Le Guin [ləgwi'n], Ursula K. (Kroeber), američka književnica (Berkeley, California, 21. X. 1929 – Portland, Oregon, 22. I. 2018). Diplomirala je francusku književnost 1952. na Sveučilištu Columbia. Odrasla u intelektualnom i liberalnom okružju (roditelji su joj antropolozi Alfred Louis i Theodora Kroeber) pisati je počela u mladenačkoj dobi. Iz prvih novela, poslije okupljenih u zbirci Dvanaest smjerova vjetra (The Wind’s Twelve Quarters, 1975), u kojima izgrađuje odmjeren, suzdržan pripovjedni stil koji zadržava obilježja usmene predaje uz etički pristup likovima i događajima (najčešće u formi junakova putovanja), usidrenima u mitske, ali i klasne i rodne značenjske strukture koje se mogu tumačiti iz obzora njezinog intelektualnog formiranja (strukturalna i kulturna antropologija, strukturalna lingvistika, arhetipska kritika), granaju se dva ciklusa njezinih najpoznatijih djela – »Knjige Zemljomorja« u žanru fantasyja i tzv. hainski ciklus u žanru znanstvene fantastike.
Prva trilogija o Zemljomorju, koju čine romani Čarobnjak iz Zemljomorja (A Wizard of Earthsea, 1968), Atuanske grobnice (The Tombs of Atuan, 1970) i Krajnja obala (The Farthest Shore, 1972), pripoviješću o sazrijevanju čarobnjačkoga šegrta, koji se u otočnom svijetu, kritički osmišljenom u odnosu na fikcijske svjetove J. R. R. Tolkiena (Međuzemlje) i C. S. Lewisa (Narnija) u tzv. epskoj ili visokoj fantastici, mora suočiti s vlastitom sjenkom, nadilazi okvire književnosti za mladež oslanjanjem o psihoanalitičku teoriju Carla Gustava Junga i istočnu filozofiju, ponajprije daoizam (1997. objavila je svoju verziju Laozijeve Knjige o putu). Lingvističko utemeljenje elementa magije, razvidno u motivu »istinskih imena« (s temeljom u ideji J. L. Austina o »činjenju stvari riječima«), približava pak ta djela konceptualnim okvirima znanstvene fantastike (postupci misaonog eksperimenta i spoznajnog očuđenja), što je radikalizirano u drugoj trilogiji, koju čine romani Tehanu (1990) i Drugi vjetar (The Other Wind, 2001) te zbirka Pripovijesti iz Zemljomorja (Tales from Earthsea, 2001), u kojoj revizija žanra fantasyja prerasta u političku refleksiju zaokupljenu feminističkom etikom brige, sekularnošću te odbacivanjem koncepta junaka i muške pripovjedne perspektive. Fantasyju pripada i kasna trilogija »Anali Zapadne obale« (Darovi – Gifts, 2004; Glasovi – Voices, 2006; Moći – Powers, 2007).
