Island (Ísland), otok i država u sjevernome dijelu Atlantskog oceana, 287 km jugoistočno od Grenlanda, 970 km zapadno od Norveške i 798 km sjeverozapadno od Škotske; obuhvaća 103 000 km².
Prirodna obilježja
Najveći dio otoka građen je od bazalta tercijarne starosti, koji je pokriven mlađim izljevima lave, vulkanskim pršincem (tuf) i liparitom. U reljefu Islanda razlikuju se tri regije. Uz obalu, razvedenu zaljevima (fjord; Borgar, Breiða, Skaga, Þistil i dr.), pružaju se nizine; najveće demografsko i privredno značenje ima plodna i gusto naseljena nizina na jugozapadnome dijelu otoka. Od priobalne nizine uspinje se stepeničasto prema unutrašnjosti otoka nenaseljen ravnjak (islandski fjeld) pokriven slabim pašnjacima. Najviši planinski dio otoka, viši od 600 m, obuhvaća 37% površine otoka. Na njemu se ispinju gorski vrhunci (vulkan Hekla 1491 m) i ledeni pokrovi (islandski jökull: ledenjak; prekrivaju 11% površine Islanda), koji su ostali još iz pleistocena: Vatnajökull (7700 km², debljina do 1000 m) s najvišom otočnom planinom Öræfajökull (vrh Hvannadalshnjúkur, 2110 m), Langjökull (953 km²), Hofsjökull (925 km²), Mýrdalsjökull (596 km²) i dr. Planinski, jugoistočni dio Islanda spušta se prema obalnoj nizini i prema morskoj obali okomitim odsjecima visokima do 500 m. Island je poznat zbog recentne vulkanske djelatnosti te po izvorima vruće vode (najveći je Deildartunguhver u Borgarfjörðuru, s 250 L vruće vode u sekundi) i gejzirima. Oko 200 vulkana potječe iz postglacijalnoga razdoblja. Podmorskom vulkanskom erupcijom 1963. nastao je na jugozapadnome dijelu otočja Vestmannaeyjar otok Surtsey (1,3 km²). Povremenim erupcijama vulkana prekrivenih ledenjacima nastaju velike poplave zbog otapanja leda (vulkan Katla ispod ledenjaka Mýrdalsjökull). Česti su potresi, ali rijetko nanose veću štetu. Duljina obale glavnog i okolnih otoka iznosi ukupno 6088 km².
Rijeke su kratka toka, s mnogo brzaca i vodopada (Glymur na rijeci Botnsá, 190 m, i dr.); najveća je Þjórsá (Thjórsá), duga 230 km. Od većih jezera poznata su Þingvalla (Thingvalla; 82 km²), Þórisvatn (akumulacijsko jezero; 83 do 88 km²), Lögurinn (53 km²) i Mývatn (37 km²). Rijeke koje se hrane vodom nastalom otapanjem ledenjaka, osobito južno od Vatnajökulla, često poplavljuju u srpnju i kolovozu.
S obzirom na geografsku širinu na kojoj se nalazi, Island ima znatno blažu klimu nego područja na istoj širini, osobito zimi. Zbog položaja na dodiru polarnih i tropskih zračnih masa te utjecaja Golfske i Grenlandske morske struje Island ima oceansku klimu s hladnim ljetima i blagim zimama. Srednja je temperatura zraka u srpnju između 10,9 °C na sjeveru i 11,3 °C na jugu, a u siječnju između –1,5 °C na sjeveru i 1,2 °C na jugu. Vjetar je jak, osobito zimi. Oborine donosi južni oceanski vjetar; količina oborina opada od juga (oko 2200 mm godišnje) prema sjeveru (470 mm). U višim predjelima u unutrašnjosti vlada oštra planinska klima; snijeg može pasti u svako doba godine. Island je poznat zbog velike naoblake, magle i čestih kiša. Zimi dnevna svjetlost traje tri do četiri sata.
Neobradivo i neplodno zemljište (pješčane pustopoljine, izljevi lave, ledenjaci 11,6%) obuhvaća 76,0% površine Islanda, pašnjaci i livade 22,7%, šume 1,2%, a obrađeno je samo 0,1% površine. Nacionalni parkovi (Vatnajökull, Snæfellsjökull i Þingvellir) prekrivaju 14 347 km² (2016).
