), a upućuje na neznatno useljivanje. Natalitet iznosi 17,7‰ (svjetski prosjek 19,2‰), a mortalitet 4,6‰ (svjetski prosjek 8,2‰); mortalitet dojenčadi 23,8‰ (2010). Stanovništvo je iznimno mlado. U dobi je do 14 godina 29,5% st., u dobi od 15 do 59 godine 61,9% st., a u dobi od 60 i više godina 8,6% st. (2010). Očekivano trajanje života iznosi 73,4 godina za muškarce, odnosno 78,7 godina za žene (2010). U poljoprivredi je zaposleno 26,4% aktivnoga stanovništva, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 17,1%, a u uslužnim djelatnostima 56,5% (2011). Paragvaj ima jedanaest sveučilišta, od kojih je najstarije u Asunciónu (osnovano 1890); službeni su jezici španjolski i gvaranski (njima govori oko 90% stanovništva), a razgovorni njemački, portugalski i dr. U glavnom gradu Asunciónu živi oko 30% ukupnoga broja stanovnika Paragvaja (513 399 st., šire gradsko područje 1 620 483 st., 2002); ostali su veći gradovi (2002): Ciudad del Este (223 350 st.), San Lorenzo (202 745 st.), Luque (170 433 st.), Capiatá (154 469 st.), Lambaré (119 984 st.), Fernando de la Mora (114 332 st.); u gradovima živi 56,7% st. (2002).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Paragvaj je ostao među siromašnijim latinskoameričkim zemljama, iako je 2003–18. BDP rastao u prosjeku 4,4% na godinu. Potom je rast bio manji (1,1%, 2019–20), dijelom i pod utjecajem suše koja je pogodila poljoprivredni sektor i proizvodnju električne energije u hidroelektranama. Gospodarstvo dugotrajno opterećuju raširena korupcija te nedovoljna razvijenost tržišnoga sustava. Udjel je siromašnoga stanovništva oko 27% (2020), a stopa nezaposlenosti je 6,9% (2022). Najveća stopa inflacije od 37,3% bila je 1990., a 2022. je 9,8%. Vrijednost BDP-a 2000. bila je 8,8 milijarda USD (oko 1728 USD po stanovniku), a 2022. je 41,7 milijarda USD (oko 6153 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a 2017 (39 milijarda USD) uslužni je sektor imao udjel od približno 54%, industrija 28%, a poljoprivreda 18%. U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju soja, pamuk, šećerna trska, kukuruz, riža, pšenica, duhan, tapioka i voće; u stočarstvu je važan uzgoj goveda. Industrija je pretežno prehrambena, drvna, tekstilna i građevinska. Od prirodnih bogatstava značajni su hidroenergetski potencijali, šume, ruda mangana i željeza, te vapnenac. Vrijednost izvoza 2021. bila je 10,8 milijarda USD, a uvoza 13,4 milijarde USD (BDP je iznosio 39,9 milijarda USD). Glavninu izvoza čine sojino zrno i proizvodi od soje (približno 42%), električna energija (15%) te svježa i smrznuta govedina (14,5%). Izvozi također kukuruz, rižu, odjeću, drvo, metalne proizvode i dr. U uvozu prevladavaju telekomunikacijski uređaji i oprema, naftni derivati, vozila, pesticidi, gnojivo, industrijski i poljoprivredni strojevi te roba široke potrošnje. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Brazil (33,1%), Argentina (24,6%), Čile (9,3%), Rusija (7%), Indija (2,1%) i SAD (2,1%). Najviše uvozi iz Kine (27,9%), Brazila (22,9%), SAD-a (11,6%), Argentine (8,4%), Čilea (3,2%) i Indije (2,7%). Prema procjenama MMF-a za 2023. vrijednost BDP-a je 44,1 milijardu USD, a veličina javnoga duga iznosi 40,9% BDP-a.
Promet
Odlične su prometne veze rijekâ Paraná i Paraguay; glavna je luka Asunción. Duljina željezničke mreže iznosi 36 km. (2008). Od ukupno 29 500 km cesta, 15 045 km je asfaltirano. Panamerička cesta prolazi kroz Paragvaj u duljini od 705 km. Vrlo je živ unutrašnji zračni promet. Međunarodna je zračna luka Asunción.
Novac
Novčana je jedinica gvarani (guaraní; PYG); 1 guaraní = 100 sentima (céntimos).
