Trogir, grad i luka u Dalmaciji, na obali Kaštelanskoga zaljeva, 28 km zapadno od Splita; 10 107 st. (2021). Središte mu je na otočiću između otoka Čiova i kopna, uz Jadransku magistralu. Pokretni most spaja dio grada na sjevernoj obali Čiova s dijelom na otoku; Trogir je od kopna odvojen uskim kanalom preko kojega je izgrađen zidani most. Televizijska postaja i radiopostaja. Brodogradnja, preradba plastike (cijevi, ambalaža, čamci itd.) i dr. Turizam; marina za jahte. U blizini (6 km) zračna luka Split. – Stara gradska jezgra na otočiću, na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine (od 1997), formirala se u razdoblju XIII–XV. st. unutar antičkih zidina koje je Venecija u XV. st. obnovila, izgradivši dvije do danas očuvane utvrde: kaštel Kamerlengo i okruglu kulu sv. Marka (XV. st.). Od romaničkih građevina očuvane su: trobrodna crkva sv. Barbare (XI. st.), jednobrodna crkvica sv. Ivana Krstitelja (XIII. st.), uz koju se nalazio muški benediktinski samostan, i katedrala sv. Lovre (nazvana i Sv. Ivan), s gotičkim i renesansnim dijelovima (građena približno od 1200. do XVI. st.). Glavno obilježje katedrali daje monumentalni Radovanov portal iz 1240., koji se ubraja među najznačajnija djela romaničke skulpture u Dalmaciji. Ranogotički prvi kat zvonika dovršio je M. Gojković (1422), koji je s majstorom Stjepanom podignuo i drugi u oblicima kićene mletačke gotike, dok je završni kat izveo T. Bokanić sa suradnicima u stilu kasne renesanse. Na vrhu zvonika kipovi su četvorice evanđelista, rad A. Vittorije (XVI. st.). U unutrašnjosti katedrale Radovanu bliskoj radionici mogu se pripisati ciborij i propovjedaonica. Iznad ciborija pridodani su kipovi Navještenja (majstor Mavro, XIV. st.). Drvena korska sjedala izradio je majstor I. Budislavić (1439), a ormare u sakristiji urešene rezbarijama i intarzijama Grgur Vidov (1458). Na krstionici katedrale iz 1467., djelu A. Alešija, prožimaju se gotički elementi s renesansnima, posebice na ekspresivnom reljefu Krštenje Kristovo. Renesansni koncept očituje se u graditeljskom i kiparskom opusu Nikole Ivanova Firentinca i njegove radionice, os. na kapeli bl. Ivana Trogirskoga prigrađenoj uz katedralu, u kojoj se nalaze kipovi sv. Tome i sv. Ivana Evanđelista trogirskoga kipara I. Duknovića. Na glavnom je trgu gradska loža (XV. st.) s reljefima Pravde Nikole Firentinca (1471) i likom bana Petra Berislavića I. Meštrovića, gradski toranj sa satom nad renesansnom crkvicom sv. Sebastijana, Gradska vijećnica (XV. st.) te gotička palača Cipiko, koja se sastoji od velike (s portalom I. Duknovića) i male palače međusobno odijeljene ulicom. Od renesansnih palača ističe se još palača Lučić (1604). Barokni su raskošni oltari u crkvi sv. Petra i sv. Nikole i drugim crkvama, a klasicistička je glorijeta podignuta u čast francuskog maršala A. F. L. V. Marmonta. Početkom XX. st. prema nacrtima Ć. Ivekovića sagrađene su u neogotičkom stilu zgrada škole (1909) i suda (1910). U baroknoj je palači Garagnin-Fanfogna Muzej grada Trogira (otvoren 1966), u zbirci samostana sv. Nikole nalazi se čuveni grčki reljef s likom božanstva Kairosa, u Pinakoteci Zbirke sakralnih umjetnina katedrale sv. Lovre izložena je zbirka slika (od kojih se ističu romanička Majka Božja s Djetetom, više djela Blaža Jurjeva Trogiranina te djela mletačkog slikara G. Bellinija, J. Palme ml. i dr.) te mnogobrojni romanički i gotički kodeksi (Trogirski evanđelistar, XIII. st.). Vrijedne zlatarske umjetnine (pečatnjak trogirskoga kaptola iz XIV. st., relikvijariji i sl.) te crkveno ruho (kukuljica s prikazom sv. Martina i prosjaka) čuvaju se u riznici katedrale i u dominikanskom samostanu.