Stanovništvo
Na Islandu živi 364 134 st. (2020). S prosječnom gustoćom od 3,5 st./km². Island je najrjeđe naseljena europska država. Naseljeno je samo 42 085 km² (8,7 st./km²), uglavnom obalnih nizina. Najgušće je naseljena južna i jugozapadna obala; čak 63% stanovništva živi na širem gradskom području Reykjavíka. Prema mjestu rođenja i državljanstvu stanovnici su pretežito Islanđani (82,8%, 2019; potomci su skandinavskih i keltskih doseljenika), iako njihov udjel u XXI. st. znatnije opada (2000. su činili 94,7% ukupnoga stanovništva) zbog jačega doseljavanja stranaca. Od 50 272 stranaca koji čine 14,1% ukupnoga stanovništva (2019) najviše je Poljaka (19 210 ili 5,4% ukupnoga broja stanovništva), Danaca (1,0%) i Litavaca (0,8%); Hrvata je 657 (2019); rođeni na Islandu a potomci stranaca čine 3,1% stanovništva. Službeni je jezik islandski, a vjera luteranska (63,5% stanovništva pripadnici su Evangeličke luteranske crkve Islanda, 2020). Od prvoga popisa stanovništva 1703. kada je popisano 50 358 st. do 1830-ih broj stanovnika nije se znatnije mijenjao zbog velike smrtnosti zbog bolesti, vulkanskih erupcija (Laki, 1783–84) i gladi. Populacija znatnije raste od početka XX. st., od kada se broj stanovnika udvostručio svakih 50-ak godina; 1900. na Islandu je živjelo 77 967 st., 1950. godine 141 042 st., a 2000. godine 279 049 st. U razdoblju 2015–20. porast broja stanovnika iznosio je u prosjeku 2,0% godišnje, a rezultat je ponajprije znatnog useljavanja, te u manjoj mjeri i prirodnoga porasta broja stanovnika. Posljednjih nekoliko godina, osobito nakon 2012., više se stanovnika useljava nego što ih se iseljava (pozitivan migracijski saldo bio je najveći 2017., 8241 st.). Stopa prirodnoga priraštaja među najvišima je u Europi (5,6%, 2018), a rezultat je razmjerno visokoga nataliteta (12,0‰; u Europskoj uniji 9,7‰) i niskoga mortaliteta (6,4‰; u Europskoj uniji 10,3‰); smrtnost dojenčadi iznosi samo 1,7‰ (2018). Zbog visokoga prirodnog priraštaja stanovništvo je u odnosu na druge europske zemlje razmjerno mlado: u dobi je do 14 godina 18,7% (2020) stanovništva (u Europskoj uniji 15,5%, 2019), od 15 do 64 godine 66,9%, a u dobi od 65 i više godina 14,4%. Očekivano trajanje života za žene rođene 2018. iznosi 84,5 godina, a za muškarce 81,3 godine, što je nešto više od prosjeka za Europsku uniju (žene 83,6 godina, muškarci 78,3 godina). Ekonomski je aktivno 208 500 st. (2019), od toga je nezaposleno 3,5%. U poljoprivredi i ribarstvu radi 4,0%, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 16,2%, a u uslužnim djelatnostima 79,8% zaposlenoga stanovništva (2019). Glavni je grad Reykjavík sa 131 136 st. (2020; šire gradsko područje 228 063 st.), koji ima i sveučilište (osnovano 1911). Ostali su veći gradovi (2020) Kópavogur (37 959 st.), Hafnarfjörður (29 971 st.) i Garðabær (16 924 st.), koji su dio širega gradskog područja Reykjavíka, te Akureyri (19 025 st.; sveučilište osnovano 1987) i Keflavík s Njarðvíkom (18 809 st., 2019); svi su smješteni na obali. U gradovima živi čak 93,7% stanovništva (2019).
