Islanđani, germanski narod nastanjen na Islandu; oko 270 000 pripadnika. Manje zajednice Islanđana i njihovih potomaka postoje u SAD-u i Kanadi kao posljedica iseljivanja potkraj XIX. i na poč. XX. st. Govore islandskim jezikom. Naseljivanje Islanda započelo je u drugoj pol. IX. st. Doseljenici su većinom bili Norvežani, iz Norveške, Irske, Škotske te s Orkneyjskoga, Shetlandskog i Hebridskog otočja. Mnogi su od njih doveli keltske robove koji su poslije oslobođeni te postupno asimilirani u skandinavsku populaciju. Kršćanstvo je na Island došlo u X. st, a oko god. 1000., odlukom Althinga (zakonodavnoga tijela), a na poticaj utjecajne kršćanske manjine, postalo je službena religija na cijelom otoku. Danas su Islanđani uglavnom luterani.
Jezik
Islandski jezik pripada sjevernoj (skandinavskoj) skupini germanskih jezika (ili zapadnonordijskoj, zapadnoskandinavskoj skupini); njime govore stanovnici otoka Islanda i manje skupine islandskih iseljenika. Nastao je izoliranim razvojem od jezika Norvežana, koji su naseljivali Island počev od druge pol. IX. st., ali je do kraja srednjeg vijeka ostao vrlo blizak norveškomu. U razvoju jezika obično se razlikuju četiri faze: arhaična (do XII. st.), klasična (od pol. XII. do pol. XIV. st.), srednja (do pol. XVI. st.) i moderna, koja započinje prijevodom Novoga zavjeta Oddura Gottskálkssona iz 1540. Spomenici arhaične faze sačuvali su velik broj staronordijskih elemenata, značajnih za poredbeno proučavanje germanskih jezika; moderni se jezik u odnosu na stari nije znatnije promijenio (školska djeca bez poteškoća mogu razumjeti stare tekstove Edda i saga), pa mnogo arhaičnih značajki ima i suvremeni islandski jezik: u deklinaciji imenskih riječi sačuvana su 4 padeža, 2 broja i 3 roda; ostatci dvojine u zamjeničkoj fleksiji; postoji velik broj vrlo raznolikih nastavaka za glagolske oblike i velik broj glasovnih alternacija, a u glagolskom sustavu postoji poseban niz oblika za medio-pasiv. U fonetici se ističe bogat vokalizam te frikativi /þ,ð/ (ta dva znaka u islandskoj latinici razvila su se iz runa). Male su dijalektalne razlike, ugl. fonetske (između sjevera i juga). Zbog izolirana razvoja islandski jezik ostao je najarhaičniji nordijski jezik u pravopisu, gramatici i rječniku. Osobita je značajka suvremenog islandskog jezika krajnji purizam; od XIX. st. kada su sustavno zamjenjivani, rječnik gotovo i nema posuđenica ni tzv. internacionalizama, a za svaki novi ili uvedeni pojam stvara se »čista« islandska riječ. U novije doba u islandski je ipak ušlo nešto neologizama.
