Xinjiang

Xinjiang [iniaŋ] (pinyin; službeno Ujgurska autonomna regija Xinjiang / Xinjiang Weiwuʼer Zizhiqu [iniaŋ weiwuəɹ ʒɨɨćhy]; tradicionalno Sinkiang ili Ujgurska autonomna oblast Sinkiang), autonomna regija u sjeverozapadnome dijelu Kine; 1 646 900 km² s 25 852 345 st. (2020). Najveća je kineska administrativna jedinica; obuhvaća 17,2% površine Kine. Leži u središnjem dijelu Euroazijskoga kontinenta; graniči s Mongolijom, Rusijom, Kazahstanom, Kirgistanom, Tadžikistanom, Afganistanom, Pakistanom i Indijom, te kineskim Tibetom i pokrajinama Gansu i Qinghai. Sastoji se uglavnom od Džungarske i Tarimske zavale (s pustinjomTakla Makan), koje rastavlja planinski lanac Tien Shan. Džungarija je sa sjeveroistoka omeđena Mongolskim Altajem, a sa zapada Džungarskim visočjem; Tarimska je zavala s juga omeđena gorjima Karakorum (do 8611 m u vrhu K2, na granici s Pakistanom) i Kunlun, a sa zapada Pamirom. Zbog velike udaljenosti od mora klima je izrazito kontinentalna (semiaridna ili pustinjska), s manje od 200 mm oborina godišnje (u planinama do 800 mm). Zime su vrlo hladne (temperature mjestimično niže od –20 °C), a ljeta vruća (do 40 °C u Turpanskoj kotlini). Glavne su rijeke Tarim, Ili i Crni ili Kara Irtiš (Ertix He). Oko 98% teritorija nema otjecanja u more; rijeke ili presuše u pustinji ili utječu u slana jezera (iznimka je Irtiš). Jezero Bosten Hu (980 km²) u predgorju Tien Shana ubraja se u najveća kineska slatkovodna jezera. U istočnome dijelu Tien Shana nalazi se Turpanska kotlina (depresija) s isušenim jezerom Ayding na visini od 154 m ispod razine mora (najniža točka Kine i među najnižim kopnenim točkama na površini Zemlje). U ravnici prevladava polupustinja i pustinja (Takla Makan), a u rubnim područjima i u gorju stepa. Na rubovima bazena i u riječnim dolinama se mjestimično pružaju oaze. Glavnina stanovništva živi u uskom pojasu u podnožju planina. Stanovnici su pretežno Ujguri (45,0%, 2020; 75% u 1953), najviše naseljeni na jugu i zapadu regije, i Kinezi (Han; 42,2%; 6% u 1953), kojih je najviše na istoku i sjeveru te u gradovima. Glavni je grad Urumqi. Važna je poljoprivredna grana stočarstvo (pretežno ovce); ribogojstvo. Obrađeno je samo 4,2% ukupne površine; po oazama i uz natapanje uzgajaju se pšenica, kukuruz, pamuk (po proizvodnji vodeća u Kini), šećerna repa, riža i uljarice te voće (dinje, grožđe za proizvodnju grožđica). Iskorištavaju se bogata ležišta nafte (naftno polje Karamay i dr.; 30% kineskih kopnenih rezervi nafte) i prirodnoga plina (34% kineskih rezervi plina), koji se cjevovodima dopremaju u rafinerijska središta i do morskih luka na istoku zemlje, te ugljena (oko 40% kineskih rezervi), potaše, rude željeza, bakra, zlata i dr. Industrija se jače razvila u drugoj polovici, a osobito potkraj XX. st. Glavne su grane industrije preradba nafte, metalurgija, petrokemijska, strojograđevna, kemijska i tekstilna industrija, proizvodnja građevnoga materijala, sunčanih kolektora, šećera, papira, kože, cigareta. Nekoć se putovalo rubnim krajevima zavala (→ put svile) u smjeru istok–zapad, a danas tim smjerom, kroz Urumqi, prolazi važna cesta i željeznička pruga koja središnju i istočnu Kinu povezuje s Kazahstanom (pogranični gradovi Korgas i Alashankou) i Europom. U novije su doba zbog iskorištavanja nafte i plina izgrađene poprečne ceste u smjeru sjever–jug (kroz Tarimsku zavalu ceste Luntai–Niya/Minfeng i Hotan–Aral/Alaʼer, i dr.) te pruga iz Urumqija do Hotana. Glavne su zračne luke Urumqi, Korla i Kašgar.