Gospodarstvo
Od 1970. Island je član Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA), što mu je olakšalo regionalnu i širu ekonomsku suradnju (od 1992. EFTA i Europska unija imaju sporazum o zajedničkom Europskom ekonomskom području). Socijalno uravnotežena raspodjela nacionalnoga dohotka dugotrajno je obilježje ekonomske i društvene stabilnosti. Prirodna bogatstva (riblji fond i geotermalni izvori koji se rabe za grijanje i proizvodnju elektične energije) pogodovala su industrijskomu razvoju zasnovanomu na ribarstvu i proizvodnji hrane, a jeftina električna energija privukla je strane kompanije koje se bave proizvodnjom aluminija. Od kraja 1990-ih znatne su investicije u računalnu industriju, biotehnologiju i ekološki turizam. Vrijednost BDP-a iznosila je 2000. devet milijarda USD (BDP po stanovniku bio je oko 32 020 USD). Stabilnost je narušena 2008–09. financijskom krizom i urušavanjem bankarskoga sektora (održan je državnom intervencijom) pa je 2009. BDP pao za 6,8% (istodobno je stopa nazaposlenosti porasla na 9,4% – 2018. je 2,7%). Slijedio je postupan ekonomski oporavak, te je BDP povećan na 24,4 milijarde USD (2017), odnosno na 25,8 milijarda USD (2018). S BDP-om po stanovniku od približno 73 370 USD (2018) Island je među vodećim zemljama u svijetu (prvi je po izdvajanjima iz BDP-a za obrazovanje – u prosjeku 7,7% godišnje tijekom 2014–18). U sastavu BDP-a (2017) vodeći je uslužni sektor (74,5%), a slijede industrijski (19,7%) i poljoprivredni (5,8%). U industriji je vodeća proizvodnja aluminija (2013–17. u prosjeku 733 532 t godišnje), te preradba ribe (ulov ribe bio je najveći 1997. i iznosio je 2,1 milijun tona; 2018. je 1,2 milijuna tona). Znatna je i proizvodnja mesa (ovčetina, svinjetina, perad, govedina, konjetina). Također se proizvodi industrijska oprema, plovila, elektronika, plastični proizvodi i dr. Vrijednost izvoza 2018. bila je 5,5 milijarda USD, a uvoza 7,6 milijarda USD. Više od polovice izvoza čine aluminij te riba i riblje prerađevine; izvozi još i brodsku opremu, medicinska pomagala, meso i dr. Uvozi glinicu, naftne derivate, strojeve i opremu, odjeću, hranu, vozila, robu široke potrošnje i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Nizozemska (30,2%), Velika Britanija (9,9%), Španjolska (8,2%), SAD (6,9%), Francuska (6,4%) i Njemačka (6%). Najviše uvozi iz Norveške (11,4%), Kine (8,8%), Njemačke (8,7%), SAD-a (8,4%) i Nizozemske (6,3%). Veličina je javnoga duga 37,6% BDP-a (2018).
Promet
Prometna se mreža sastoji od 12 895 km cesta (2019), od čega su asfaltirana 5623 km; željeznice na Islandu nema. Glavne se ceste pružaju duž obale, a najgušća je cestovna mreža na jugozapadnome dijelu otoka, na širem području Reykjavíka. Redovitim su zrakoplovnim linijama međusobno povezana sva veća naselja na otoku; najprometnija je međunarodna zračna luka Keflavík (2,6 milijuna putnika, 2019), a među ostale veće zračne luke, koje služe pretežno za domaći promet, ubrajaju se Reykjavík, Akureyri, Egilsstaðir i Ísafjörður. Zbog otočnoga položaja glavnina uvoza i izvoza odvija se morskim putem; ukupan lučki promet iznosi 7,3 milijuna tona (2018), od čega 70% otpada na uvoz. Glavna je luka Reykjavík s 2,0 milijuna tona prometa (2018; nafta i naftni derivati, izvoz riba, račića i ribljih prerađevina). Otoci su s lukama na obali povezani trajektnim linijama.
Novac
Novčana je jedinica islandska kruna (króna; kr, ISK).
