Solun (Tesaloniki, Tesalonika, grčki Θεσσαλονίϰη, Thessaloníkē, novogrčki izgovor [ϑesaloni'ki]), grad i luka na sjeverozapadnoj obali Egejskoga mora. Upravno središte istoimene pokrajine i regije Središnje Makedonije (Kentrikḗ Makedonía) te drugi grad po broju stanovnika u Grčkoj; 325 182 st., šire gradsko područje 754 566 st. (2011). Smjestio se na sjeveroistočnoj obali Solunskoga zaljeva, 40 km sjeveroistočno od ušća Vardara. Oko stare, pretežno trgovačke jezgre s ostatcima utvrde iz XIII. i XIV. st. i mnogobrojnim kulturno-povijesnim spomenicima (bazilika sv. Demetra iz V. st., crkva sv. Sofije iz VIII. st. i dr.), nakon velikoga požara 1917. bile su izgrađene luksuzne stambene četvrti i industrijski kompleksi. Ranokršćanski i bizantski spomenici od 1988. nalaze se na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine. Važno obrazovno (dva najveća sveučilišta; Aristotelovo sveučilište, osnovano 1925., i Makedonsko sveučilište, osnovano 1991) i kulturno središte Grčke. Mnogi muzeji, od kojih najznačajniji arheološki, bizantski i znanstveno-tehnološki; kazališta, međunarodni filmski festival (od 1960) i dr. U gradskome gospodarstvu, uz razvijenu tekstilnu (pamuk, vuna, svila), prehrambenu, kemijsku, farmaceutsku, građevinsku te metalnu (strojevi i dr.) industriju, veliko značenje imaju rafinerije nafte i petrokemijska industrija. Solun je vrlo živa ribarska luka i trgovačko središte (međunarodni sajmovi), te jedna od glavnih luka u jugoistočnoj Europi (15,2 milijuna tona tereta, 2015). Glavno je grčko željezničko čvorište, u kojem se pruga s juga (iz Atene) povezuje s onom s istoka (iz Istanbula) i sa sjevera (iz Skoplja). Međunarodna zračna luka. – Osnovao ga je 315. pr. Kr. makedonski vojskovođa i kasniji kralj Kasandar. Nakon propasti makedonskoga kraljevstva 168. pr. Kr. bio je sjedište rimske provincije Makedonije. Od 395. bio je u sastavu Istočnorimskoga (Bizantskoga) Carstva. Od V. do X. st. pljačkali su ga Huni, Zapadni Goti, Avari, Slaveni, Bugari, Saraceni i Normani. Pod bizantskom vlašću bio je do Četvrtoga križarskog rata, tijekom kojega su ga 1204. osvojili križari i pretvorili u prijestolnicu Solunskoga Kraljevstva. Od 1224. do 1246. bio je u sastavu Epirske Despotovine, a potom Bizantskoga Carstva. Osmanlije su ga prvi put zauzeli 1391., a konačno 1430. Godine 1521. Dubrovčani su u Solunu stekli određene trgovačke povlastice; 1569. grad je stradao od požara, a 1639. opustošili su ga Albanci. Oporavio se u XIX. st., osobito nakon otvaranja Sueskoga kanala, kada je postao spona između Srednje Europe i Sredozemlja. Tijekom toga stoljeća postao je važno kulturno i političko središte Makedonaca. Godine 1908. Solun je bio žarište mladoturskoga pokreta. Tijekom I. balkanskoga rata osvojile su ga 1912. grčke postrojbe. U I. svjetskome ratu bio je od 1916. glavna luka za opskrbu postrojbi članica Antante na solunskom frontu (1916–18). U II. svjetskome ratu pod njemačkom okupacijom (1941–44). Godine 1997. bio je Europski glavni grad kulture.
