struka(e):

električni vodič. 1. Električki vodljiva tvar, tj. tvar kroz koju električna struja može kontinuirano teći i kojoj je električna provodnost veća od približno 107 S/m. Električna provodnost metala temelji se na građi njihovih atoma, odnosno na mogućnosti lake pokretljivosti elektrona, koji se pod djelovanjem neke sile mogu osloboditi iz vanjske elektronske ljuske matičnoga atoma i usmjereno gibati kroz tvar. Bakar i aluminij rabe se najčešće kao materijali električnih vodiča, srebro i zlato se, uz druge kovine i slitine, upotrebljavaju za električne kontakte. Za kontakte se, posebno u obliku elektroda, rabi i ugljik (grafit), koji je električki vodljiv zbog svojih delokaliziranih, lakopokretljivih elektrona.

Supravodiči su tvari (metali, slitine ili keramički oksidi) koje ohlađene na ekstremno niske temperature potpuno izgube svoj električni otpor pa postanu idealni vodiči električne struje.

Elektroliti su tvari (otopine soli, kiseline, lužine) koji vode električnu struju zahvaljujući pokretljivosti svojih iona, oni se u užem smislu ne ubrajaju u električne vodiče.

2. Tijelo građeno od električki vodljive tvari. To je ponajprije žica (zasebna ili više njih međusobno upletenih u uže), najčešće od istoga materijala (homogeni vodič) ili od dvaju različitih materijala (kombinirani vodič), gola ili izolirana, uglavnom kružna presjeka, koja u okviru električnog voda služi za provođenje električne struje predviđenim putem. Osim žice, kao vodič služi i traka, šipka ili ploča, kao što je to npr. u gromobranskoj zaštiti. U nazivlju elektroenergetskoga sustava, vodič je naziv za komponentu električnoga voda koja tijekom pogona trajno vodi struju opterećenja voda (fazni vodič u trofaznim vodovima izmjenične struje i polni vodič u vodovima istosmjerne struje). Materijali za električne vodiče uglavnom su tvrdovučeni bakar ili aluminij, te neke slitine na njihovoj osnovi. U prvom razdoblju razvoja javne elektrifikacije, za vodiče nadzemnih vodova za prijenos i razdiobu električne energije upotrebljavao se uglavnom bakar. Danas se najviše rabi sam aluminij ili se kombinira s čelikom, kako bi se vodič mehanički pojačao (aluminijsko-čelični vodič poznat kao alučel), odnosno katkada čvršća slitina aluminija (npr. aldrey). Za razliku od nadzemnih vodova, za vodiče podzemnih vodova (kabela) uzima se, osim aluminija, razmjerno često i bakar. Pune žice od mekanoga bakra (iznimno od aluminija) danas se upotrebljavaju za vodiče samo u unutrašnjim električnim instalacijama zgrada, jer se mogu lako savijati, što je za te instalacije bitno. Vodiči položeni pod žbuku ili u beton u zgradama izolirani su uglavnom polimernim materijalima. Vodiči se nalaze u mnogim električnim uređajima, kao što su to žice namota električnih strojeva i transformatora, elektromagneta, prigušnica, služe kao cijevne i druge sabirnice u rasklopnim energetskim postrojenjima, vodiči su i kontaktne žice električnih željeznica, trolejbusa i tramvaja, pa čak i tramvajske tračnice. U telekomunikacijskim vodovima vodiči se rabe za prijenos zvuka, slike i informacija na velike udaljenosti, a osnovna su komponenta i u signalnim instalacijskim mrežama. (→ električni energetski vod; kabel)

Citiranje:

električni vodič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/elektricni-vodic>.