Grčka (Ellás; Republika Grčka/Ellēnikḗ Dēmokratía), država u jugoistočnoj Europi, na južnome dijelu Balkanskoga poluotoka, između Egejskoga mora na istoku, Jonskoga na zapadu i Sredozemnoga na jugu. Na sjeverozapadu graniči s Albanijom (282 km), na sjeveru sa Sjevernom Makedonijom (246 km) i Bugarskom (494 km), a na istoku s Turskom (206 km); obuhvaća 131 957 km².
Prirodna obilježja
Grčka se sastoji od dvaju geološki različitih dijelova. Istočni dio (Egejska Grčka i veći dio Egejskog arhipelaga) građen je od kristaličnih škriljevaca, koji tvore staro gorje znatne visine (Olimp 2918 m, Osa 1978 m). Ogranci Rodopskoga gorja, koji sa sjeveroistoka prodiru u Grčku, okružuju zatvorene plodne zavale (Tesalijska, Solunska, Beocijska i dr.) i prema moru otvorene nizine (nizina Atene, Argosa i dr.). U depresiji, koja dijeli poluotok Halkidiku od kopna, nalaze se mnogobrojna jezera (Koronia, Volvi i dr.). Kroz zapadnu Grčku se usporedno s obalom Jonskoga mora pruža Pindsko gorje (dio Šarsko-pindskoga planinskoga sustava) koje se prema istoku grana u više ogranaka; najjužniji od njih prelazi preko otoka Krete i Rodosa (Rod) u Malu Aziju. Građeno je od mezozojskih i tercijarnih naslaga; u vrhu Smolikas doseže visinu od 2637 m, a na Kreti vrh Psiloritis (Idi) doseže 2456 m. Sadašnji izgled gorja nastao je tektonskim pokretima, koji još traju (česti potresi). Duboko urezani zaljevi, Ambrakijski i Maliakoski, dijele srednju Grčku od sjeverne; srednja je Grčka od Peloponeza gotovo potpuno odvojena Patraskim i Korintskim zaljevom na zapadu i Eginskim zaljevom na istoku. Razvedena obala duga je 13 676 km. Na njoj su veliki poluotoci Halkidika, Atika, Peloponez i prostrani zaljevi (Strimonski ili Orfanski, Solunski, Pagasetski, Eubejski, Patalionski, Korintski, Argolidski, Lakonijski, Kiparisijski, Ambrakijski i dr.). Otoci obuhvaćaju oko 16% ukupne površine Grčke, svrstani su u tri skupine: Cikladi, Sporadi i Jonski otoci. Od približno 2000 otoka naseljenih je 227. Veći su otoci: Kreta (8336 km², najveći grčki otok), Eubeja (3670 km²), Lezbos (1632,8 km²), Rodos (1401 km²), Hios (842,7 km²), Kefalonija (734 km²), Krf (585,3 km²).
Prevladava sredozemna klima, u brdovitim predjelima unutrašnjosti planinska. Pindsko gorje (smjer pružanja sjever–jug) klimatski dijeli istočnu Grčku od zapadne. Krajevi zapadno od Pinda imaju blage i kišovite zime (godišnja količina oborina iznosi 700 do 1800 mm), a krajevi istočno od Pinda oštrije i suše (godišnja količina oborina oko 500 mm); srednja siječanjska temperatura kreće se od 5,4 °C do 13,3 °C (u planinskoj unutrašnjosti oko 0 °C s obiljem snijega), a srednja srpanjska od 25,8 °C do 29,7 °C (u planinskoj unutrašnjosti ispod 20 °C). U Grčkoj nema većih rijeka, iako neke dolaze iz područja gdje je riječni režim drugačiji (Vardar, Struma, Mesta i Marica) i ulijevaju se u sjeverni dio Egejskoga mora. Važnije grčke rijeke Bistrica (Aliakmon; 297 km) i Penej (205 km) utječu u Egejsko more, a Aheloj (220 km) i Alfej (110 km) u Jonsko more. Protječu duboko usječenim riječnim dolinama, često kanjonskih obilježja, a na ušćima su plitke i stoga uglavnom nepogodne za plovidbu. Grčkoj pripadaju i dijelovi Prespanskog i Dojranskoga jezera.
