turkijski jezici, skupina srodnih jezika na golemu prostranstvu od jugoistočne Europe do Kine, i od središnjeg Irana do Arktika. Zajedno s mongolskim i tungusko-mandžurskim jezicima (Gustav John Ramstedt im je pridružio i japanski i korejski) pribrojeni su skupini altajskih jezika, čija genetska srodnost još nije posve uvjerljivo dokazana. U toj skupini oni čine najveću i najznačajniju porodicu od približno 40 jezika i 160 milijuna izvornih govornika; njima treba pridodati još oko 20 milijuna ljudi koji se služe nekim od turkijskih jezika kao drugim jezikom. Iako se srodnost turkijskih jezika nikada nije dovodila u pitanje, još uvijek se raspravlja o nekim aspektima njihove klasifikacije. Lingvističke kriterije klasifikacije prvi je ponudio ruski turkolog Aleksandr Nikolajevič Samojlovič (1922), a razradio ih je Talat Tekin (1994). Ipak, većina postojećih klasifikacija temelji se ne samo na lingvističkim nego i na arealnim kriterijima. Prema jednoj takvoj klasifikaciji turkijski jezici razvrstani su na sljedeće grane: 1) jugozapadnu ili ogusku (turski s balkanskim dijalektima, gagauski, azerbajdžanski, turkmenski, horasanski turkijski te oguski dijalekti južnog Irana i Afganistana; 2) sjeverozapadnu ili kipčačku (kumički, karačajski, balkarski, krimskotatarski, karaimski, kazanjski tatarski, mišarski, zapadnosibirski dijalekti tatarskoga, baškirski, kazaški, karakalpački, kipčački dijalekti uzbečkoga jezika, nogajski i kirgiski); 3) jugoistočnu ili ujgursko-karlučku (uzbečki i novoujgurski s mnogobrojnim dijalektima); 4) sjeveroistočnu ili sibirsku (jakutski ili saha, dolganski te heterogeni idiomi kao sajanski, tuvinski, sojotski, urankajski, tofa(larski) ili karagaški, hakaški, šorski, čulimski, altajski ili ojrotski i dr.; 5) čuvaški (izoliran); 6) halački (izoliran, središnji Iran). Najviše nedoumica izaziva opća podjela turkijskih jezika na Z-jezike i R-jezike. Zagovornici hipoteze o srodnosti altajskih jezika drže da je završni fonem -r u čuvaškom namjesto općeturkijskoga *z u svim ostalim turkijskim jezicima (čuvaški hur spram općeturkijski *gāz »guska«) vrlo arhaično obilježje turkijskih jezika i »nedostajuća karika« koja povezuje turkijske i mongolske jezike. Sukladno tomu, čuvaški se, skupa s izumrlim povolškim bulgarskim iz kojega se razvio, izdvaja u zasebnu skupinu »R-jezika«. Iako ima vrlo ozbiljnih argumenata u prilog tomu da se mnoge nezakonomjernosti u fonetskim promjenama čuvaškoga jezika mogu objasniti utjecajem ugrofinskoga marijskog (čeremiskog) jezika, postuliranje R-jezika altaistička je dogma na kojoj se i dalje ustrajava. Izuzev donekle čuvaškoga, svi turkijski jezici imaju znatnih sličnosti u fonologiji, morfologiji i sintaksi. To su: 1. vokalska harmonija (osim u uzbečkom, pod utjecajem indoiranskoga tadžičkog); 2. eufonična struktura sloga; 3. nepromjenljivost korijena/osnove; 4. aglutinativni ustroj, sufiksalna fleksija i tvorba; 5. polifunkcionalnost apsolutnoga padeža; 6. odsutnost kategorije roda; 7. izražavanje svih gramatičkih kategorija s pomoću sufiksa; 8. nepostojanje iznimaka u deklinaciji i konjugaciji; 9. mogućnost izražavanja gramatičke (prebrojive) i zbirne (kolektivne) množine s pomoću imenice u apsolutnom padežu; 10. posjedovanje postpozicija namjesto prijedloga ili prepozicija; 11. ljevostrano nizanje podređenih članova sintagme (determinatora, dopuna i dodataka) u odnosu na upravni član; 12. morfološka nepromjenljivost determinatora; 13. postojanje određenoga (u akuzativu) i neodređenoga objekta (u apsolutnom padežu); 14. dokidanje pluralnoga sufiksa ako imenica ispred sebe ima kvantifikator; 15. nepostojanje izvorno turkijskih veznika; 16. tvorba zavisnih rečenica s pomoću glagolskih imenica, participa i gerunda; 17. poredak riječi S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol). Zbog zajedničkoga primarnoga leksika i sličnosti gramatičkih ustroja, govornici turkijskih jezika mogu se donekle razumjeti, ali ponajprije oni koji pripadaju istim podskupinama. Između govornika čuvaškoga i jakutskoga, kako međusobno, tako i u odnosu na sve druge turkijske jezike, stupanj sporazumijevanja jednak je ništici. Jednako tako, govornici turkijskih jezika sibirske skupine mogu vrlo malo, gotovo zanemarivo, razumjeti ostale turkijske jezike zbog fonetskih promjena koje vuku korijen od neturkijskih supstrata i utjecaja neturkijskih jezika. Turski Republike Turske donekle se leksički udaljio čak i od njemu bliskih jugozapadnih jezika zbog purističkih zahvata koji traju već više od 70 godina, ali se ta situacija mijenja zbog utjecaja masovnih medija i sve veće političke važnosti Turske u srednjoj Aziji. U leksiku su turkijski jezici posuđivali iz susjednih jezika, najprije iz sanskrta, sogdijskoga, toharskih jezika i kineskoga, od X. stoljeća i iz arapskoga i perzijskoga, a od XIII. stoljeća iz mongolskoga. U novijem razdoblju rastao je broj posuđenica iz europskih jezika: u turkijske jezike srednje Azije iz ruskoga, a u (osmansko)turskom iz francuskoga i engleskoga. Nakon dolaska Turaka u Anatoliju turski je posuđivao iz novogrčkoga, talijanskog, armenskog i (neznatno) južnoslavenskih jezika. Nakon raspada SSSR-a 1991. pet od četrdesetak turkijskih jezika (azerbajdžanski, turkmenski, uzbečki, kazaški i kirgiski) postalo je službenim jezicima novoutemeljenih turkofonih država, ali se u komunikaciji s Rusima i svim drugim narodima republikâ Ruske Federacije, uključujući i one turkofone, i dalje koristi ruski kao drugi službeni jezik. Sličan sociolingvistički status imaju turkijski jezici u funkciji drugoga službenoga jezika autonomnih republika u Ruskoj Federaciji (kumički, karačajsko-balkarski, čuvaški, tatarski, baškirski, karakalpački, hakaški, tuvinski, altajski, jakutski), odnosno u kineskoj autonomnoj regiji Xinjiang Uygur (ujgurski). Nasuprot tomu, turski je od utemeljenja Republike Turske jedini službeni jezik te zemlje, unatoč brojnoj kurdskoj manjini (oko 15 milijuna). Najveći broj govornika imaju turski (oko 70 milijuna govornika), azerbajdžanski (25 milijuna), uzbečki (23,5 milijuna) i kazaški (12 milijuna). Ugroženi su južnosibirski tofa(larski) ili karagaski, karaimski u Poljskoj, Litvi i Ukrajini, krimčački (Krim) i dijalekt Ili Turki u sjeverozapadnoj Kini; procjenjuje se da svi skupa imaju manje od 1300 govornika.