Književnost
Najstariju islandsku književnost čine »Edde« i skaldski sastavci. U »Edde« se ubrajaju prije svega one pjesme koje okuplja »Codex Regius«. To su anonimni sastavci o bogovima i junacima. Izraz je naivan i jednostavan. Među njima se osobito ističu »Proročičino pretkazivanje« (»Voluspá«, o postanku i propasti svijeta), »Lokasenna« (burleskni sastavak o bogu Lokiju) i pjesma o Toru i divu Hymiru (»Hýmiskviða«). U pjesmama o junacima glavni su likovi predočeni kao rođaci, a najveći ih se broj odnosi na Sigurda i na Völsunge. Od poučnih pjesama u zborniku »Codex Regius« najznačajnija je »Kazivanje najvišega« (»Hávamál«), koja je riznica životne mudrosti. »Edde« su nastale vjerojatno između 800. i 1200; mogle su nastati u bilo kojem dijelu sjevera (čak i na Grenlandu); najstarije su »Pjesma o Atili« (»Atlakviða«) i »Pjesma o Völundru« (»Völundarkviða«). Skaldski sastavci djela su pojedinih pjesnika (skalda). Oni su jedan od starih primjera primijenjene, aktualne književnosti. Predmet im je najčešće pohvala i spomen. Izraz im je složeniji i bogatiji ritmom (dróttkvætt) i metaforikom (kenningar). Najstariji poznati norveški skald bio je Bragi Boddason (prva polovina IX. st.), a uz njega su bili zapaženi i Torbjärn Hornklove (islandski Thorbjörn Hornklofi),Tjodolv från Hvine (Thjódólfr ór Hvini, autor »Inglingatala«, genealogije jedne norveške kraljevske obitelji) i Eyvindr Finnsson skáldaspillir (oko 910–990), posljednji značajniji norveški skald. U to je doba prvenstvo u skaldskom umijeću prešlo na Island, gdje su ga zastupali skaldi Egill Skallagrímsson, Kormákr Ögmundarson i Hallfreðr Óttarsson. Pjesnik Sigvatr Thordarson označuje snažnu reakciju na prenakićeni izraz s kraja X. st. Skaldsko pjesništvo poprimilo je zatim »postklasički« značaj, kao izraz pojačana zanimanja za povijest na Islandu. S uvođenjem kršćanstva (oko 1000) stari oblici dvorskih pjesnika dobili su novi, vjerski sadržaj. Taj je stil prevladao tek Eysteinn Ásgrimsson (sredina XIV. st.), sastavljač glasovitoga marijanskoga spjeva »Ljiljan« (»Lilja«). – Jedno od najistaknutijih mjesta u sveukupnoj nordijskoj staroj i srednjovjekovnoj književnosti zauzimaju sage. U početku je saga u islandskome značila samo usmeno izlaganje, ali kada se (od XII. st.) počela bilježiti usmena predaja, riječ je poprimila novo značenje, podužega proznoga sastavka pripovjedačke ili povijesne naravi. Po sadržaju se ona dijeli u tri skupine: sage o norveškim kraljevima, o islandskim rodovima i o pradavnome dobu. Sage o kraljevima sadrže obilnu povijesnu građu, kakvu u svojim djelima iznose Ari Thorgilsson (1067–1148) i Saemund Učeni (1056–1133). Vrhunac je povijesnih saga »Krug zemaljski« (»Heimskringla«) Snorrija Sturlussona (1179–1241), a značajna su još i djela »Knjiga o naseobinama« (»Landnamabók«, o naseljivanju Islanda) i »Sturlunga saga«, kronika o Islandu u XII. i XIII. st. Sadržajno su najsnažnije i stilski najmonumentalnije sage o islandskim rodovima. Najopsežnija je od njih »Saga o Njalu« (»Njáls saga«). Tipični su primjerci te vrste »Saga o Egilu« (»Egils saga«), »Saga o Kormáku« (»Kormáks saga«), »Saga o Hallfredu« (»Hallfreðar saga«), »Saga o Gísliju Súrssonu« (»Gísla saga Súrssonar«) i »Saga o Grettiru« (»Grettis saga«). Sage treće skupine (sage o pradavnome dobu) imaju mitološki ili romantički sadržaj. Među njima su poznate »Saga o Völsungima« (»Völsunga saga«), »Saga o Hervör i kralju Heidreku« (»Hervarar saga ok Heiðreks«) i »Saga o Fritjofu« (»Friðþjofs saga«). Veliko razdoblje islandske književnosti završilo je s XIII. stoljećem. Godine 1540. Oddur Gottskálksson (oko 1515–56) preveo je »Novi zavjet« na islandski. Od XVI. do XIX. st. djelovali su pisci čiji je rad pretežno duhovnoga, historiografskog