Lem, Stanisław, poljski književnik (Lavov, danas u Ukrajini, 12. IX. 1921 – Krakov, 27. III. 2006). Iz asimilirane židovske obitelji, studij medicine započeo je u Lavovu za sovjetske okupacije 1940–41. te, nakon njemačke okupacije tijekom koje je jedno vrijeme živio u getu, nastavio pod obnovljenom sovjetskom vlašću 1944–45. i potom, nakon ekspatrijacije u srpnju 1945., u Krakovu 1945–48., gdje je do 1950. radio u Znanstvenom konzervatoriju Jagelonskog sveučilišta. Cenzura mu je isprva spriječila objavu četiriju knjiga, među kojima i romana Bolnica Preobraženja (Szpital Przemienienia), napisanoga 1948., o etičkim dvojbama liječnika u psihijatrijskoj klinici u kojoj nacisti ubijaju pacijente, Među mrtvima (Wśród umarłych) i Povratak (Powrót), pisanih 1950 (objavljeni su 1955. kao ratna trilogija Nepotrošeno vrijeme – Czas nieutracony). Nakon uspjeha romana Astronauti (Astronauci, 1951), o ekspediciji na Veneru, i napose Magellanov oblak (Obłok Magellana, 1955), o prvome međuzvjezdanom putovanju, posvetio se znanstvenoj fantastici.
Lemov ambiciozan opus enciklopedičkih razmjera, nastao na raskoraku iskustva nacizma i staljinizma, dijeli se po tematskim i poetičkim preokupacijama u nekoliko krugova (gotovo sva djela nastala do 1955. poslije je odbacio zbog obrazaca socijalističkoga realizma). Prvi i najčitaniji krug čine klasično oblikovani znanstvenofantastični romani koji su mu, spojem tema međuzvjezdanoga putovanja, »prvog kontakta«, kritike utopije te filozofijskog i futurološkog diskursa, priskrbili svjetski ugled. Središnji triptih o »prvom kontaktu« čine Eden (1959), o ekspediciji na planet na kojem se odvija ljudima nedokučiv biogenetski genocid, Solaris (1961), o ekspediciji na oceanski planet, i Nepobjedivi (Niezwyciężony, 1964), o ekspediciji na beživotni planet na kojem anorganske nanočestice djeluju kao kolektivna inteligencija. Sva tri izražavaju pesimistično stajalište o nemogućnosti komunikacije; pogotovo je Solaris prerastao žanrovske okvire postavši parabolom nemogućnosti (samo)razumijevanja među ljudima i jedan od najcjenjenijih romana znanstvene fantastike uopće (zahvaljujući i filmskoj adaptaciji Andreja A. Tarkovskoga 1972). »Mit kognitivnog univerzalizma« Lem je do kraja dekonstruirao u romanu Gospodarev glas (Głos Pana, 1968), o primitku signala iz svemira, napisanome u obliku matematičareve ispovijesti o problemu komunikacije i spoznaje, dočim je 1986. u »oproštajnom« romanu Fijasko (Fiasko) povezao teme svemirskoga putovanja i prvoga kontakta te esejističke ekskurse s likom pilota Pirxa, prizemljenoga junaka popularnih deset pripovijedaka objavljivanih 1958–71. i prvi put uknjiženih 1968 (Priče o pilotu Pirxu – Opowieści o pilocie Pirxie). U djelima toga kruga, među kojima su i roman Povratak sa zvijezda (Powrót z gwiazd, 1961), o astronautovu osjećaju egzila nakon povratka na Zemlju koju više ne prepoznaje, te Čovjek s Marsa (Człowiek z Marsa, 1994), prvi njegov roman (izlazio u nastavcima 1946), Lem je ostvario vrhunske primjere »čiste« znanstvene fantastike, oslanjajući se i na strogu ekstrapolaciju znanstvenoga i tehničkoga razvoja.