Povijest
Za ekspedicije P. de Mendoze Španjolci su u kolovozu 1537. osnovali Asunción, središte za kolonizaciju gornjega područja La Plate. God. 1609–10. počeli su dolaziti mnogobrojni isusovački misionari koji su osnivali misije i pomagali španjolskim konkistadorima u kolonizaciji zemlje. Tzv. Isusovačka država na teritoriju današnjega Paragvaja i Argentine nije tvorila točno omeđen teritorij, a bila je pod nadzorom španjolskih namjesnikâ. Isusovci su u njoj imali široku samoupravu; osnivali su svoja misionarska naselja (redukcije), u kojima su domaće indijansko stanovništvo poučavali europskom načinu gospodarenja (poljoprivredi), vjeri i kulturi. Bogate misije (najviše zahvaljujući proizvodnji i trgovini čajem) na svojem vrhuncu u XVIII. st. imale su oko 100 000 pripadnika indijanskoga stanovništva (Guaraní). Isusovci su radi obrane svojih misija osnovali vlastitu miliciju, koja se borila protiv trgovaca robljem koji su upadali na to područje i odvodili stanovnike. Španjolska je 1767. natjerala Papinsku Državu da povuče isusovce, nakon čega se njihova »država« raspala, a Guaraní su, do tada gotovo u cijelosti pokršteni i obrazovani, bili ostavljeni na milost i nemilost trgovcima robljem i europskim veleposjednicima. Područje Paragvaja od 1617. do 1776. administrativno je pripadalo potkraljevstvu Peru, a potom je bilo pripojeno novoosnovanomu potkraljevstvu Río de la Plata. Nakon Svibanjske revolucije 1810. u Buenos Airesu, oslobodila se i nekadašnja provincija Paragvaj španjolskog tutorstva, proglasila neovisnost 1811., a postigla je i neovisnost od Argentine za vlade Joséa Gaspara Rodrígueza de Francie (1814–40). Njega je naslijedio C. A. López, koji je 1845–52. uglavnom uspješno ratovao protiv Argentine, Brazila i Urugvaja. No njegov sin, diktator Francisco Solano López, doživio je poraz u ratu protiv tih zemalja (1865–70). God. 1870. izglasan je liberalni ustav, a 1880-ih nastale su prve političke stranke, od kojih je najjača bila konzervativna stranka (Stranka colorado), koja je vodila politiku zemlje do 1904., te Liberalna stranka, koja je vodila politiku zemlje od 1904. do 1934. Pod predsjedništvom Eduarda Schaerera (1912–16) i Eligia Ayale (1924–28) nešto se konsolidirala i stabilizirala unutrašnja politička situacija. Od 1932. do 1935. Paragvaj je ponovno bio u ratu s Bolivijom zbog spora oko teritorija Gran Chaco i suprotnih interesa stranih (britanskih i američkih) naftnih kompanija. Unatoč pobjedi u ratu, zemlja je gospodarski stradala. Od rujna 1940. do lipnja 1948. na vlasti je bio vojni režim koji je predvodio general Higinio Morínigo. Nakon II. svjetskoga rata u Paragvaj je pobjeglo više njemačkih i drugih ratnih zločinaca. Od kraja 1940-ih politički je najutjecajnija postala Stranka colorado (bila je povezana s vojnim vrhom, a na vlasti se održala i početkom 2000-ih). Iz njezinih redova najdulje je na vlasti bio general Alfredo Stroessner (1954–89). Njegova uglavnom diktatorska vladavina bila je obilježena korupcijom, progonima političkih protivnika i pojedinih indijanskih zajednica, sudjelovanjem vlasti u međunarodnom kriminalu, velikim socijalnim razlikama i dr. (početkom 1980-ih oko 1% stanovništva posjedovalo je približno 80% zemljišta). Nakon Stroessnerove smjene s vlasti (u Brazilu je dobio politički azil), početkom 1990-ih započela je postupna demokratizacija. Zbog ekonomske krize bilo je više masovnih prosvjeda početkom 2000-ih (godine 2000. spriječen je pokušaj državnog udara, 2002. bilo je uvedeno izvanredno stanje). Dugotrajna politička prevlast Stranke colorado bila je okončana na predsjedničkim izborima 2008., kada je pobijedio Fernando Lugo, bivši biskup i kandidat Patriotskoga saveza za promjenu; poticao je socijalne promjene i agrarnu reformu, a smijenjen je u lipnju 2012. pod pritiskom konzervativnih stranaka. Slijedila je politička kriza; Lugove optužbe za nezakonitu smjenu vlasti poduprli su Brazil, Argentina i Ekvador te je paragvajsko članstvo u MERCOSUR-u bilo suspendirano. Od općih izbora u travnju 2013. Stranka colorado ponovno održava političku prevlast (pobjeđuje i na izborima 2018. te 2023); iz njezinih su redova predsjednici republike bili Horacio Cartes (2013–18) i Mario Abdo Benítez (2018–23), a od kolovoza 2023. predsjednik je Santiago Peña.
