A. 1. Prvo slovo u svim grafijskim sustavima starosemitskoga podrijetla pa tako i u hrvatskoj latinici i ćirilici (bosančici, bosanici). U glagoljici je također na prvome mjestu i zove se azъ (što znači »ja«) kao i u ćirilici. U objema se grafijama tim slovom bilježi i brojevna vrijednost 1 (jedan).
Početke slovu a treba tražiti u slikovnom pismu, tj. u stilizaciji egipatskoga hijeroglifa koji prikazuje volovsku glavu s rogovima: stoga se u semitskim jezicima to slovo zove alef (hebrejski) ili alf (fenički), što znači »bik«, »govedo«. U tim se jezicima, kao i danas u arapskome (elif), spomenutim slovom bilježio grleni suglasnik (guturalni hak) sličan grčkom spiritus asper. Iz feničkoga je to slovo prešlo u grčki alfabet: dobio je ime alfa i njime se bilježio samoglasnik a. Grčki alfabet imao je dva temeljna oblika, istočni i zapadni. Iz istočnoga je a prešlo npr. u gotski alfabet biskupa Wulfile i u ćirilicu, a iz zapadnoga u latinsku grafiju. Temeljna slika semitskoga alefa, dva kraka i linija koja ih presijeca tvoreći kut (
), javljala se u velikom broju inačica, a oblik današnjega latiničnoga majuskulnoga slova (A) ustalio se u rimskoj, tzv. arhajskoj kapitali (VI. st. pr. Kr.). Starocrkvenoslavensko ćirilično , tj. njegov najstariji oblik iz kanonskih starocrkvenoslavenskih tekstova X. i XI. st., preuzeto je iz grčke uncijale (ustava), a nastalo je spajanjem lijevoga kraka i spojnice u zaobljenu liniju. Glagoljička slova, oblo i uglato (
, 
), ne mogu se izvesti iz alefa, jer je, kako se općenito pretpostavlja, riječ o stiliziranom križu (Vajs, Miller, Gramski, Černohvostov). Bugarin Jončev tumači ga također kao stiliziran križ, ali u okviru svoje teorije o glagoljičkim slovima kao kružnim isječcima (
). Jagić, Beljavski i dr. izvodili su to slovo iz grčke kurzivne kratice za alfa ÷, Taylor iz grčkoga kurzivnoga a itd.
U hrvatskoj glagoljici nalazimo i dva oblika slova a koji se nigdje drugdje ne nalaze: u Bašćanskoj ploči, to je 
(Novak ga je izvodio iz beneventanskoga a 
), a u Supetarskom fragmentu 
, za koje se pretpostavlja da je uglata inačica ćiriličnoga .
Hrvatskoćirilično (bosaničko) slovo jedan je od likova kurzivne ćirilice i sastoji se od dvaju poteza unutar zamišljenoga četverolinijskog prostora: manji je potez otvorena petlja unutar dviju unutarnjih linija, a veći se prostire kroz cijeli prostor kao ravna ili udesno nagnuta crta: 
.
2. Glas a u hrvatskom jeziku potječe od praslavenskoga a i od glasa a dobivenoga u tijeku južnoslavenskoga i hrvatskog razvoja. Praslavensko a potječe 1) od indoeuropskoga ā (latinski mater, praslavenski mati), 2) od indoeuropskoga ō (grčki δῶρου, praslavenski darъ), 3) od indoeuropskoga ē, praslavenskoga ě iza palatala (*krikěti > kričati), 4) od o u prijevoju (skakati prema skočiti). Južnoslavesnko ra, la nastaje od praslavenskoga *or, *ol (gradъ od *gordъ, blato od *bolto). U razvoju hrvatskoga jezika glas a dobiven je 1) od starohrvatskoga poluglasa ə, nastaloga od praslavenskoga ъ i ь (sъnъ, dьnь, starohrvatski sən, dən, hrvatski san, dan) i 2) od glasa a u pozajmljenicama iz drugih jezika.
3. U geometriji, znak (A) za točku; znak (a) za pravac ili za stranicu geometrijskoga lika; u algebri, najčešće znak (a) za opći broj; u vektorskoj analizi znak (A) za matricu, znak (a) za vektor.
4. Znak decimalnog predmetka mjernih jedinica ato- (a), znači 10–18.
5. U fizici, znak (A) za aktivnost radioaktivnog izvora, albedo i za broj nukleona u atomu; znak (Ar) za relativnu atomsku masu; znak (a) za ubrzanje (latinski acceleratio) i apsolutnu vlažnost.
6. Znak (a) mjerne jedinice ar; znak (A) mjerne jedinice amper.
7. U logici (a), znak za općenito potvrdan sud (svi S su P).
8. U glazbenoj abecedi (A, a), šesti ton osnovne dijatonske ljestvice C-dura. Ujedno oznaka za tonalitet s početnim tonom a: A-dur ili a-mol. Kod ugađanja instrumenata ton a1 uzima se za jedinstveno mjerilo, tzv. komorni ton.