Povijest
Poznat starim Grcima i Rimljanima (lat. Ultima Thule). Nema arheoloških nalaza o životu na Islandu prije kraja VIII. st., no izvori potvrđuju prisutnost irskih redovnika na otoku Thule potkraj VIII. i na početku IX. st. U IX. st. otok su otkrili norveški Vikinzi i dali mu ime Ledena zemlja (Ísland). Dva izvora govore o doseljenju: Knjiga Islanđana (Íslendingabók, oko 1130), koja ga smješta u razdoblje od 870. do 930., te Knjiga o naseobinama (Landnámabók, XII. st.), koja izričito navodi da su prvi stalni stanovnici, Ingólfur Arnarson i njegova žena Hallveig Fródaðóttir, pristigli 874. te se naselili na mjestu koje je Ingólfur nazvao Reykjavíkom. Isti izvor navodi i više od 400 doseljenika koji su doplovili sa svojim obiteljima. Politički sukobi u Norveškoj, osobito u drugoj polovici IX. st., poticali su iseljivanje na Island. U kolonizaciji Islanda u IX. i X. st. sudjelovali su doseljenici iz Norveške, Irske i Škotske te s Orkneyskih, Shetlandskih i Hebridskih otoka. Društveni sustav bio je sličan starogermanskomu. Opći poslovi rješavali su se na mjesnim skupovima (þing ili thing) pod vodstvom najuglednijih ljudi (goði, pl. goðar), koji su obavljali i vrhovne sudske dužnosti. Oko 930. osnovana je neka vrsta savezne republike sa zajedničkim predstavničkim tijelom (Alþing ili Althing), ali bez izvršne vlasti. U samostalnoj državi (do 1262) vlast je obnašala seljačka aristokracija. Na svojim smionim pomorskim putovanjima islandski potomci Vikinga otkrili su Grenland i doprli do Sjeverne Amerike (oko 990). U X. st. prodrlo je kršćanstvo na Island. Nakon niza sukoba, koji su gotovo uzrokovali građanski rat, Althing je donio odluku kojom se kršćanstvo uvelo kao službena religija (999–1000). Godine 1056. osnovana je biskupija u Skálholtu, a 1106. u Hólaru. Bogate plemićke obitelji imale su na svojim posjedima velik broj zavisnih ljudi, ali su oni mogli slobodno prelaziti od jednoga gospodara k drugomu. Ropstvo je na Islandu bilo ukinuto 1100. Otok je 1262. došao pod vlast norveškoga kralja, koji je uveo zakonodavstvo po norveškom uzoru te ustrojio izvršnu i sudsku vlast. Zajedno s Norveškom došao je 1380. pod Dansku. Za danskoga gospodstva otok je počeo sve više propadati. Samouprava, očuvana za norveške vladavine, bila je ukinuta, a Althing je izgubio značenje. Otokom su upravljali administratori iz Danske koji su uveli mnogobrojne namete, a najbolja je zemlja postala posjedom danskoga kralja. Stanje se popravilo u XV. i XVI. st. zahvaljujući trgovini s Engleskom i s njemačkim državicama. Nakon uvođenja danskoga trgovačkog monopola 1602. Island je proživljavao tešku krizu. Tek kada je Danska imenovala svojim namjesnikom Islanđanina Skúlija Magnússona (1711–94), stanje u zemlji ponešto se popravilo. Godine 1800. danska je uprava ukinula parlament (Althing). Protiv Danske su 1809. Jørgen Jørgensen i britanski trgovac Phelps organizirali ustanak u kojem su Island proglasili slobodnim pod protektoratom Velike Britanije, no već iste godine Danci su suzbili dvomjesečnu pobunu na Islandu. Na temelju Kielskoga mirovnog ugovora iz 1814., potvrđenoga na Bečkome kongresu 1815., Island je nakon odvajanja Norveške ostao pod danskom upravom. Od 1834. bio je zastupan u danskom parlamentu. Polovicom XIX. st. pokret za neovisnost Islanda razvijao se pod vodstvom Jóna Sigurdssona (1811–79). Godine 1840. danski kralj Kristijan VIII. odobrio je obnavljanje Althinga koji je uspostavljen 1843., no samo u svojstvu savjetodavnoga tijela danskoga kralja. Godine 1851. Island je proglašen sastavnim dijelom Danske. Ustavom iz 1874. zajamčena mu je ograničena samouprava. Pokret za osamostaljenje otoka ojačao je nakon 1905. Suvremena islandska država stvorena je 1. XII. 1918., nakon čega je Island s Danskom ostao vezan samo personalnom unijom. Kada su Nijemci zaposjeli Dansku u travnju 1940, Island se proglasio neovisnim, a izvršnu vlast preuzelo je 12. IV. 1940. Islandsko ministarstvo na čelu sa Sveinnom Björnssonom (1881–1952) kao regentom. U svibnju 1940. britanske su snage, da bi onemogućile njemačku okupaciju Islanda, zaposjele otok. Godine 1941. obranu Islanda preuzele su Sjedinjene Države koje su ondje smjestile 60 000 vojnika.