Politički sustav
Prema Ustavu od 20. VI. 1992. Paragvaj je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Izvršnu vlast ima predsjednik republike, koji je istodobno poglavar države i predsjednik vlade. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Nacionalna skupština (Congreso Nacional). Zastupnički dom ima najmanje 80 zastupnika, biranih izravno na lokalnoj razini. Senat ima 46 senatora (jedno je mjesto neizborno), koji se biraju na naciopnalnoj razini. Mandat predsjednika, obaju domova i guvernera okruga traje 5 godina. Aktivno biračko pravo opće je, jednako i obvezno (do navršenih 75 godina života), imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Pasivno biračko pravo ograničeno je, i to za predsjednika, potpredsjednika, senat i guvernera okruga (uvjet je navršenih 35 godina života) te za Zastupnički dom (uvjet je navršenih 25 godina života). Sudbenu vlast ima Vrhovni sud. Država je administrativno podijeljena na 18 pokrajina na čelu s izravno izabranim guvernerima. Državni blagdan: Dan neovisnosti, 14. svibnja (1811).
Političke stranke
Nacionalna republikanska asocijacija – Stranka colorado (Asociación Nacional Republicana – Partido Colorado – akronim ANR-PC), osnovana 1887., stranka je desnice (bila je na vlasti do 1904). Političku prevlast ima od druge polovice 1940-ih, vladajući povremeno u suradnji s vojnim režimom; pod vodstvom Alfreda Stroessnera bila je politički oslonac njegove diktature (1954–89). Jedina je legalna stranka do kraja 1980-ih, a dominira i nakon pada diktature, od izbora 1989. Uglavnom zadržava parlamentarnu prevlast, povremeno uz koalicijsku potporu. Jedino 2008–13. nije imala predsjednika republike iz svojih redova. Članica je Međunarodne demokratske unije. Autentična radikalno-liberalna stranka (Partido Liberal Radical Auténtico – akronim PLRA), osnovana 1978., stranka je centra (sljednica je Liberalne stranke, aktivne 1887–1947., koja je 1904–36. i 1937–40. imala niz predsjednika republike iz svojih redova). Bila je proganjana tijekom Stroessnerove diktature, a od izbora 1989. vodeća je u oporbi. Najveći je izborni uspjeh postigla 2008., kada je sudjelovala u koaliciji Patriotski savez za promjenu (koalicijski kandidat Fernando Lugo izabran je za predsjednika republike). U oporbi je ponovno nakon izbora 2013., 2018. i 2023. Članica je Liberalne internacionale.
Književnost
Uz skroman broj književnih djela prije XX. st., paragvajsku književnost obilježuje i jezična raznolikost (gvaranski, španjolski i njihova mješavina, yopará) te izrazito zakašnjelo pristizanje vanjskih književnih i kulturnih utjecaja. Prvi su književni zapisi kronike i različita izvješća iz XVI. i XVII. st. Jedini kroničar rođen u Paragvaju bio je Ruiz Díaz de Guzmán (1554–1629), poznat po nedovršenu svjedočanstvu »Slovo o Argentini« (»La Argentina manuscrita«, oko 1612). Družba Isusova osnovala je (1609–1767) mrežu misija u Paragvaju, u kojima su djelovali neki kroničari, npr. Antonio Ruiz de Montoya (1583–1652), autor kronike »Kako su redovnici Družbe Isusove duhovno osvojili provincije Paragvaj, Paraná, Urugvaj i Tape« (»Conquista espiritual hecha por los religiosos de la Compañía de Jesús en las provincias del Paraguay, Paraná, Uruguay y Tape«), potom »Vjeronauka na gvaranskome jeziku« (»Catecismo de la lengua guaraní«) i dr. Francisco Xarque (1601–91) autor je djela »Slavni misionari Družbe Isusove u Paragvajskoj provinciji« (»Insignes misioneros de la Compañía de Jesús en la Provincia del Paraguay«, 1687), glasovita po opisima Indijanaca Guaraní. Iz XVIII. st. sačuvana su pisma i dojave koje su međusobno razmjenjivali Indijanci Guaraní u doba rata s Portugalcima (1754–56). Družba Isusova uvela je jezik domorodačke većine, guaraní (→ gvaranski jezik), kao jezik sporazumijevanja svih domorodačkih zajednica, pa on i danas premoćno prevladava nad španjolskim. U republikanskome Paragvaju prvi je značajan književnik i mislilac (pozitivist) bio Cecilio Báez (1862–1957), a prvi pjesnik, romantičar Juan E. O’Leary (1879–1969), poznat po obradi povijesnih tema. Istodobno je skupina paragvajskih autora, uglavnom novinara i pjesnika, živjela u