i eruditskoga značaja (Hallgrímur Pétursson, Arngrímur Jónsson, Árni Magnússon). Obuhvatnim opisom Islanda izdvaja se pjesnik Eggert Ólafsson (1726–68). – Na početku XIX. st. u znaku nacionalnoga buđenja djelovali su B. Thorarensen (1786–1841) i J. Hallgrímsson (1807–45), koji je u Kopenhagenu (1835–46) izdavao preporoditeljski časopis »Fjölnir«. Među piscima toga naraštaja ističu se J. Th. Thoroddsen (1818–68), prvi islandski romanopisac, i M. Jochumsson (1835–1920), autor nacionalne himne »Zahvalnica« (»Lofsöngur«, poznate i po prvom stihu »O Bože naše zemlje«). Na prijelazu iz XIX. u XX. st. liričar Einar Bendiktsson (1864–1940) proveo je obnovu islandskoga pjesništva. U XX. st. ubrzano su se razvijali pjesnički, novelistički i esejistički izraz, kao i drama. Dramatičar Jóhann Sigurjónsson (1880–1919), esejist Th. Thorðarson (1884–1974) i romanopisac Guðmundur Magnússon (1873–1918) samo su najistaknutiji od niza imena do 1930. Nakon toga naraštaja u prvi plan izbijaju autori kao H. K. Laxness (1902–98), danas najpoznatiji islandski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1955., G. Gunnarsson (1889–1975) i G. Kamban (1888–1945). Mlađemu naraštaju pripadaju i zastupaju još suvremenije tokove Agnar Thorðarson (1917–2006) i Elías Mar (1924–2007), D. Stefánsson (1895–1964) i T. Guðmundsson (1901–83). Izraziti su eksperimentatori i modernisti pjesnici S. Steinarr (1908–58), Jón úr Vör (1917–2000) te takozvani pjesnici atomskoga doba Stefán Hörður Grímsson (1919–2002), Hannes Sigfússon (1922–97) i Sigfús Daðason (1928–96). Istodobno, proza prihvaća utjecaj francuskoga »novog romana« (Thor Vilhjálmsson, 1925–2011; Guðbergur Bergsson, r. 1932), a težnje najmlađih autora kreću se internacionalističkim stazama između Europe i Amerike.
Glazba
Islandska glazba ima tradiciju pučke glazbe koja seže do u X. st. Nakon pokrštenja oko god. 1000. zapisuju se mitološke i junačke pjesme (najstarija zbirka Edda), kojih je izvođenje bilo između govora i melodije. Od polovice XIV. st. nastaju tzv. mlađe junačke pjesme, često kao dijelovi velikih epova. Pučka pjesma njeguje se i danas, katkada i u obliku dvoglasja (tvisöngur) i pratnje uz ples. Nešto je slabije razvijeno instrumentalno sviranje, a najpopularnija su glazbala langspil, vrsta gudaće citre s jednom do trima žicama, te starije gudaće glazbalo fidla (fiðla) s dvjema žicama. Prvu zbirku islandskih pučkih pjesama objavio je 1906–09. u Kopenhagenu Bjarni Thorsteinsson. Najstariji dokumenti crkvene glazbe sežu u XIII. st. (časoslov »Officium Sancti Thorlaci«), a od polovice XVI. st. gregorijanski pjev zamijenjen je protestantskim koralom. Umjetnička glazba započinje u XIX. st., kada se islandski skladatelji školuju u europskim glazbenim središtima (Pétur Gudjohnsen, Sveinbjörn Sveinbjörnsson i dr.), te od nabavke prvih orgulja 1840. za katedralu u Reykjavíku. Najzaslužniji za razvoj modernoga profesionalnoga glazbenog života na Islandu bio je orguljaš, skladatelj i organizator Páll Isólfsson (1893–1974). U XX. st. islandski skladatelji umjetničke glazbe, školovani i djelatni u zemlji i inozemstvu, slijede suvremene stilske mijene, od tragova impresionizma preko neonacionalnoga stila sve do avangardi, elektroničke glazbe i postmoderne (Jón Leifs, Jón Nordal, Atli Heimir Sveinsson, Haflidi Hallgrímsson, Thorkell Sigurbjörnsson, Thorsteinn Hauksson i dr.). U Reykjavíku djeluje simfonijski orkestar, a u nacionalnom se kazalištu izvode opere (oboje od 1950). Na Islandu postoje i glazbene škole (od 1930), glazbena društva (Društvo skladatelja, Musica nova), društvo pjevača narodnih epova, glazbeno izdavaštvo (časopisi, note), a djeluje i nekoliko komornih ansambala, pjevačkih društava i istaknutih solista instrumentalista.