Prirodna vegetacija sačuvana je samo u planinskim dijelovima Grčke; na nižim pristrancima listopadna (hrast, kesten), a na višim mješovita (bukva, jela, crni bor) šuma, dok je u nizinama degradirana i pretvorena u poljoprivredne površine. Obalni je i otočni dio Grčke pod makijom i nasadima maslina i agruma.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2011. u Grčkoj živi 10 816 286 st.; gustoća je naseljenosti 81,9 st./km² (2011). Najgušće je naseljeno šire područje Atene (7501 st/km²) i Soluna (302 st./km²), riječne doline te veći otoci (Krf, 163 st./km², Zakintos, 100 st./km²), a rjeđe planinska unutrašnjost i udaljeniji manji otoci Egejskog arhipelaga (uglavnom između 25 st./km² i 50 st./km²). Etnička struktura Grčke vrlo je homogena; stanovništvo čine Grci (91,6%, 2011), Albanci (4,4%), Makedonci (1,8%), Bugari (0,7%), Rumunji (0,4%), Pomaci (0,3%), Pakistanci (0,3%) i dr. (0,5%). Stanovnici su uglavnom pripadnici Grčke pravoslavne crkve (90,0%), ali ima i muslimana (5,0%), katolika (2,0%) i drugih (3,0%). Grčka bilježi lagan pad broja stanovnika; u posljednjem međupopisnom razdoblju (2001–11) stanovništvo se smanjilo za 117 811 osoba, odnosno 0,8%. Prosječna stopa godišnjega pada broja stanovnika iznosi –0,4% (2010–15) zbog negativne stope prirodnoga priraštaja (–0,20% ili –2,0‰, 2014), zbog niže stope nataliteta (8,4‰; prosjek EU-a je 10,1‰ u 2014) od mortaliteta (10,4‰; prosjek EU-a je 9,7‰ u 2014) i negativne migracijske bilance (47 790 više iseljenih nego useljenih osoba, 2014). Smrtnost dojenčadi je 3,7‰ (2014). Stanovništvo ubrzano stari, u dobi do 14 godina je 14, 4% st., od 15 do 64 godine 64,3% st., a u dobi od 65 i više godina čak 21,3% st. (2015). Očekivano je trajanje života 78,9 godina za muškarce, odn. 84,1 godinu za žene (2014). Ekonomski je aktivno 4 807 650 st. (2015), od čega je nezaposleno čak 24,9% (prosjek EU-a je 9,4%). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 12,9%, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 14,9%, a u uslužnim djelatnostima 72,2% zaposlenih stanovnika (2015). Među više sveučilišta najstarije je u Ateni (osnovano 1837), a najveće u Solunu (osnovano 1925); ostala su u Janjini, Patrasu, Iraklionu i dr.; službeni jezik je grčki. Nepismeno je 4,7% stanovnika starijih od 15 godina (2014). Sva veća naselja nalaze se uz obalu. Glavni grad Atena (664 046 st., šire gradsko područje 3 090 508 st., 2011) s lukom Pirejom (163 688 st.) i s predgrađima jedna je od najvećih urbanih aglomeracija na Mediteranu. Ostali su veći gradovi (2011) Solun (325 182 st., šire gradsko područje 754 566 st.), Patras (167 446 st.), Iraklion (140 730 st.), Larisa (144 651 st.), Volos (86 046 st.), Janjina (65 574 st.), Halkida (59 125 st.) i dr.; u gradovima živi 77,7% st. (2014).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Grčka je unutar Europske unije ostala među ekonomski slabije razvijenim članicama (1981. pristupila je Europskoj ekonomskoj zajednici). Domaći su gospodarski problemi dodatno uvećani svjetskom financijskom krizom koja je izbila 2008., pa je vrijednost BDP-a s 354,4 milijarde USD (2008) pala na 196,5 milijarda USD (2015). Udjel javnoga duga u BDP-u povećan je s približno 105% (2008) na 176% (2015), odnosno na približno 350 milijarda USD. Nemogućnost Grčke da podmiri svoje međunarodne financijske obveze te pregovori oko reprogramiranja i djelomičnog otpisa njezina duga uzrokovali su i krizu unutar Europske unije (oko 80% grčkoga duga otpada na europske zajmodavce, najviše na one iz Njemačke, Francuske i Italije). Pregovarački zahtjevi Europske unije i Međunarodnoga monetarnog fonda u prvoj polovici 2015 (politika štednje, reforma poreznoga i mirovinskoga sustava, dodatna privatizacija i dr.) uzrokovali su u Grčkoj političke podjele i prosvjede (zbog financijske krize i nedostatka novca, grčke su banke sredinom 2015. bile povremeno zatvorene). Nepovoljna gospodarska kretanja izražena od 2008/09. uzrokovala su i povećanje stope nezaposlenosti sa 7,8% (2008) na 27,5% (2013), nakon čega je smanjena na 21,5% (2017). Od 2015. BDP oscilira, te njegova vrijednost dostiže 218 milijarda USD (2018), odnosno oko 20 320 USD po stanovniku. U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (79%), a slijede industrija (16,9%) i poljoprivreda (4,1%); turizam ostvaruje približno 18% BDP-a (2017). Trgovačka mornarica pod grčkom zastavom globalno je među većima i 2017. obuhvaća 4% ukupne brodske tonaže (DWT) u svijetu. U Europskoj uniji Grčka je među vodećim proizvođačima pamuka, riže, maslina, smokava, badema, lubenica i dr. Uz prehrambenu industriju znatna je proizvodnja tekstila, duhana, cementa, naftnih derivata, kemikalija; važne su i metalna industrija te brodogradnja. Razvijeno je rudarstvo, s važnim zalihama boksita, lignita i drugih sirovina. Pandemija bolesti COVID-19 usporila je gospodarski rast, a prihodi od turizma pali su s 23 milijarde USD (2019) na 6,1 milijardu USD (2020). Vrijednost BDP-a je 2021. iznosila 214,8 milijarda USD (oko 20 193 USD po stanovniku). Stopa nezaposlenosti je 12,2%, a siromaštvu je izloženo približno 30% stanovništva (2022). Vrijednost robnog izvoza 2021. bila je 82 milijarde USD, a uvoza 113 milijarda USD. Najviše izvozi naftne derivate, lijekove, metalne proizvode, pamuk, tekstil, sir, voće, maslinovo ulje, pića. Uvozi sirovu naftu i naftne derivate, vozila i opremu, lijekove, strojeve, metale, računala i komunikacijske uređaje, hranu, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Italija (8,2%), Njemačka (7,4%), Cipar (5,4%), Turska (5,4%) i Francuska (5,2%). Uvozi najviše iz Kine (11,1%), Njemačke (8,4%), Iraka (7,6%), Italije (7%), Rusije (5,5%) i Nizozemske (5,3%). Veličina javnoga duga prema udjelu u BDP-u smanjena je s 206,3% (2020) na 194,6% (2021), te na 171,3% (2022).
