Aristofan (grčki Ἀριστοφάνης, Aristophánēs), grčki komediograf (Atena, oko 450. pr. Kr. – ?, prije 386. pr. Kr.). Uz Kratina i Eupolida kanonski predstavnik atičke stare komedije, ujedno najznamenitiji grčki pisac komedija, od kojih su najpoznatije Oblaci, Ptice, Žabe i Lizistrata.
O životu i rukopisnoj tradiciji djelâ
Iz atenske deme Kidatene, poznato je da mu se otac zvao Filip; moguće je da se nije rodio u Ateni. Prema upitnim tvrdnjama bio je otac više pisaca srednje komedije. Sudjelovao je u političkom životu Atene obnašajući dužnost pritana (→ pritanej). Prva mu je izvedena komedija Uzvanici na gozbi (Δαιταλῆς – Daitalẽs), prikazana 427. pr. Kr. Od 44 u antici poznate Aristofanove komedije (neke u dvjema verzijama), u cijelosti se sačuvalo 11: Aharnjani (Ἀχαρνῆς – Akharnẽs, izvedena 425. pr. Kr.), Vitezovi (Ἱππῆς – Hippẽs, izvedena 424. pr. Kr.), Oblaci (Νεφέλαι – Nephélai, izvedena 423. pr. Kr.; sačuvana je mlađa, neizvođena verzija nastala između 420. i 415. pr. Kr.), Ose (Σφῆϰες – Sphẽkes, izvedena 422. pr. Kr.), Mir (Εἰρήνη – Eirḗnē, izvedena 421. pr. Kr.), Ptice (Ὄρνιϑες – Órnithes, izvedena 414. pr. Kr.), Lizistrata (Λυσιστράτη – Lysistrátē, izvedena 411. pr. Kr.), Žene na svetkovini tezmoforija (Θεσμοφοριάζουσαι – Thesmophoriázousai, izvedena 411. pr. Kr.), Žabe (Βάτραχοι – Bátrakhoi, izvedena 405. pr. Kr.), Žene u narodnoj skupštini (Ἐϰϰλησιάζουσαι – Ekklēsiázousai, izvedena oko 392. pr. Kr.) te Plut (Πλοῦτος – Ploũtos, druga verzija izvedena 388. pr. Kr.). U fragmentima su sačuvani Babilonci (Βαβυλώνιοι – Babylṓnioi, 426. pr. Kr.), koji su mu donijeli pobjedu na atenskim dionizijama, dočim je na lenejama pobijedio s Aharnjanima, Vitezovima i Žabama. Ostalim su njegovim komedijama poznati tek naslovi, među kojima je posljednje, Eolosikon (Αἰολοσίϰων – Aiolosíkōn) i Kokal (Κώϰαλος – Kṓkalos), postavio njegov sin Arar 387., odnosno 386. pr. Kr. Aristofanovim su se komedijama bavili aleksandrijski učenjaci (Kalimah, Eratosten, Likofron, Didim), napose Aristofan iz Bizantija koji je priredio kritičko izdanje i Aristarh sa Samotrake koji ih je komentirao. Za očuvanje komedija bila je presudna procjena aticističkih gramatičara i pisaca da je Aristofan jezični uzor prvorazredne čistoće, što mu je donijelo čvrsto mjesto u školskoj literaturi rimskoga i bizantskoga razdoblja. Važan je bio filološki i prepisivački rad u Bizantu (Maksim Planud, Dimitrije Triklinije i dr.). Glavni su rukopisi kodeksi Ravennas 137 iz XI. st. s 11 drama i sholijama, Venetus Marcianus 474 iz XII. st. sa sedam drama i vrijednim sholijama te Laurentianus pluteus 31, 15 i Leidensis Vossianus 52 iz XIV. st. Aristofanovih je devet komedija prvi put tiskano u Veneciji 1498., a svih sačuvanih 11 u Firenci 1516.