Nakon plebiscita, proglašena je 17. VI. 1944. neovisna Republika Island, a za njezina prvoga predsjednika bio je izabran S. Björnsson. Od 1946. Island je član UN. Iste godine njegova koalicijska vlada odobrila je izgradnju velike američke zrakoplovne vojne baze kraj Keflavíka. Godine 1949. Island je pristupio Sjevernoatlantskomu paktu, pa su od 1951. u NATO uključene i američke vojne baze na otoku (1985. Island je zabranio unošenje nuklearnog oružja na svoj teritorij). Godine 1970. pristupio je Europskomu udruženju za slobodnu trgovinu (EFTA). Zbog širenja morskih granica, tijekom 1950-ih i 1970-ih sukobljavao se s Velikom Britanijom (tzv. bakalarski sukobi). Širinu teritorijalnoga mora uvećao je sa 6 na 12 nautičkih milja (1958), širinu ribolovne zone na 50 nautičkih milja (1971) te na 200 nautičkih milja (1975); gospodarski pojas u širini od 200 nautičkih milja proglasio je 1979. Spor oko morske granice prema norveškom otoku Jan Mayenu sporazumno je riješen 1982. Stabilan politički sustav održava se uz česte koalicijske vlade. Najviše premijera (1944–99) bilo je iz konzervativne Stranke neovisnosti (Ólafur Thors bio je premijer četiri puta tijekom 1944–63), a potom iz liberalne Progresivne stranke te Socijaldemokratske stranke. Politički je značajan ekološki i feministički pokret; islandska predsjednica (za redom u četiri mandata 1980–96) Vigdís Finnbogadóttir prva je žena u svijetu koja je demokratskim putem izabrana za predsjednicu države; nakon njezina umirovljenja za predsjednika je (1996) izabran Ólafur Ragnar Grímsson. Godine 1991–2004. premijer je bio Davíð Oddsson iz Stranke neovisnosti. Financijska i gospodarska kriza 2008–09. izazvala je političku nestabilnost. Od 2009. premijerka je socijaldemokratkinja Johanna Sigurðardóttir. Na izborima u travnju 2013. pobijedile su desne stranke – Stranka neovisnosti i Napredna stranka, a premijer je postao Sigmundur Davið Gunnlaugsson (od 2009. lider Napredne stranke). Zbog financijske afere (Panama Papers) odstupio je s položaja u travnju 2016. Na premijerskom položaju naslijedio ga je Sigurður Ingi Jóhannsson kojega je u siječnju 2017., a nakon parlamentarnih izbora u listopadu 2016, zamijenio Bjarni Benediktsson, vođa Stranke neovisnosti, na čelu koalicijske vlade (Stranka neovisnosti i dvije liberalne stranke – Reformska i Stranka jasne budućnosti). Ta je vlada zbog koalicijskih neslaganja pala u rujnu 2017. te su u listopadu održani novi izbori nakon kojih je stvorena nova koalicijska vlada (čine ju Stranka neovisnosti, Lijevo-zeleni pokret i Napredna stranka), a premijerka je postala Katrín Jakobsdóttir (2009–13. bila je ministrica obrazovanja, znanosti i kulture; od 2013. predvodi Lijevo-zeleni pokret). Grímssona je pak nakon četiri mandata na mjestu predsjednika 2016. naslijedio Guðni Jóhannesson (reizabran 2020).