Promet
Grčka ima 2265 km željezničke pruge, od čega 525 km elektrificirane (2015); najduža (520 km) i najznačajnija je pruga Solun–Atena–Pirej. Duljina cestovne mreže iznosi 116 960 km (2011), od toga je 1446 km autocesta (2015). Pomorski promet ima veliko značenje; dobra je povezanost brodskim i trajektnim linijama između mnogobrojnih otoka i kontinenta. Glavne su luke Solun (promet 15,2 milijuna tona, 2015), Pirej (14 milijuna tona, 2012), Igumenica (putnička luka), Patras i Iraklion (Kreta). Za međunarodni zračni promet najvažnije su zračne luke u Ateni, Solunu, Iraklionu (Kreta), na Rodosu i Krfu.
Novac
Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 euro centa. Do 1. I. 2002. novčana je jedinica bila drahma (GRD); 1 drahma = 100 lepta.
Povijest
Mlađe kameno doba Grčke poznato je osobito po nalazima s Krete (zapadnokretske špilje Fest, Knos) i iz Tesalije (Dimini, Sesklo). Oko 3000. pr. Kr., upotrebom bakra za izradbu oruđa, počelo je na Kreti bakreno doba, a oko 2600. pr. Kr. pojava bronce navijestila je početak minojske kulture. U doba minojske kulture počeli su se u Grčku doseljivati Indoeuropljani (oko 1900. pr. Kr.), koji su, pod utjecajem s Krete, na grčkom kopnu stvorili mikensku kulturu. Ona je propala u doba dolaska Dorana (početak oko 1200. pr. Kr.), s kojim je bila dovršena indoeuropeizacija u Grčkoj, gdje je tada počela upotreba željeza. – U prijelazno doba (oko 1000. do 800. pr. Kr.) Grci (Dorani, Jonjani i Eoljani) kolonizirali su zapadnu obalu Male Azije. Prisiljeni na obranu od domorodaca, živjeli su u utvrđenim gradovima; to je uvjetovalo nastanak polisa, osobita tipa države-grada, značajnoga za Grke. – Arhajsko doba (800. do 480. pr. Kr.) karakterizira grčka kolonizacija po obalama Sredozemnoga (Sicilija i južna Italija zvana Magna Graecia, južni dio Francuske), Mramornog i Crnoga mora i stupanje u tijesne veze s narodima Srednjeg istoka. U to su doba nastale savezne države, kojih je stvaranje na plemenskom temelju počelo u mikensko doba, a u samoj Grčkoj nastajale su države-gradovi. Glavne su: Sparta i Arg na Peloponezu i Atena na Atici. Sparti je uspjelo djelomice silom (Mesenijski ratovi 740. do 720. pr. Kr. i 660. do 640. pr. Kr.) pokoriti susjedne oblasti, a djelomice ugovorima stvoriti na Peloponezu jak savez (Peloponeski savez, oko 550. pr. Kr.), koji je bio pod njezinim utjecajem i predstavljao najmoćniju kopnenu zajednicu u Grčkoj. Atena je sjedinila Atiku i ubrzo se ekonomski razvila, osobito za tiranina Pizistrata (560. do 527. pr. Kr.). U grčkim državama toga doba postupno se ukidalo kraljevstvo i zamjenjivalo upravom arhonata, činovnika biranih među plemićima; to je dovelo do stvaranja demokratskoga (u Ateni pod Klistenom, potkraj VI. st. pr. Kr.) ili aristokratskoga poretka (u Sparti), ili pak do vladavine tirana. U arhajsko se doba kodificiralo običajno pravo (zakonodavci: Drakon/t/ 621. pr. Kr., Solon 594. pr. Kr.), a s kovanjem novca razvijalo se novčano gospodarstvo. Ekspanzija Perzije u Maloj Aziji izazvala je sukob s Grčkom (jonski ustanak 500. do 494. pr. Kr. i, nakon njega, Perzijski ratovi); u tom sukobu pobijedili su Grci. Potkraj toga razdoblja Grci su na zapadu pobijedili udružene Etruščane i Kartažane i konsolidirali svoje posjede. – U klasično doba (480. do 336. pr. Kr.) Grci su se okupljali oko Atene radi obrane od ponovnoga napadaja Perzije (Atički pomorski savez 477. pr. Kr.) i tako je Atena postala najvećom pomorskom silom istočnoga Sredozemlja. Uprava u Ateni bila je demokratska (Efijalt, Kimon), ali su državom zapravo upravljali stratezi, među kojima se istaknuo Periklo (443. pr. Kr. do 429. pr. Kr.). Za njegove je uprave Atena postala kulturnim središtem grčkoga svijeta. Na istoku su Grci poduzeli ofenzivu protiv Perzije, s kojom su, nakon bitke kraj Salamine (449. pr. Kr.), sklopili povoljan Kalijin mir. Međutim su trvenja između