O komedijama
U Aristofanovim slobodnim i neobuzdano maštovitim komičnim zapletima vidljivi su ritualni korijeni komedije u komosu i, zahvaljujući slobodi govora koju je demokratski sustav dopuštao na kazališnoj pozornici, oštre kritike različitih aspekata života u Ateni u doba Peloponeskoga rata. U svojim je političkim komedijama dosljedno zagovarao razum i mir, počevši od Aharnjana, u kojima lik Dikeopolida sklapa separatni mir sa Spartom, što je prva javno izvedena izrazito antiratna drama u povijesti. U parabazama, koje uz agon čine ključni dio strukture njegovih djela, Aristofan se očitovao kao zagovornik pravde (Aharnjani, Ose) te kao reformator komedije (Oblaci, Mir). Politička potka razvidna je u Osama, u kojima se – napose u prizorima suđenju psu koji je ukrao sir – ismijava pravosudni sustav, u Miru, gdje atički seljak spašava personificirani mir iz zatočeništva, u Žabama, u kojima se natjecanjem citatima iz vlastitih djela između Eshila i Euripida u podzemnom svijetu izjednačuje potreba društva za nadarenim pjesnicima koji nadahnjuju svoju publiku s potrebom stanovnika polisa za sposobnim političkim vođama, te u Ženama u narodnoj skupštini, u kojoj žene, prerušene u muškarce, preuzimaju tradicionalno isključivo muški prostor atenske eklezije i, u težnji za pravednijim društvom, pokreću niz reformi. Pobunu žena i proturatnu nastrojenost uprizoruje i Lizistrata, u kojoj se žene svih atičkih polisa udružuju i odbijaju spolne odnose s muškarcima sve dok Atena i Sparta ne sklope mir; to je prvi njegov komad u kojem se pojavljuje žena kao glavni lik, a ne tipska figura (majka, supruga, prostitutka). U djelima nastalima nakon 420. pr. Kr. uzima teme iz mitologije, kulta i književnosti te fantastične motive, za što je vrhunski primjer utopijska politička komedija Ptice, o dvojici razočaranih Atenjana koji napuštaju svoj grad i osnivaju ptičje carstvo između neba i zemlje, odakle ptice trebaju vladati i bogovima i ljudima, s opisom ptičjega grada (Kukumaglajgrad, Νεφελοϰοϰϰυγία – Nephelokokkygía) koji je jedan od najstarijih književnih prikaza utopije. Kasnije razvojne faze atičke komedije (srednja komedija i nova komedija) baštinile su Aristofanov smisao za uzdizanje pojedinih motiva na univerzalnu razinu, kao i elemente zapleta (silovanje, koje u antičkoj drami nije bilo kontroverzno) i raspleta (prepoznavanje), koje je navodno uveo u Kokalu. Žene u narodnoj skupštini i moralizatorski intoniran Plut naznačili su prijelaz stare komedije (prema njemu znane i kao aristofanska) prema dramaturškim i strukturnim promjenama kao što su ublažavanje političkih napada, izostanak parabaze, umanjena uloga kora te osamostaljivanje i odvajanje korskih dijelova. Aristofanovo poznavanje tragičke dramaturgije, posebice Euripidova istančanog stila, vidljivo je u parodijama tragedije, tzv. paratragedijama (prema παρατραγῳδέω, paratragōidéō: izrugujem se tragičkom stilu) poput Aharnjana te u parodijskim prizorima u Ženama na svečanosti tezmoforija, u kojoj se prikazuje žene koje vijećaju o smrtnoj kazni za Euripida, ozlojeđene prikazom žena u njegovim tragedijama; prerušen u ženu, pokušava ga obraniti njegov rođak koji biva prepoznat te Aristofan uprizoruje tri pokušaja bijega, parodirajući Euripidove zaplete. Protagonist njegovih komedija, često idealizirana inačica običnoga ili, poput roba, marginalnoga člana atenskog društva, u pravilu se suočava s naizgled nesavladivim problemom koji ima posljedice na čitav polis te se domišlja nevjerojatnom, ali uvjerljivom rješenju koje postiže nagovorom, varkama, čarolijama ili nasilnim putem, a za boljitak svih, u pozadini čega je često motiv čežnje za mirnijim životom. Kao komičke junake uvodio je poznate i ugledne osobe tadašnjeg atenskog života koje je često otvoreno ismijavao. Protivnik demagoga, napadao je Kleona, kojega je već prije izložio eksplicitnoj kritici u Aharnjanima i Babiloncima, uvevši ga u Vitezovima kao središnji lik, što je bila prva pojava živuće osobe iz političkih krugova na dramskoj pozornici. Svoja gledišta, bliska stajalištima i raspoloženju konzervativnih atenskih viših staleža, otkrio je u negodovanju protiv popularnih intelektualnih pokreta, zaodjenuvši u Oblacima Sokrata u ruho pokvarenog sofista, te suprotstavljanjem inovacijama u književnosti, prikazavši u Žabama Euripida kao pisca koji je zastranio i pridonio urušavanju tradicionalno uzvišene književne vrste.
