Dalmatinska zagora

Dalmatinska zagora (također Zagora), kontinentalni dio Dalmacije. To je oko 150 km dug pojas odvojen od primorja planinskim nizom Kozjaka (780 m), Mosora (1339 m), Omiške Dinare (864 m), Biokova (1762 m) i Rilića (1158 m). Čine ju tzv. Kninska, Drniška, Sinjska, Vrlička, Imotska (Imota) i Vrgoračka krajina, tj. područja u okolici Knina, Drniša, Sinja, Vrlike, Imotskog i Vrgorca. Uzgoj vinove loze, duhana i dr.; stočarstvo (ovca, koza i dr.). Krajine su međusobno povezane uzdužnom cestom Knin–Sinj–Imotski–Vrgorac, izgrađenom 1807. – U antičko doba naseljavaju je ilirski Delmati i, u krajnjem istočnom dijelu, Daorsi, a potom je dijelom rimske provincije Dalmacije. Burnum kraj današnjega Knina bio je važno rimsko vojno središte. U Dalmatinskoj zagori nalazio se značajan dio jezgre hrvatske ranosrednjovjekovne države, a starohrvatskim arheološkim nalazima osobito obiluje kninsko područje (Biskupija, Kapitul, Vrlika). Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet spominje oko 950. na tom području, među onima koje se nepobitno može locirati, županije Knin, Imotu i Cetinu, a kao naseljeni grad Knin koji je povremena prijestolnica hrvatskih vladara u X–XI. st., a u XII–XIV. st. ondje stoluju herceg i ban te se održavaju dalmatinsko-hrvatski sabori. Od prve polovice XI. st. Knin je i sjedište biskupije. Područjem je prolazila važna srednjovjekovna prometnica koja je dolinom Une povezivala Zadar sa Zagrebom. Od XIV. st. u Dalmatinskoj zagori se uz Hrvate spominju i katolički Vlasi – njihov povlašteni dio (tzv. kraljevski Vlasi) uživa i autonomiju – koji se tijekom vremena pohrvaćuju. U prvoj polovici XVI. st. dolazi u potpunosti pod osmansku vlast u okviru Kliškoga sandžaka. Znatan dio hrvatskoga starosjedilačkog stanovništva iseljava se pred osmanskim provalama, a na njihovo mjesto doseljava se pravoslavno stanovništvo (također ponekad nazivano Vlasima) iz balkanske unutrašnjosti. Mletački izvori razdoblja osmanske vlasti (ali i kasnije) nazivaju i katoličko i pravoslavno, pretežno stočarsko, stanovništvo Zagore, ali i širega dalmatinskog zaleđa, Morlacima. U važnijim osmanskim utvrdama (Drniš, Imotski, Vrgorac) obitavalo je i muslimansko stanovništvo. Potkraj XVII. i početkom XVIII. st. Mlečani su protjerali Osmanlije i proširili svoju vlast na Zagoru, koja postaje obrambeni pojas prema Osmanskome Carstvu te je od tada, kao integralni dio Dalmacije, pod mletačkom, francuskom i habsburškom vlašću. Sredinom XVIII. st., donošenjem Grimanijeva zakona, mletačke vlasti pokušale su u fiziokratskome duhu uvesti red u agrarne odnose i oživjeti poljoprivredu Zagore. U XIX. st. Sinj, Imotski i Vrgorac žarišta su hrvatskoga narodnoga preporoda, dok među pravoslavnima dominira srpski nacionalni pokret. Od kraja XVIII. st. to se područje povezuje modernim prometnicama: 1789. dovršena je Dalmatinska cesta koja je preko Knina povezivala Zadar i Split s područjem sjeverno od Velebita, a 1813. francuske vlasti dovršile su Marmontovu cestu koja je povezivala sva glavna mjesta u Zagori. Vodila je od Zadra preko Knina, Vrlike, Sinja, Šestanovca, Zagvozda, Vrgorca do Metkovića. Od 1877. u funkciji je željeznička pruga Split‒Siverić (s odvojkom u Perkoviću za Šibenik), od 1888. pruga Siverić‒Knin, a od 1902. Knin–Oštrelj u BiH (nastavak do Prijedora 1914). U promet je 1914. puštena prva dionica Ličke pruge koja je trebala osigurati dobru vezu Splita i Knina sa zaleđem. Na području Siverića u prvoj polovici XIX. st. počinje eksploatacije ugljena, a pravi uzlet rudarstvo doživljava u drugoj polovici istoga stoljeća. Kao i cijela Dalmacija, Zagora je od 1918. dijelom novonastale južnoslavenske kraljevine, unutar koje je 1929–39. u potpunosti unutar Primorske banovine, a 1939–41. Banovine Hrvatske. Od 1941. pod Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH), koja na tom području, zbog prisutnosti talijanske vojske, četnika i partizana, ne uspijeva uspostaviti stabilnu vlast. U prosincu 1944. partizanske snage vodile su oko Knina žestoke sukobe s njemačkim, četničkim i snagama NDH. Od 1945. u sastavu Hrvatske te se nastavlja s prometnim povezivanjem toga kraja, pri čemu Knin jača položaj važnoga prometnog raskrižja. Unska pruga (Knin–Bihać), gradnja koje je započela još prije 1941., dovršena je 1948. Između 1962. i 1967. dovršena je pruga Knin‒Kistanje‒Benkovac‒Bibinje‒Zadar. Tijekom 1960-ih i 1970-ih velik broj iseljenika odlazi iz Zagore u zemlje zapadne Europe. Knin i okolica postaju od ljeta 1990. središte srpske pobune u Hrvatskoj. Lokalni Srbi uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) stavljaju taj kraj pod svoj nadzor te protjeruju hrvatsko stanovništvo. U drugoj polovici 1991. uz pomoć JNA okupirali su i vrlički i drniški kraj. Okupirana područja oslobođena su u kolovozu 1995. u vojnoj operaciji Oluji, kada srpsko stanovništvo mahom napušta Hrvatsku. Nakon Domovinskoga rata na oslobođena područja Zagore vraćaju se prognani Hrvati i dio raseljenoga srpskog stanovništva, a doseljavaju se i Hrvati iz drugih dijelova bivše Jugoslavije.

Citiranje:
Dalmatinska zagora. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 9. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13755>.