Atene i Sparte dovela do Peloponeskoga rata (431. do 404. pr. Kr.); poražena Atena izgubila je prevlast na moru, a u prvi je plan stupila Sparta. Ona je obnovila rat s Perzijom, završen 387. pr. Kr. Antalkidinim mirom, kojim je proglašena autonomija grčkih država. Moć je Sparte bila slomljena u borbi s Beotskim savezom pod vodstvom Tebe (bitka kraj Leuktre 371. pr. Kr.), koja je u Grčkoj u to doba bila najjača vojna sila (pod zapovjedništvom Epaminonde i Pelopide). Peloponeski rat imao je teške posljedice i za Grke na Siciliji, koje su napali Kartažani (409. pr. Kr.); nakon toga su Grci zadržali samo istočni dio otoka. Na početku IV. st. pr. Kr. naglo je jačala Makedonija, a Filip II., unatoč otporu Atene i još nekih grčkih država, nakon bitke kraj Heroneje (338. pr. Kr.) slomio je otpor grčkih državica. – U helenističko doba (336. do 146. pr. Kr.) grčka kultura, zahvaljujući osvajanjima makedonskoga kralja Aleksandra III. Velikog i nastojanjima dijadoha, proširila se do Indije, Sudana i u Podunavlje, ali je sama Grčka izgubila ranije političko značenje. Nakon Aleksandrove smrti (323. pr. Kr.), ona je postala poprištem borbe među dijadosima, a zatim potpala pod vlast Makedonije, koja je formalno prestala nakon bitke kraj Kinoskefale (197. pr. Kr.). Tada su u Grčkoj bila utemeljena dva saveza (Ahajski i Etolski), koja su se upletala u borbu Rima s Kartagom, Makedonijom i Sirijom. Na kraju su Rimljani 146. pr. Kr. pobijedili Ahajski savez, razorili Korint i Grčku pretvorili u svoju provinciju. – U rimsko doba (146. pr. Kr. do 529) Grčka sve više gospodarski slabi, osobito zbog nameta i pljačkanja, te borbi među rimskim trijumvirima (bitke kraj Farsala, Filipâ i, 31. pr. Kr., kraj Akcija). August i Hadrijan pridonijeli su gospodarskomu uzdizanju zemlje. Grčko se stanovništvo znatno prorijedilo. Potkraj IV. st. bio je i u Grčkoj proganjan i zabranjivan poganski kult (Teodozijevim ediktom 392), a zatvaranjem neoplatonske škole u Ateni (529. za Justinijana) uništeni su i posljednji ostatci poganstva. Podjelom Rimskoga Carstva, Grčka je ušla u sferu Istočnorimskoga Carstva i dalje dijelila njegovu sudbinu (→ bizant). – Pod osmanskom vlašću (1460–1821). Nakon pada Carigrada, grčke su zemlje ubrzo došle pod osmansku vlast (Atena 1456., Peloponez 1460). Duže su se održali obalni posjedi (Arg, Negropont, Pteleon, Lepant, Modon, Koroni, Nafplion, Monemvasia, koja je pala 1540). Ivanovci su napustili Rod (Ródos) 1522., a posljednji genoveški posjed Hij (Khíos) pao je pod vlast Osmanlija 1566. Venecija je zadržala Naks (Náksos) do 1566., Cipar do 1571., Kretu do 1669., a Kefaliniju, Krf (Kérkyra), Zakint (Zákinthos) i Kitiru (Kíthira) do 1797. U ratu 1684–89. Venecija je zauzela znatne dijelove Peloponeza (Moreja), ali ih je uskoro izgubila (1718). Pred osmanskim naletom mnogi su se Grci iselili u južnu Italiju, na Siciliju i mletačke otoke. U grčke plodne doline naseljavali su se turkmenski Juruci i poljodjelci iz Male Azije, dok su imanja kršćana ostala ograničena na planinska područja Makedonije, Tesalije, Epira, srednje Grčke i Peloponeza. Pred samovoljom osmanskih upravnih vlasti mnogi su Grci bježali u planine i organizirali hajdučke družine (klefti). S druge strane, neki su Grci postali istaknuti trgovci u osmanskoj državi, trgujući žitom, vunom i kožom iz Makedonije, Epira i Tesalije, a drugi su – osobito stanovnici carigradske četvrti Fanara – zauzimali visoke položaje u osmanskoj upravi. Hajdučija, poseban položaj Pravoslavne crkve i škole održavali su živom narodnu svijest, a prvi nagovještaji slabljenja osmanske vlasti potaknuli su pokret za oslobođenjem. Za Rusko-turskog rata 1768–74., na poticaj Rusije, izbio je 1770. ustanak na Peloponezu, koji je bio krvavo ugušen. Oslobodilački je pokret ipak jačao, a njegovi istaknuti vođe bili su pjesnik Rigas Velestinlis (pogubljen 1798) i učenjak A. Korais.