Politički sustav
Prema Ustavu od 17. VI. 1944 (izmijenjen i dopunjen amandmanima više puta) Island je unitarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, imenuje predsjednika vlade, koja ima izvršnu vlast. Predsjednika republike biraju građani izravno, na općim i tajnim izborima, za mandat od 4 godine, bez ograničenja broja mandata. Članove vlade postavlja predsjednik vlade uz podršku parlamenta. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Parlament (Althing) sa 63 zastupnika, koje biraju građani izravno, za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Vrhovni sud (Hæstirettur) najviši je sud, a njegove suce postavlja predsjednik republike doživotno. Država je administrativno podijeljena na 8 regija. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 17. lipnja (1944).
Političke stranke
Stranka neovisnosti (Sjálfstæðisflokkurinn), osnovana 1929., stranka je desnoga centra. Od sredine XX. st. vodeća je islandska stranka te sudjeluje u više koalicijskih vlada. Podupire članstvo u NATO-u, ali ne i u EU-u. Stranački predsjednici najdulje su bili Ólafur Thors (1934–61) i Davíð Oddsson (1991–2005); Thors je bio premijer 1942., 1944–47., 1949–50., 1953–56. i 1959–63., a Oddsson 1991–2004 (najdulji premijerski mandat). Od 2009. stranku predvodi Bjarni Benediktsson koji je 2013–17. bio ministar financija i ekonomije, 2017. premijer, a nakon izbora potkraj iste godine ponovno ministar financija (u daljem je srodstvu s istoimenim Bjarnijem Benediktssonom, stranačkim predsjednikom 1961–70. i premijerom 1963–70). Od 1983. stranka kontinuirano sudjeluje u koalicijskim vladama (izuzev 2009–13), ponovno i nakon izbora 2017. na kojima je osvojila najviše zastupničkih mjesta. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Napredna stranka (Framsóknarflokkurinn), osnovana 1916., stranka je centra (početno je zastupala ponajprije interese poljodjelaca i ribara te se zauzima za tržišnu ekonomiju uz minimum državne intervencije). Na čelu stranke najdulje je bio Hermann Jónasson (1944–62), premijer 1934–42. i 1956–58. Njegov sin Steingrímur Hermannsson predvodio je stranku 1979–94., a bio je premijer 1983–87. i 1988–91. Stranka je sudjelovala u nizu vladajućih koalicija (1953–59., 1971–79., 1983–91., 1995–2007., 2013–16), imala je nekoliko premijera, a ponovno je u vlasti i nakon izbora 2017. na kojima je bila treća po broju zastupnika (iza Stranke neovisnosti i Lijevo-zelenoga pokreta). Članica je Liberalne internacionale. Socijaldemokratski savez (Samfylkingin), osnovan 2000., stranka je lijevoga centra. Stvoren je kao izborna unija Socijaldemokratske stranke (1916), Narodnoga saveza (1956) i Saveza žena (1983), radi jačanja ljevice. Na izborima 2003. i 2007. druga je stranka po broju osvojenih zastupničkih mjesta, iza Stranke neovisnosti (sudjeluje u vladajućoj koaliciji od 2007). Nakon izbora 2009. najjača je stranka u parlamentu i imala je predsjednicu vlade Jóhannu Sigurðardóttir (2009–13). Na izborima 2013. treća je po broju zastupnika (2017. četvrta) i ponovno je u oporbi. Članica je Socijalističke internacionale. Lijevo-zeleni pokret (Vinstrihreyfingin – grænt framboð), osnovan 1999., stranka je ljevice (s naglašenim ekološkim i feminističkim aktivizmom). U oporbi je do izbora 2009 (treća po broju zastupnika), kada postaje dio vladajuće koalicije (do 2013) pod vodstvom socijaldemokrata. Na izborima 2017. osvaja drugo mjesto po broju zastupnika (iza Stranke neovisnosti) te sudjeluje u stvaranju koalicijske vlade. Od 2013. stranku predvodi Katrín Jakobsdóttir; od 2017. predsjednica je vlade.
