Oguzi, srednjovjekovna skupina nomadskih plemena iz turkijske skupine naroda. Tradicionalno se dijele u 24 plemena, prema broju unuka legendarnoga praoca Oguz-hana. U razdoblju od VI. do VIII. st. nastanjivali su Mongoliju, a nakon toga su se proširili na zapad. Uz Pečenege i Kumane, naselili su se u stepe između Aralskog i Kaspijskoga jezera te su bili pod vrhovnom vlašću Hazara. Bizantski ih izvori od IX. stoljeća nazivaju Οὔζοι, Oúzoi, dok se u istodobnim arapskim izvorima spominju kao Ġuz ili Ūġūz. Od IX. stoljeća počinju intenzivni kontakti Oguza s islamom. Od X. do XIII. st. svoje su ime postupno zamijenili imenom Turci (Turkmeni), koje je u početku označavalo samo one Oguze koji su prihvatili islam i sjedilački život. Seldžuci, ogranak oguskoga plemena Kinik (Kınık), stvorili su islamsku državu koja se na vrhuncu, krajem XI. st., prostirala od Egejskoga mora na zapadu do Hindukuša na istoku te od srednje Azije do Perzijskoga zaljeva na jugu. Provale Mongola u Malu Aziju 1242–43. dovele su do pada države anatolijskih Seldžuka, a nastali politički vakuum ispunilo je ogusko pleme Kaji (Kayı), čiji će predvodnik Osman I. u okolici Söğüta postaviti temelje kasnijoj osmanskoj državi. Tijekom XIV. i XV. st. nastale su oguske države Ak Koyunlu i Kara Koyunlu.
Oguzi su predci turkijskih naroda Azera, Gagauza, Turkmena, Turaka i dr., govornika jugozapadne (oguske) grane turkijskih jezika. Oguskoj književnoj tradiciji pripadaju junački epovi (destani) poput »Knjige o Dede Korkutu« ili o junaku Köroğluu.