U okviru pokreta za oslobođenje od osmanske vlasti u Odesi je 1814. osnovano revolucionarno društvo Filiki Eterija (Heterija). Njegov predsjednik Aleksandros Ipsilantis upao je 1821. s 2000 ljudi iz Rusije u Moldaviju, podignuo ustanak u Iaşiu, ali je doživio neuspjeh. No već u travnju iste godine izbio je, pod vodstvom arhiepiskopa Germana, ustanak na Peloponezu, a digli su se i ostali krajevi Grčke. Time je započelo prvo razdoblje Rata za neovisnost (1821–24). U siječnju 1822. na skupštini u Epidauru proglašena je neovisnost Grčke, po uzoru na zapadne europske države donesen prvi ustav i osnovana vlada. Međutim, političke razmirice i nedisciplina u redovima ustanika, a osobito izvježbana vojska egipatskoga paše Mehmeda Alija, koja je pritekla u pomoć Osmanlijama, u drugom su razdoblju rata (1824–27) posve promijenile položaj na bojištima. Nakon 12 mjeseci opsade pao je Misolungi (1825–26), Osmanlije su ušli u Atenu; cijela kopnena Grčka bila je u njihovim rukama. Započelo je treće razdoblje (1827–29). Narodna skupština u Trezenu izabrala je u ožujku 1827., uz potporu velikih sila, za regenta grofa I. Kapodistriasa i izglasovala novi ustav. Upornost ustanika i pritisak javnoga mnijenja (filhelenizam) u Francuskoj i Velikoj Britaniji natjerali su njihove vlade da se pridruže Rusiji u pomoći ustanku. Kako je Osmansko Carstvo odbilo zahtjev Rusije, Velike Britanije i Francuske da odobri Grčkoj autonomiju, saveznička flota porazila je 20. X. 1827. osmansku i egipatsku mornaricu u luci Navarino. Potučeno zatim u ratu s Rusijom, Osmansko Carstvo moralo je mirom u Edirneu 1829. priznati neovisnost Grčke. Londonskim ugovorom u svibnju 1832. Grčka je bila proglašena kraljevstvom, a kraljem je postao bavarski princ Otto von Wittelsbach (Oton I.). God. 1833. Atena je postala prijestolnicom nove države. Za vladavine Otona I. (1832–62) nastavljene su unutrašnje političke borbe, poticane od velikih sila. Nakon rujanskog ustanka u Ateni 1843., kralj je bio prisiljen donijeti novi ustav, kojim je uveden dvodomni parlamentarni sustav. Nezadovoljstvo kraljevom neuspješnom vojnom politikom (ostvarenja »Velike ideje«, tj. Velike Grčke s Carigradom kao glavnim gradom) dovelo je do ustanka 1862. i promjene na prijestolju. Kraljem je postao britanski kandidat, Đuro I. (1863–1913), sin danskoga kralja Kristijana, a Velika Britanija predala je Grčkoj otoke u Jonskome moru, koje je držala još od napoleonskih ratova. Provedene su političke reforme uvođenjem novog ustava (1864) i uspostavljanjem skupštine. God. 1866. izbio je ustanak na Kreti, u koji se htjela umiješati i Grčka, ali je na zahtjev Velike Britanije i Francuske morala odustati od intervencije. Ponovno je došlo do previranja za Rusko-turskog rata 1877–78. Velike su sile na Berlinskom kongresu prisilile Osmansko Carstvo da ustupi Grčkoj Tesaliju i dio Epira. God. 1897., prilikom novog ustanka na Kreti, Grčka je uputila na otok vojne snage i anektirala ga. Iste godine izbio je rat između Grčke i Osmanskoga Carstva, u kojem su grčke trupe doživjele neuspjeh, što je izazvalo intervenciju velikih sila. Osmansko je Carstvo mirovnim ugovorom (1897) postiglo neznatan ispravak granice; Kreta je dobila autonomiju pod nominalnim sultanovim suverenitetom. No, već 1898., Velika Britanija iznudila je povlačenje osmanskih posada s otoka, na kojem je osnovana nacionalna vlada pod visokim povjereništvom grčkoga princa Đure. God. 1912. Grčka je ušla u rat protiv Osmanskoga Carstva kao članica Balkanskoga saveza. Bukureštanskim mirom od 10. VIII. 1913. dobila je na sjeveru današnje granice, na istoku Traciju s Kvalom (Kaválla), a na moru Kretu i ostale otoke, osim Imbra (Ímbros), Teneda (Ténedos) i Dodekaneza.
