Arat (grčki Ἄρατος, Áratos), grčki pjesnik i astronom (Soli u Kilikiji, oko 315. pr. Kr. – ?, oko 240. pr. Kr.). U Ateni studirao stoičku i vjerojatno peripatetičku filozofiju. Boravio na dvoru makedonskoga kralja Antigona II. Gonate i u Siriji kod Antioha I. Sotera. Aratova pjesnička djelatnost bila je vrlo raznolika, no o njoj se može suditi uglavnom samo po naslovima: profinjene pjesme (ϰατὰ λεπτόν), tri tužbalice (ἐπιϰήδεια), karakterna pisma poput kasnijih Ovidijevih (ἠϑοποιίαι ἐπιστολαί), spjev o planetskim putanjama Kanon (Κανών) te raznolika anatomska (Izlaganje o kostima – Ὀστολογία) i farmakološka djela. Priredio je izdanje Odiseje. Najpoznatije, najprevođenije i jedino u cijelosti očuvano njegovo djelo didaktički je astronomsko-meteorološki ep Vremenske pojave i nebeski znaci (Φαıνόμενα ϰαὶ διοσεμεῖα). Prvi dio spjeva u 758 heksametarskih stihova bavi se opisima geocentričnoga sustava svijeta, zviježđa, gibanja Sunca duž ekliptike i dr., slijedeći prozni astronomski spis Eudoksa iz Knida. Drugi dio spjeva u 396 stihova objašnjava kako se može prognozirati vrijeme iz astronomskih pojava i ponašanja životinja, a najvjerojatnije se temelji na Aristotelovu djelu Nebeske pojave i meteorološkom djelu njegova učenika Teofrasta iz Ereza. U formalnom pogledu Aratov ep tipičan je primjer didaktičke poezije aleksandrijske škole, no od nje se razlikuje ozbiljnim tonom dosljedne stoičke interpretacije. U epskim se postupcima ugleda u Hezioda. Djelo je zarana postiglo veliku popularnost i zadržalo je do kraja antike, doživjevši brojne komentare i prijevode. Prijevod Marka Tulija Cicerona, čini se, znatno je utjecao na Lukrecija. U antici i srednjem vijeku Aratov se spjev upotrebljavao u školama kao udžbenik. Po njem su nazvani krater na Mjesecu (Aratus) i planetoid (12152 Aratus).
