Babaja, Ante

ilustracija
BABAJA, Ante
ilustracija1ilustracija2

Babaja, Ante, hrvatski filmski redatelj i scenarist (Imotski, 6. X. 1927Zagreb, 14. I. 2010). Rođen u obitelji državnoga službenika koja se često selila, kao dijete živio u Beogradu, a u Zagrebu pohađao srednju školu i studij prava i ekonomije. U Zagrebu je 1949., zahvaljujući poznanstvu s Brankom Belanom, u Jadran filmu asistirao Kreši Goliku na igranome filmu Plavi 9 (1950); godine 1951. volontira na produkciji filmova u Parizu (Jacques Becker), 1954. u Jadran filmu u Zagrebu asistira Belanu na klasičnom ostvarenju Koncert, a 1955. debitira dokumentarnim filmom Jedan dan u Rijeci prema scenariju književnika Drage Gervaisa. U toj ranoj fazi realizira više namjenskih i dokumentarnih filmova (npr. Brod, 1957., prema scenariju Jure Kaštelana i Vesne Parun), a seriju kratkih igranofilmskih alegorija i satira započinje filmom Ogledalo (1955., scenarij Vjekoslav Kaleb), ostvarivši, mahom u suradnji sa scenaristom Božidarom Violićem, zaokružen opus promodernističkih, ludičkih kratkih igranih filmova na razmeđu s eksperimentalnim filmom (Nesporazum, 1958; Lakat (kao takav), 1959; Pravda, 1962; Jury, 1962; Ljubav, 1963; Putokazi stoje na mjestu, 1964) koji kulminira u cjelovečernjem Babajinu debitantskom igranom filmu Carevo novo ruho (1961), političkoj alegoriji protiv totalitarizma snimljenoj u kolor-fotografiji visokoga ključa (apstraktna scenografija Zvonimira Lončarića s bogatom kostimografijom Jagode Buić). Drugi ciklus u njegovu dokumentarističkom opusu čine modernistički, apstraktni filmovi-eseji, počevši od filma Tijelo (1965); u taj antropološki zapitan korpus pripadaju filmovi Čuješ li me? (1965), Kabina (1966), Plaža (1966), Čekaonica (1975) i Starice (1976) te završni film cijele karijere, autoportretni film-esej Dobro jutro (2007), samostalno realiziran digitalnom mini-DV kamerom u staračkome domu, gdje je živio u kasnoj dobi. Ipak, nacionalni ugled stekao je malim, ali zapaženim opusom igranih filmova mahom književne inspiracije. Najveći uspjeh postigao je filmom Breza (1967), modernističkom adaptacijom novela Breza i Ženidba Imbre Futača Slavka Kolara, u kojem je vizualno impresivno (snimatelj Tomislav Pinter) oslikao primitivnu seosku sredinu širokim rasponom nijansiranja likova i njihovih odnosa te sugestivnim poetskim ugođajem nadahnutim naivnim slikarstvom. U filmovima Mirisi, zlato i tamjan (1971) i Izgubljeni zavičaj (1980), prema proznim djelima Slobodana Novaka, u modernističkim se izlagačkim strukturama bavi traganjem likova za vlastitim identitetom, problemom sjećanja i sučeljavanjem različitih ideologija XX. stoljeća. Njegov posljednji igrani film Kamenita vrata (1992) kasnomodernistički je film sjećanja i melodramska fabulacija o mističnom putovanju duše u zagrobni život. Bio je utemeljitelj studija filmske režije na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu), gdje je i predavao od 1969. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1987).

Citiranje:
Babaja, Ante. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 14. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4978>.