Za I. svjetskog rata, unatoč odredbama grčko-srpskog ugovora o međusobnom pomaganju, germanofilski Konstantin I. (1913–17., 1920–22) nastojao je da Grčka ostane neutralna. Njegov glavni protivnik, E. Venizelos, osnovao je na to u Solunu zasebnu vladu (1916), a Antantine su postrojbe zaposjele neke dijelove Grčke, koja je 27. VI. pristupila Antanti, a 29. VI. objavila rat Centralnim silama. Konstantin I. abdicirao je u korist sina Aleksandra (1917–20). Mirovnim ugovorom u Neuillyju 1919. Grčka je od Bugarske dobila južnu Makedoniju i južnu Traciju, a ugovorom u Sèvresu 1920. Turska joj je morala ustupiti svu zapadnu i dio istočne Tracije, otoke Ímbros i Ténedos i priznati petogodišnji mandat nad Smirnom (Izmirom) i okolicom. Na izborima 1920. E. Venizelos je bio poražen; na prijestolje se vratio Konstantin I., pošto je Aleksandar umro. Oko provođenja odluka Sèvreskog ugovora poveo se Grčko-turski rat (1920–22), u kojem je Grčka bila poražena. Ugovorom u Lausannei (1923) morala je vratiti Turskoj istočnu Traciju i Smirnu, odakle je prisilno bilo u Grčku preseljeno više od 1 400 000 Grka i prekinut kontinuitet grčke naseljenosti u Maloj Aziji od antičkoga doba. Zbog neuspjeha u ratu, Konstantin I. je po drugi put abdicirao, sada u korist sina Đure II. (1922–24., 1935–47). Političke borbe između republikanaca i monarhista nastavljene su i nakon proglašenja republike u ožujku 1924., a 1926. došlo je do kratkotrajne diktature generala Teodorosa Pangalosa, nakon čega se u nesređenim unutarnjim prilikama izredalo nekoliko vlada. God. 1934. Grčka je sklopila Balkanski pakt s Turskom, Jugoslavijom i Rumunjskom, 1935. ponovno je bila uspostavljena monarhija; na prijestolje se vratio Đuro II. Državnim udarom 1936. general Joanis Metaksas (Ioánnēs Metaxás) uveo je diktaturu po uzoru na talijanski fašizam, koja je trajala do 1941. Pošto je odbila (28. X. 1940) ultimatum kojim je Italija tražila da joj se prepuste uporišta na grčkom teritoriju, talijanske su snage s albanskog teritorija upale u Grčku. Nakon početnih uspjeha talijanske vojske, Grci su već 3. XI. 1940. prešli u protunapadaj, potisnuli Talijane, ubrzo prodrli na albanski teritorij i zauzeli približno trećinu Albanije. – U ožujku 1941. umarširale su njemačke trupe u Bugarsku, kako bi prije svojega pohoda na istok intervenirale u Grčkoj. Nijemci su jednim dijelom svojih snaga obišli Metaksasovu liniju, a drugim su, kroz jugoslavensku Makedoniju, prodrli u sjevernu Grčku, koja je kapitulirala 24. IV. Pod okupacijom Nijemaca i Talijana u Grčkoj se javljaju pojedine skupine otpora: prokomunistička Narodnooslobodilačka fronta (EAM), sa svojim oružanim postrojbama – Narodnooslobodilačkom vojskom (ELAS), zatim Grčka demokratska nacionalna vojska (EDES) i Pokret nacionalnog i socijalnog oslobođenja (EKKA). Te snage, od kojih su neke bile protiv vlade u emigraciji, druge su je podržavale, a neke (EDES) povremeno i surađivale s okupatorom, sukobljavale su se međusobno. Ipak su oslobodile do ljeta 1944. velik dio zemlje. Dana 20. V. 1944. u Beirutu (Libanon) predstavnici emigrantske vlade, pokreta otpora i političkih stranaka osnovali su koalicijsku vladu nacionalnoga jedinstva pod predsjedništvom G. Papandreua, koja se nakon povlačenja njemačkih postrojbi, zajedno s britanskim trupama, u rujnu 1944. iskrcala u Grčku. Nakon neuspjela komunističkog ustanka u Ateni (1944), koji je označio početak građanskog rata, na konferenciji u Varkizi 12. II. 1945. vlada se sporazumjela s EAM-om da se ukinu formacije ELAS-a i da se plebiscitom odredi oblik vladavine. Plebiscitom 1946. vraćena je monarhija; nakon smrti Đure II. 1947. na prijestolje je došao njegov brat Pavao I. Pariškim mirom 1947. Italija je Grčkoj prepustila Dodekanesko otočje. Građanski rat trajao je 1946–49; komunistička Narodnooslobodilačka vojska (ELAS) borila se od 1946. protiv vladinih snaga (na sjevernom dijelu Grčke 1947. proglasila je republiku), a poražena je uz vojnu pomoć Velike Britanije i SAD-a. Europskom vijeću Grčka je pristupila 1949., a NATO-u 1952. Tijekom 1945–67. na vlasti su bile mnogobrojne koalicije, uglavnom konzervativnih stranaka (promijenilo se 20-ak premijera); 1964. kralj je postao Konstantin II. Nakon parlamentarne krize (1965) i novih promjena vlade, 21. IV. 1967. izvršen je državni udar pod vodstvom pukovnika G. Papandopulosa. Ukinut je ustav, a političke su stranke bile zabranjene. Konstantin II. neuspješno je pokušao vojni prevrat, potom je emigrirao u Italiju (prosinac 1967). Vojna hunta sastavila je vladu, imenovala regenta i donijela novi ustav (1968). Referendumom od 29. VII. 1973. ukinuta je monarhija i proglašena republika, a Papandopulos je postao njezinim predsjednikom (položaj regenta preuzeo je 