utopija (novolatinski Utopia, naziv otoka u djelu Th. Morea, od grčkog οὐ: ne + τόπος: mjesto).
1. U političkoj filozofiji, politologiji i sociologiji, misaona konstrukcija i politička teorija kojima se želi odbaciti postojeće političko i društveno stanje (politički sustav, političke institucije itd.) i uspostaviti novo, idealno; također, naziv za književnu formu, najčešće u obliku fikcionalnoga putopisa, u kojoj se opisuje nastanak i funkcioniranje nekoga idealnog društvenog poretka, te mišljenje ili zamišljanje boljega svijeta, koji bi se bitno razlikovao od postojećega. Utopija se razlikuje od nerealnih nastojanja (fantazije) od kojih ju dijeli logička veza između stvarnih pojava, uzroka, stanja i zakonitosti. Izraz se pojavio u renesansnom razdoblju, u djelu Th. Morea O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji (1516) kao naziv zamišljenoga i nepostojećega otoka koji je ostvarenje idealne, na razumu konstituirane zajednice.
Po nekim tumačenjima utopijsko se mišljenje susreće već među starozavjetnim prorocima (posebno Izaija) i u Platonovoj Državi. U tom je smislu Država oslikavala vrstu utopijskoga mišljenja prema kojemu je idealan polis utemeljen na pravednosti uma, pa stoga upravljanje polisom treba biti povjereno vrlima i najumnijima – filozofima. Elemenata utopijskoga mišljenja može se naći u hilijastičkim i eshatološkim pokretima, kao i u husitskim i sličnim pokretima na prijelazu iz srednjega u novi vijek, koji prevode teološki hilijazam u sociološku utopiju, naglašavajući izvornu jednakost među ljudima. U XVI. i XVII. st. javio se niz utopijskih romana ili fikcionalnih izvješća; uz Morea, istaknuti su pisci onodobnih utopija bili F. Petrić (Sretan grad, 1550), T. Campanella (Grad Sunca, 1623), F. Bacon (Nova Atlantida, 1627), James Harington (Republika Oceana, 1656). Utopijska je misao osobito bila prisutna i razmatrana među misliocima ranoga socijalizma (→ utopijski socijalizam). Utopijski socijalisti XVIII. st., posebice francuski, vjerovali su da se nakon obnove izvornoga prirodnog poretka (ordre naturel), utemeljenoga na znanosti, može uspostaviti racionalno društvo. U kasnom prosvjetiteljstvu različite inačice utopijskoga socijalizma zastupali su Morelly, G. B. De Mably, P.-P. Mercier de la Rivière, a u tu skupinu autora neki uvrštavaju i J. A. N. de C. Condorceta te J. G. Fichtea. O svjetskom građanskom poretku koji će dovesti do savršenoga poretka pisao je i I. Kant. U XIX. st. znanstveno-tehničku utopiju zamišljali su É. Cabet, E. Bellamy, B. von Suttner i dr. Izričito normativne ili revolucionarne crte utopija je dobila u spisima F. N. Babeufa i njegovih sljedbenika, C. H. de R. Saint-Simona i sljedbenika, te u anarhizmu, prema čestim tumačenjima i kod A. Comtea. Utopijska je dimenzija neizostavna sastavnica svih inačica socijalizma, iako F. Engels pokušava diferencirati »predznanstvenu utopiju« od »znanstvenoga socijalizma« koji ne bi bio utopija već racionalna prognoza smjera u kojem će se društvo razvijati. Nasuprot takvu razlikovanju, E. Bloch drži utopijsku intenciju nužnim bitnim obilježjem ljudskoga mišljenja i djelovanja, te ju naposljetku ontologizira posredstvom svojega ključnog pojma još-ne-bitak (Noch-Nicht-Sein). K. Mannheim pokušava utopiju znanstveno koristiti u sociološkoj antitezi utopija – ideologija (od koje se utopija razlikuje po svojoj usmjerenosti k budućnosti, te je kao intenciju koja transcendira zbiljski poredak vrjednuje s obzirom na njezinu povijesnu djelotvornost).
U XX. st. strah od radikalnih zahvaćanja u društveni poredak (opravdan iskustvom totalitarnih režima) i od kobnih učinaka rastućega znanstveno-tehn. ovladavanja prirodom rezultirao je nizom negativnih utopija ili antiutopija (J. I. Zamjatin, A. L. Huxley, G. Orwell, R. Bradbury i dr.), u kojima se prikazuju raznoliki zastrašujući oblici dehumaniziranoga društva budućnosti.
2. Općenito, izrazom utopija označuje se svaka neostvarljiva zamisao, sanjarija, maštarija; težnja da se prevlada aktualna zbilja i da se od pojedinih njezinih elemenata izgradi nova, idealno zamišljena realnost.