Na otočiću između kopna i otoka Čiova u brončano i željezno doba oblikovalo se naselje, dok su na okolnim brdima nastala utvrđena naselja – gradine. U okolici Trogira sačuvane su velike grobne gomile, među kojima i ona na vrhu brda Plošnjaka te tzv. Kneževa gomila u Velom (Kaštelanskom) polju. U II. st. spominje se Tragurion, naselje grčkih kolonista iz Isse (Visa), premda je kolonizacija toga prostora vjerojatno započela već potkraj III. st. pr. Kr. Grčko naselje bilo je ograđeno višekutnim kamenim bedemima, dijelovi kojih su istraženi i ponegdje sačuvani u temeljima srednjovjekovnih građevina. Gradski prostor bio je organiziran po pravokutnoj osnovi; pravokutno su podijeljeni i okolni zemljišni posjedi, što se nazire u današnjoj parcelaciji. O grčkom naselju svjedoči žrtvenik božice Here (pronađen pred zvonikom katedrale), psefizma, reljef žene pri radu i lik božanstva Kairosa, koji su bili uzidani u kasnije plemićke palače, pa njihova lokalna provenijencija nije posve sigurna. Rimski Tragurium spominje se u više izvora, a Plinije Stariji piše da je oppidum Tragurium čuven po kamenu. U kamenolomu na obližnjem brdu Sutilija pronađeni su nedovršeni antički stupovi, kapiteli te dva žrtvenika posvećena Heraklu. Rimski se grad razvijao unutar zidina, a izvan grada nalazile su se nekropole s kojih potječe veći broj nadgrobnih spomenika, miljokazi, urne, sarkofazi. Ostatci antičkoga foruma potvrđeni su na jugozapadnoj strani glavnoga trga. O ranom prihvaćanju kršćanstva na širem području grada svjedoče ostatci kasnoantičke grobišne bazilike na lokalitetu Ošljak-Travarica (današnja gradska tržnica), kao i niz ranokršćanskih crkava u gradu i okolici na temeljima kojih su poslije izgrađene crkve. Od početka VII. st., u doba postupnog oblikovanja hrvatske države, Trogir je bio jedan od gradova bizantske Dalmacije. Čini se da je protiv Trogira i Splita sredinom IX. st. hrvatski knez Trpimir poduzeo uspio pohod, a za mirno uživanje svojih zemljišnih posjeda stanovnici Trogira od 870-ih plaćali su danak hrvatskim vladarima. Godine 1000. Trogirani su dali prisegu vjernosti mletačkom duždu Petru II. Orseolu, a mletački utjecaj ponovno se osjetio za normanske prisutnosti na Jadranu 1074–75., kada su se stanovnici grada obvezali duždu Dominiku Silviju da neće dovoditi Normane i druge strance u Dalmaciju. U X. st. Trogir je dobio samostalnu biskupiju (ukinuta 1828), a 1105. priznao vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana, koji je gradu 1107. dao povlastice (→ trogirska diploma). Idućih desetljeća u Trogiru se smjenjivala vlast Mlečana i hrvatsko-ugarskih kraljeva, a 1133. Bela II. trajnije je pripojio grad Hrvatsko-Ugarskomu Kraljevstvu. Vlast Arpadovića bila je prekinuta 1166–80., kada je Trogir priznavao vlast bizantskoga cara Emanuela I. Komnena, no Bela III. je potkraj 1180. vratio Trogir u sastav hrvatsko-ugarske države. Kada je od početka XIII. st. porastao pritisak ojačalih hrvatskih feudalaca iz zaleđa na dalmatinske komune, knezovi Bribirski u drugoj četvrtini XIII. st. bili su knezovi u Trogiru. Potisnuti su kada je Bela IV. nakon tatarske provale 1242 (za koje se sklonio u Trogir) učvrstio vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva na području Hrvatske. No za slabljenja kraljeve moći u posljednjoj četvrtini XIII. st. Bribirski su knezovi ponovno imali premoć nad dalmatinskim gradovima pa tako i nad Trogirom. U tom je razdoblju bio okončan dugotrajni trogirsko-splitski sukob oko pograničnih područja u Ostrogu (1277) te trogirsko-šibenski sukob oko samostalne Šibenske biskupije (1298). Nastojanje da se oslobodi vlasti knezova Bribirskih dovelo je 1322. do trogirsko-šibenskog obrambenoga saveza protiv Mladina II. i prelaska obaju gradova pod mletačku vlast. Nakon uspjeloga rata Ludovika I. Anžuvinca protiv Mletačke Republike Trogir se 1358. vratio u sastav Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Slabljenjem sr. vlasti Trogir je potkraj XIV. i u prvoj četvrtini XV. st. učestalo mijenjao vrhovništvo: 1390–94. priznavao je vlast bosanskih kraljeva, Sigismunda Luksemburgovca, 1402–08. Ladislava Napuljskoga, potom opet Sigismunda te je naposljetku 1420., kao posljednji od dalmatinskih gradova, prihvatio mletačku vlast. Dok se od XII. st., usporedno s gospodarskim jačanjem izgradila trogirska komuna i sustav gradske autonomije, a u gradu počelo prevladavati hrvatsko stanovništvo, uspostavom mletačke vlasti gradska autonomija bila je ograničena, a Trogir je postupno gospodarski zaostajao. Ipak je u XV. i XVI. st. grad doživio izniman kulturni procvat te je izrastao u jedno od najjačih humanističkih središta na hrvatskom prostoru. Gospodarsko i kulturno zamiranje u XVI. i XVII. st. bilo je izazvano ponajprije osmanskim pustošenjima trogirskoga zaleđa, koja su prestala tek za trajanja Morejskoga rata (1684–99). Padom Mletačke Republike 1797. grad je ušao u sastav Habsburške Monarhije (do 1918), s kraćim prekidom za francuske uprave 1805–13. Sredinom XIX. st. bio je jedno od uporišta talijanskog autonomaštva, a 1886. pobjedu na općinskim izborima odnijela je Narodna stranka. Godine 1918. Trogir je ušao u sastav Države SHS. Za II. svjetskog rata bio je pod talijanskom okupacijom 1941–43., a oslobođen je 1944.