1972). Nakon studentskih i radničkih demonstracija u Ateni, 14. XI. 1973. proglašeno je izvanredno stanje; Papandopulos je svrgnut (25. XI. 1973), a vlast je preuzela nova vojna hunta, koja je podupirala državni udar na Cipru (1974), što je dodatno kompliciralo grčko-turske odnose pogoršane od početka 1950-ih zbog statusa turske manjine u zapadnoj Traciji (naknadno i zbog podjele Egejskoga mora). Zbog izostanka pomoći NATO-a u ciparskoj krizi, Grčka je 1974. napustila njegovu vojnu strukturu (1980. ponovno se uključila). Pod političkim pritiscima vojni je vrh u srpnju 1974. prepustio vlast civilnoj vladi, koju je sastavio premijer K. Karamanlis; amnestirao je političke zatvorenike, legalizirao Komunističku partiju zabranjenu 1947. i proglasio nezakonitim huntino zakonodavstvo. Na parlamentarnim izborima u studenome 1974. pobijedila je Karamanlisova konzervativna stranka Nova demokracija (ponovno i 1977); Europsko je vijeće 28. XI. 1974. ukinulo suspenziju za grčko članstvo, uvedenu zbog diktatorskoga režima. Nakon referenduma (8. XII. 1974) Grčka je postala republika, a sredinom 1975. za njezina je predsjednika izabran Konstandinos Cacos (Tsátsos; 1980. izabran je Karamanlis). Početkom 1981. Grčka je primljena u Europsku zajednicu (od 1992. EU). Na izborima 1981 (ponovno i 1985) pobijedio je Svegrčki socijalistički pokret (PASOK); njegov je vođa Andreas Papandreu postao premijer (do 1989), proveo društvene reforme te amnestirao komuniste izbjegle potkraj 1940-ih nakon građanskoga rata. Smanjio je ovlasti predsjednika države, zbog čega je Konstantin Karamanlis 1985. dao ostavku. Tijekom 1980-ih ostali su pogoršani grčko-turski odnosi, a Grčka je odbijala sudjelovanje u vojnim vježbama NATO-a. U kolovozu 1985. normalizirani su odnosi s Albanijom; otvorena je međudržavna granica (zatvorena od 1940) pa su umanjene napetosti zbog statusa grčke manjine, većinske na dijelu južne Albanije (sjeverni Epir). Na izborima 1989. pobijedila je Nova demokracija (ND; njezin lider Konstandinos Micotakis postao je premijer). Potom je na izborima pobijedio PASOK (1993., 1996., 2000); Papandreu je bio premijer 1993–96., a potom Konstandinos Simitis do 2004. Tijekom 1990-ih nastavljeni su grčko-turski sporovi; Grčka je zbog ilegalnog useljavanja zatvarala granicu prema Albaniji (uz povremene oružane incidente), a prema Makedoniji je održavala embargo (1992–95) zbog spora oko makedonskog imena i zastave. Godine 2004–09. premijer je bio Konstantin Karamanlis (Konstantinov nećak; ND), a 2009–11. Georgios Papandreu (Andreasov sin; PASOK). Od 2009. učestali su masovni prosvjedi zbog financijske i ekonomske krize, koja je izazvala političku nestabilnost i unutar EU-a. Od 2012. premijer je bio Antonis Samaras, vođa ND-a od 2009 (uspostavio je koalicijsku vladu s PASOK-om). Vodeća oporbena stranka postaje ljevičarska koalicija Syriza, koju predvodi Aleksis Cipras (Alexis Tsipras). Ekonomskom krizom narušenu društvenu stabilnost opterećuje i politički ekstremizam, uglavnom iz redova neofašističke stranke Zlatna zora (parlamentarne od 2012). Na izborima u siječnju 2015. pobijedila je Syriza, a Aleksis Cipras postao je premijer (ponovno i nakon izvanrednih izbora u rujnu 2015). Odnose s Turskom i unutarnju stabilnost pogoršao je masovni ilegalni dolazak sirijskih, iračkih i drugih izbjeglica iz turskih kampova. Tijekom 2015. iz Turske je u Grčku prešlo oko 857 000 izbjeglica, a početkom 2016. još oko 150 000 (iz Grčke uglavnom odlaze prema razvijenijim europskim zemljama, najviše u Njemačku). Poboljšanje odnosa s Makedonijom započelo je potpisivanjem Prespanskog sporazuma, u lipnju 2018. Njime je dogovorena promjena makedonskoga državnog imena u Republika Sjeverna Makedonija, što je izazvalo prosvjede desničarskih i nacionalističkih organizacija (masovni prosvjedi u Solunu i Ateni). Ratifikacijom Prespanskog sporazuma u siječnju 2019. Grčka je omogućila makedonsko uključivanje u procese europske integracije. Na izvanrednim parlamentarnim izborima u srpnju 2019. pobijedila je Nova demokracija, a njezin vođa Kiriakos Micotakis (Kyriakos Mitsotakis; Kyriákos Mētsotákēs) postao je premijer. Njegova vlada provodi neoliberalnu politiku, ubrzala je privatizaciju i ograničila radnička prava. Socijalni problemi, korupcija i siromašenje javnoga sektora izazivaju povremene prosvjede. Osim politički snažnih stranaka ljevice koje osporavaju Micotakisovu politiku, jačaju i desničarske oporbene stranke (unatoč zabrani Zlatne zore u listopadu 2020). Odnosi s Turskom ostali su opterećeni zbog turskih zahtjeva za novim razgraničenjem na moru i podmorju (povremeni su incidenti od 2018). Nakon izbora u lipnju 2023. Nova demokracija zadržala je vlast, a Micotakis je reizabran za premijera.