Recepcija i kulturni utjecaj
Proslavljen po svojem iskričavom humoru, lascivnim i zajedljivim šalama, te jezičnoj maštovitosti i spretnosti (grotesknim neologizmima, a napose homonimijama i onomatopejama), Aristofan je bio i kritiziran – Plutarh mu je npr. zamjerao jezik koji je doživio kao sirov, vulgaran i trivijalan, primjeren neobrazovanu čitatelju. Platon ga je u Gozbi pretvorio u jednoga od sedmorice središnjih likova, a Aristotel očekivao od svoje publike da detaljno poznaje njegove komedije (O pjesničkom umijeću). Među svoje ga je književne prethodnike uvrstio Lukijan, a Galen mu se posvetio u izgubljenoj raspravi Politički izrazi kod Aristofana. Rimski su komediografi pak uglavnom crpili nadahnuće iz nove komedije, no Aristofanova je figura, prema Kvintu Horaciju Flaku koji ga je prepoznao kao jedan od ključnih utjecaja na Gaja Lucilija, u izvorištima rimske satire. Dodir s Aristofanom očitovao se tek u citatima i povremenim aluzijama (Aulo Gelije, Marko Aurelije, Lucije Apulej). Čitali su ga i citirali renesansni pisci poput Erazma Roterdamskog i Bena Jonsona, a adaptirali J. W. Goethe (Ptice), Jean Racine (Ose) i P. B. Shelley (Žabe). U XX. st. dotadašnji se okvir književnopovijesnih i estetskih istraživanja antičke komedije proširio prema njezinim društvenim aspektima, odnosu s religijom i ritualom te s drugim dramskim vrstama (posebice tragedijom), kao i pitanjima roda i seksualnosti. U feminističkim se čitanjima (Froma Zeitlin, Helene Foley) s osobitim zanimanjem razmatralo komedije kojima je u središtu proboj žena u atenski javni prostor i ekonomski život (Lizistrata, Žene u narodnoj skupštini) te trvenje između rodova smješteno u sferu kazališta (Žene na svečanosti tezmoforija). Lizistrata i dalje izaziva najveći broj intermedijalnih adaptacija pa je izvođena kao balet, opereta, opera, mjuzikl, plesna koreografija, a među desetak filmskih adaptacija zapažene su reinterpretacije ponudili Mai Zetterling (Djevojke, 1968) u feminističkom i Spike Lee (Chi-Raq, 2015) u postkolonijalnom ključu. Aristofanov se opus tumačio i iz perspektive teorije Mihaila Bahtina (Jean-Claude Carrière, Wolfgang Rösler), intertekstualnih iščitavanja (Gregory Dobrov, Michael Silk) te kritike izvedbe i teorije recepcije (Oliver Taplin, Niall Slater). Svih je 11 komedija na hrvatski preveo Koloman Rac (Komedije, 1947), a njih šest (Aharnjani, Oblaci, Ose, Mir, Ptice, Žabe), s opsežnim komentarima, Mladen Škiljan (Izabrane komedije, 2000); pojedine su preveli Milan Bogdanović, Bratoljub Klaić, Branimir Žganjer i M. Škiljan. U hrvatskim se kazalištima najviše puta postavljala Lizistrata (npr. u zagrebačkome HNK-u kao Ženska urota 1915. u režiji Ive Raića i 1953. u režiji M. Škiljana, u Studentskom teatru Lero u Dubrovniku 1972. u režiji Ivice Kunčevića). Na Splitskome je ljetu 2022. Paolo Magelli postavio preradbu Lade Kaštelan LizistRATa (prema motivima Lizistrate te djela drugih autora), a Aleksandar Švabić i Vedrana Klepica postavili su osuvremenjenu adaptaciju Ptica (Kao i svaki dan, Kazalište Virovitica, 2020).