Drugi krug proze Lem je nazivao »groteskama«, u njemu rabi forme satire, nađenog rukopisa, dnevnika, memoara, čine ga parodije i persiflaže obrazaca znanstvene fantastike, a pripadaju mu dva ciklusa: 25 pripovijedaka i četiri romana kojih je junak ili pripovjedač Ijon Tichy, svojevrsni »svemirski« Candide, Gulliver i Münchhausen ujedno (zbirka Zvjezdani dnevnici – Dzienniki gwiazdowe, 1957; romani Futurološki kongres – Kongres futurologiczny, 1971., Profesor A. Dońda, 1973., Lokalna istraga – Wizja lokalna, 1982., Mir na Zemlji – Pokój na Ziemi, 1985), te »robotske bajke« ili »bajke za kibernetičko doba« (npr. Bajke o robotima – Bajki robotów, 1964; Kiberijada – Cyberiada, 1965), u kojima ostvaruje vrhunac jezične invencije i parodiranja raznih književnih idioma. Kao iskazi o »beskonačnosti« semioze oblikovana su dva romana koja slijede logiku sna: »špijunski« Memoari pronađeni u kadi (Pamiętnik znaleziony w wannie, 1961) do ekstrema dovodi paranoju militarizma i teoriju igara, a Futurološki kongres, oslonjen o poetiku apsurda i nadrealizma, priča je o junakovu »padu« kroz halucinantne utopijske i distopijske verzije budućnosti. Slična su narativnoga postupka i »metafizički« detektivski romani Istraga (Śledztwo, 1959) te Katar (1976), bliski postupcima novog romana, u kojima dalje razvija zaokupljenost stohastičkim procesima, teorijom vjerojatnosti i teorijom kaosa kao načinima razumijevanja svijeta, a parodiranje književnih konvencija odlikuje i knjigu o djetinjstvu u Lavovu Visoki dvorac (Wysoki zamek, 1966).
Razočaran u domete (napose američke) znanstvene fantastike koju je odbacio u knjizi Fantastika i futurologija (Fantastyka i futurologia, 1970), vlastitoj poetici znanstvene fantastike, u trećem krugu mahom je pisao, ugledavši se u Jorgea Luisa Borgesa, tzv. »apokrife«. Savršena praznina (Doskonała próżnia, 1971), parodijska je zbirka recenzija nepostojećih knjiga, Umišljena veličina (Wielkość urojona, 1973), Provokacija (Prowokacja, 1984) i Knjižnica 21. stoljeća (Biblioteka XXI wieku, 1986) knjige su metafikcionalnih uvodnika znanstvenim djelima budućnosti, a Golem XIV (1981) napisan je kao filozofsko izlaganje superračunala. Ta već izrazito postmoderna djela upućuju na četvrti, potpuno nefikcijski, krug u kojem je, prema vlastitoj izjavi, razvijao »opću teoriju svega« pa je u Dijalozima (Dialogi, 1957), nadahnut Georgeom Berkeleyem, razmatrao razvoj računala i kibernetike, epistemologiju i metodologiju znanosti, u spekulativnom djelu Summa technologiae (1964) – intelektualnom središtu svojeg opusa – raščlanjuje filozofske, sociološke i antropološke aspekte biološke i tehnološke (auto)evolucije i kozmogonije, u Filozofiji slučaja: književnost u svjetlu empirizma (Filozofia przypadku: literatura w świetle empirii, 1969) kritizirao je estetiku recepcije i fenomenologiju književnosti, a u Raspravama i skicama (Rozprawy i szkice, 1975) okupio je književne studije i članke, među ostalim kritiku književnog strukturalizma i teorije fantastike Tzvetana Todorova. Nakon uvođenja izvanrednoga stanja u Poljskoj živio je u Zapadnom Berlinu (1982–83) i Beču (1983–88), a od 1989. pisao je publicistiku (desetak knjiga novinskih kolumni). Sabrana djela u 33 knjige izdana su mu 1998–2005., a postumno korespondencija sa Sławomirom Mrożekom (2011), Ewom Lipskom (2018) i Ursulom K. Le Guin (2024).
Erudit i poznavatelj modernih tehnologija i teorija (napose kibernetike, robotike, matematike, kozmogonije, kognitivne znanosti i teorije informacija), Lem je bio »filozof budućnosti«, teoretičar, polemičar i futurolog te ponajprije književnik široke humanističke vizije, s osloncem na baroknu i prosvjetiteljsku baštinu, osobito na Voltaireovu i Swiftovu »filozofijsku pripovijest« te pikarski roman. Najcjenjeniji je pisac znanstvene fantastike izvan engleskoga jezika i najprevođeniji poljski pisac u svijetu (na više od 40 jezika). U njegovu čast imenovani su planetoidi 3836 Lem (1979), 343000 Ijontichy i 343444 Halluzinelle (oba 2013) te zvijezda Solaris (BD+14 4559) i njezin egzoplanet Pirx (BD+14 4559 b) u Pegazovu zviježđu (2019).