Isti raskorak između ranije i poznije, narativno statične, katkad gnomične (pa i didaktične) proze nastale nakon dulje stanke pokazuje i njezin znanstvenofantastični opus. »Hainski« ciklus sedam romana i 16 pripovijedaka o multikulturnom svemiru ljudskih svjetova »ekumene« koji su svi potekli s prvog svijeta ljudi, Haina, Le Guinina je varijacija za američku znanstvenu fantastiku klasične ideje »buduće povijesti«, ideološki suprotstavljena onoj Roberta A. Heinleina u kritičkim prikazima posttehnoloških svjetova nakon faze kasnoga kapitalizma i društva obilja. Nakon konvencionalnijeg triptiha romana Rocannonov svijet (Rocannon’s World, 1966), Planet izgnanstva (Planet of Exile, 1966) i Grad privida (City of Illusions, 1967), kanonski su status stekla dva pripovjedno i politički složena romana: Lijeva ruka tmine (The Left Hand of Darkness, 1969), o svijetu vječne zime na kojem su ljudi androgini, odnosno ambiseksualni, i Rasposjednuti (The Dispossessed: An Ambiguous Utopia, 1974), »podvojena utopija« koja omjerava svijet kapitalističko-oligarhijskih nacionalnih država sa svijetom na kojem se razvila kontrakultura anarhosindikalizma. Kratki roman Riječ za svijet je šuma (The Word for World Is Forrest, 1972), o osvajanju »primitivnoga« šumskog svijeta, politička je parabola kolonijalizma i militarizma, kasni roman Kazivanje (The Telling, 2000) tematizira usmenu kulturu pod ugrozom sekularizma i monokulturne države (parabola kineskoga »velikog skoka naprijed«), a zbirka Četiri puta do oproštaja (Four Ways to Forgiveness, 1995) integrira teme transgeneracijskog prijenosa traume i raskida s iskustvom ropstva, rodnog nasilja i kolonijalizma. Ostale novele ciklusa uvrštavane su u zbirke Ribar unutarnjeg mora (A Fisherman of the Inland Sea, 1994) te Rođendan svijeta i druge priče (The Birthday of the World and Other Stories, 2002). Znanstvenoj fantastici pripadaju također romani Čapljino oko (The Eye of the Heron, 1978), tematski blizak ciklusu, i Nebeski žrvanj (The Lathe of Heaven, 1971) te mnogobrojne kratke priče, djelomice skupljene u zbirke (Ruža vjetrova – The Compass Rose, 1982; Cure iz Buffala i ostale animalne prisutnosti – Buffalo Gals and Other Animal Presences, 1987; Mijenjajući razine – Changing Planes, 2003).
Šireći interese izvan žanrova koji su joj donijeli globalnu recepciju, Le Guin je objavljivala i realističku fikciju (Morski put – Searoad, 1991; Otključavajući zrak – Unlocking the Air and Other Stories, 1996), (pseudo)povijesnu fikciju (Orsinijske pripovijesti – Orsinian Tales, 1976; Malafrena, 1979), metafikciju (Lavinija – Lavinia, 2008., reinterpretacija Eneide), prozu za mladež (Vrlo daleko od bilogdje – Very Far Away from Anywhere Else, 1976; Ishodište – The Beginning Place, 1980), knjige za djecu (npr. Mačja krila – Catwings, I–IV, 1988–99), poeziju (sabrane pjesme objavljene su 2023), a utjecajne eseje o fantastici, pisanju i feminizmu probrala je u sedam zbirki (npr. Jezik noći – The Language of the Night, 1979; Plešući na rubu svijeta – Dancing at the Edge of the World, 1989). Najkompleksniji je domet njezine poetike eksperimentalni roman Uvijek se vraćajući kući (Always Coming Home, 1985), fikcionalna etnografska zbirka priča, pjesama, legendi, recepata, rječnika i napjeva fikcijskog naroda koji živi u postindustrijskoj dalekoj budućnosti kalifornijske doline Napa.
Le Guin je, sasvim napustivši prirodoznanstvene pretpostavke i tehnicizam klasične znanstvene fantastike u korist humanističkih znanosti (tzv. meki SF), transformirala taj žanr u kritičku književnu formu za gotovo antropološke fikcijske prikaze raznih aspekata ljudskosti s pozicija kulturnog relativizma i pokazala mogućnosti znanstvene fantastike kao kritičke i političke književnosti, a njezina je izričita zasluga što je tu mogućnost otvorila i u konzervativnom žanru fantasyja kao prvi pisac koji je status klasika stekao u tim dvama tradicionalno poetički i ideološki nesukladnim žanrovima književne fantastike. Konceptualno i stilski rastegnuvši žanrovske okvire do granica u kojima njihovo održavanje postaje izlišno (držala se »realistom veće stvarnosti«), Le Guin je, prema Haroldu Bloomu, »uzdigla fantastiku na razinu visoke književnosti za naše doba«, a s promjenom statusa popularne fikcije u XXI. st. dosegnula je status klasika američke književnosti (2017. izabrana je u Američku akademiju umjetnosti i književnosti) čiji je utjecaj nesaglediv u područjima epske i znanstvene fantastike, ali i feminizma te kritičkog mišljenja.