Politički sustav
Prema Ustavu od 11. VI. 1975 (nadopunjen amandmanima iz 1986., 2001. i 2008), Grčka je unitarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Na čelu je države predsjednik Republike kojega bira parlament dvotrećinskom većinom za mandat od 5 godina i na najviše dva mandata. Predsjednik republike imenuje predsjednika vlade, kojega potom potvrđuje parlament. Na prijedlog predsjednika vlade ministre imenuje predsjednik republike. Vlada ima izvršnu vlast, a za svoje djelovanje mora imati povjerenje parlamenta. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Grčki parlament (Vouli Ton Ellinon), s 300 zastupnika, izabranih izravno za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće, jednako i obvezno za sve građane između 18 i 70 godina života. Sudbenu vlast obavljaju upravni, građanski i kazneni sud te sudovi ustanovljeni posebnim zakonima (npr. vojnima). Državno vijeće najviši je sud za upravne sporove. Vrhovni je sud najviši u hijerarhiji sudova mjerodavnih (nadležnih) za građansko i kazneno pravo. Računski sud nadležan je za kontrolu državnih troškova. Posebni Vrhovni sud kontrolira ispravnost parlamentarnih izbora, rezultata referenduma i ustavnost zakona, a njegove su odluke konačne. Država je administrativno podijeljena na 13 regija i 1 autonomnu monašku državu (Atos). Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 25. ožujka (1821).
Političke stranke
Komunistička stranka Grčke (Kommounistikó Kómma Elládas – akronim KKE), osnovana 1918., stranka je ljevice. Utemeljena je pod nazivom Socijalistička radnička stranka Grčke, današnji naziv nosi od 1924. Tijekom njemačke okupacije za II. svjetskog rata predvodila je Nacionalnu oslobodilačku frontu i organizirala gerilske jedinice koje su se borile protiv njemačkih trupa, a potom protiv vladinih u građanskome ratu 1946–49. te su poražene (stranci je 1947. zabranjeno djelovanje). Predvodila je akcije protiv vojnoga režima (1967–74), nakon čega je legalizirana. Uglavnom je bila u oporbi; ostala je parlamentarna stranka i nakon izbora 2019. i 2023 (četvrto mjesto po broju zastupnika). Nova demokracija (Néa Dēmokratía – akronim ND), osnovana 1974., konzervativna je stranka. Pobijedila je na izborima 1974. i 1977. pod vodstvom Konstantina Karamanlisa. Iako je ulaskom Grčke u Europsku zajednicu ostvarila obećani politički cilj, izgubila je izbore 1981. Na vlasti je ponovno bila 1989–90. u koalicijskim i prijelaznim vladama te samostalno 1990–93. i 2004–09. Sudjelovala je u prijelaznoj vladi 2011–12. te je nakon ponovljenih izbora 2012. vodila vladajuću koaliciju s PASOK-om, a nakon izbora 2015. vodeća je oporbena stranka. Pobjeđuje na izborima 2019., a stranački vođa (od 2016) Kiriakos Micotakis (Kyriakos Mitsotakis) postaje premijer. Apsolutnu zastupničku većinu osvaja i na izborima u lipnju 2023. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale, Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Svegrčki socijalistički pokret (Panellḗnio Sosialistikó Kínēma – akronim PASOK), osnovan 1974., stranka je lijevoga centra. Osnovao ga je i do smrti (1996) vodio Andreas Papandreu, premijer 1981–89. i 1993–96. PASOK je sudjelovao i u prijelaznoj vladi 1989–90., a samostalno je na vlasti bio i 1996–2004. te 2009–11. Sudjeluje i u novoj prijelaznoj vladi 2011–12. te nakon ponovljenih izbora 2012. u vladajućoj koaliciji koju vodi ND. Od izbora 2015. oporbena je stranka. Na izborima 2019. vodeća je stranka u savezu Pokret za promjenu (osnovan 2018), koji postaje treći po broju zastupnika, a isti rezultat ima i na izborima u lipnju 2023. Član je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Koalicija radikalne ljevice (Synaspismós Rizospastikḗs Aristerás – akronim SYRIZA) osnovana je 2004. kao savez lijevih stranaka koje se 2013. ujedinjuju. Na izborima 2012. druga je po broju glasova i zastupničkih mjesta, a na izborima 2015. prva te je stranački vođa (od 2008) Aleksis Cipras (Alexis Tsipras) postao premijer. Od poraza na izborima 2019. oporbena je stranka (druga po broju zastupnika, iza ND-a, ponovno i nakon izbora u lipnju 2023). Zlatna zora (Khrysḗ Augḗ) osnovana je 1985. kao radikalna desničarska i nacionalistička organizacija. Parlamentarna je stranka nakon izbora 2012. Od listopada 2014. vodstvo stranke je pod optužbom za zločinačko udruživanje. Na izborima 2015. osvojila je treće mjesto, te je ostala oporbena stranka. Na izborima 2019. nije prešla izborni prag, a zabranjena je 2020. Spartanci (Spartiátes) su stranka krajnje desnice osnovana potkraj 2017. S manjim brojem zastupnika u parlamentu je nakon izbora u lipnju 2023 (peto mjesto). Grčko rješenje (Ellēnikḗ Lýsē) stranka je desnice osnovana 2016. Nakon izbora 2019. bila je u oporbi s manjim brojem zastupnika. Šesta je stranka po broju osvojenih glasova na izborima u lipnju 2023., iza stranke Spartanci (imaju isti broj zastupnika). Demokratski patriotski pokret – Pobjeda (Dēmokratikó Patriōtikó Kínēma – Níkē), osnovan 2019., stranka je desnice. S manjim brojem zastupnika u parlamentu je nakon izbora u lipnju 2023 (šesto mjesto, iza stranaka Spartanci i Grčko rješenje).