izbjeglištvu pa je u domovini njihovo djelo bilo nepoznato: Alejandro Guanes (1872–1925), prvi predstavnik moderne Eloy Fariña Núñez (1885–1929), Francisco Luis Barreiro (1872–1929) i najznačajniji među njima, pripovjedač velika raspona Rafael Barret (1877–1910; zbirke pripovijedaka »Kratke priče« – »Cuentos breves«, 1910; zbirka eseja »Dijalozi, razgovori i drugi tekstovi« – »Diálogos, conversaciones y otros escritos«, 1918). Pojavom prvoga nacionalnoga književnog časopisa »Crónica« (1913), mladi modernisti dobili su svoje glasilo, a među njima su vodeći pjesnici i prozaisti bili: Guillermo Molinas Rolón (1889–1945), Pablo Max Ynsfrán (1894–1972), Leopoldo Ramos Giménez (1896–1989) te Manuel Ortiz Guerrero (1897–1933). U XX. st. snažan je bio utjecaj jezičnih i folklornih (osobito glazbenih) elemenata autohtone gvaranske kulture. Pripovjednu prozu započeli su kratkom pričom modernisti Leopoldo Centurión (1893–1922) i Roque Capace Faraone (1894–1928). Natalicio González (1895–1967) napisao je roman o izrabljivanju Indijanaca »Lutajući korijen« (»La raíz errante«, 1920), a pod utjecajem indijanske mitologije »Priče i parabole« (»Cuentos y parábolas«, 1922). Juan Stefanich (1889–1976) autor je romana iz gradskoga života »Aurora« (1920). Međunarodno je poznat pjesnik i pripovjedač A. Roa Bastos (1917–2005), koji se, nakon mladenačkoga neogongorističkog izraza (zbirka pjesama »Užareni vrt naranača« – »El naranjal ardiente«, 1960), u progonstvu u Buenos Airesu posvetio prozi te 1974. proslavio romanom »Ja, Vrhovnik« (»Yo El Supremo«). Istaknuti su dramatičari Julio Correa (1890–1953), Mario Halley Mora (1926–2003), glumica Edda de los Ríos (1942–2007), Gloria Muñoz (r. 1949) i dr.
Likovne umjetnosti
Iz razdoblja do kolonizacije u XVI. st. značajne su izrađevine Indijanaca Guaraní i Chaco (uglavnom keramika u kojoj prevladava geometrijska ornamentika). U doba kolonizacije nastali su gradovi (najstariji su Asunción, osnovan 1537., i Concepción, osnovan 1550), koji su tijekom XVII. i XVIII. st. dobili karakterističan ortogonalni raster sa središnjim trgom okruženim javnim zgradama i crkvom, građenima u stilu španjolskoga baroka. U XIX. st. prevladavao je historicizam što su ga donijeli europski graditelji, a domaći su graditelji na prijelazu iz XIX. u XX. st. razvijali karakterističan neokolonijalni stil. U prvoj polovici XX. st. znatan je bio utjecaj secesije i art décoa, osobito u arhitektonskoj dekoraciji. Među prve moderne arhitekte ubrajaju se Homero Duarte, José Luis Escobar i Tomás Romero Pereira. Od 1960-ih sve više arhitekata (Carlos Colombino, Beatriz Chase) upotrebljava tradicionalne materijale (opeku, a u dekoraciji prostora azulejos), a graditeljstvo 1990-ih slijedi razvojne smjerove postmoderne. – U prvom razdoblju kolonizacije umjetnička djelatnost bila je vezana uz slikarske, drvorezbarske i tiskarske radionice isusovačkoga i franjevačkoga reda, koje su se oslanjale na europske uzore, a od sredine XIX. st. javljali su se i lokalni umjetnici i majstori koji su sve više unosili regionalne značajke. Početkom XX. st. u umjetnosti Paragvaja javili su se talijanski i francuski utjecaji (akademizam kipara Vicentea Pollarola, impresionizam Juana Samudija). Od 1920-ih većina se umjetnika školovala u Europi (Julián da la Herrería, Jaime Bestard), odakle su u Paragvaj prenijeli suvremene europske smjerove. God. 1954. skupina »Arte Nuevo«, koju su osnovale Josefina Plá i Lilí del Mónico, okupljala je slikare (Olga Blinder) i grafičare (Brazilac Lívio Abramo) te kipare (José Laterza Parodi) različitih likovnih izraza (od kubističkoga, preko ekspresionističkoga, do apstraktnoga, kojega je glavni predstavnik arhitekt i kipar C. Colombino). Od 1960-ih skupina »Los Novísimos« (José Antonio Pratt, Enrique Careaga, Angel Yegros, William Riquelme) pokušala je novim i radikalnim tendencijama na Bijenalu u São Paulu predstavljati paragvajsku umjetnost. Potkraj XX. st. većina je paragvajskih slikara radila figurativne kompozicije (Mabel Arcondo, Louis Alberto Boh, Susana Romero), a u kiparstvu je prevladavala apstrakcija, osobito kod najznačajnijega kipara Hermanna Guggiarija.
