ultraljubičasto zračenje (ultraljubičasta svjetlost, ultravioletno zračenje) (oznaka UV), elektromagnetski valovi valnih duljina od približno 10 do 400 nm, tj. između rendgenskoga zračenja i ljubičastoga dijela vidljive svjetlosti. Većina tvari jako apsorbira ultraljubičasto zračenje. Tako se spektar Sunca promatran s površine Zemlje naglo prekida na valnim duljinama kraćima od 290 nm, jer većinu zračenja ispod 290 nm apsorbira ozonski omotač. Ultraljubičasto zračenje se može dobiti s pomoću umjetnih izvora, npr. električnoga luka, najčešće živina luka. Budući da su kremen i fluorit propusniji za ultraljubičasto zračenje od običnoga stakla, leće i prizme za rad u ultraljubičastom području načinjene su od tih tvari.
Vrste ultraljubičastoga zračenja
Ultraljubičasto zračenje se prema valnim duljinama dijeli na: blisko ultraljubičasto područje (400 do 300 nm), prisutno u Sunčevoj svjetlosti, uzrokuje biološke efekte; srednje ultraljubičasto područje (300 do 200 nm), koje neki nazivaju i dalekim ultraljubičastim područjem, karakterizira mogućnost gotovo neometana prolaska kroz zrak i vodu (kisik i vodena para jako apsorbiraju zračenje valnih duljina manjih od 185 nm, dušik manjih od 100 nm); ekstremno ultraljubičasto područje (200 do 10 nm), koje se naziva i vakuumskim ultraljubičastim područjem, jer zračenje tih valnih duljina zrak gotovo u potpunosti apsorbira. Poseban naziv (Schumannova regija) ima područje valnih duljina od 200 do 135 nm.
Povijest otkrića
Johann Wilhelm Ritter opazio je da kristali srebrnoga klorida tamne kada su izloženi djelovanju zračenja u području iza ljubičastoga dijela spektra (1801). George Gabriel Stokes je uporabom fluorescentnoga detektora odredio granicu područja ultraljubičastoga zračenja na 183 nm (1862). Između 1885. i 1903. ustanovljeno je da se ultraljubičasto zračenje kraćih valnih duljina ne zamjećuje, jer ga apsorbiraju zrak, kremene leće i prizme te želatina u fotografskoj emulziji. Njemački fizičar Viktor Schumann (1840–1913) konstruirao je prvi vakuumski spektrograf s fluoritnim prizmama i pomaknuo granicu ultraljubičastoga zračenja do približno 130 nm (1893). Daljnji prodor u područje ultraljubičastoga zračenja učinio je američki fizičar Theodore Lyman (1874–1954) otkrivši seriju vodika s prvom linijom na 121,57 nm i krajem serije na 91,17 nm, tzv. Lymanovu seriju (1906–14). Robert Andrews Millikan proširio je ultraljubičasti spektar do valne duljine od 14 nm (1920–23). Konačno je 1927. postignuto prekrivanje područja ultraljubičastoga i rendgenskoga zračenja.
Djelovanje i primjena ultraljubičastoga zračenja
Ultraljubičasto zračenje djeluje snažno na kožu i potkožno tkivo; među ostalim ono ubrzava stvaranje pigmenta (koža potamni), a djelujući na ergosterol proizvodi vitamin D. Primjenjuje se u liječenju nekih kožnih bolesti, za sprječavanje rahitisa kod djece itd. Snažan je izvor ultraljubičastoga zračenja Sunce (→ helioterapija). Stalna izloženost Sunčevu ultraljubičastomu zračenju (npr. u mornara, poljskih radnika) postupno otvrdnjuje kožu, uzrokuje njezino ubrzano starenje i često različite bolesti, uključujući i rak.
Ultraljubičasto zračenje uništava mikroorganizme pa se rabi za sterilizaciju.
Ultraljubičasto zračenje upotrebljava se i u mikroskopiji. Najmanja čestica koja se može vidjeti mikroskopom ne može biti manja od jedne trećine valne duljine upotrijebljenoga zračenja. Stoga se ultraljubičasto zračenje, koje je kraće valne duljine od vidljive svjetlosti, rabi kada je potrebno detaljnije razlučivanje. Ultraljubičasti mikroskopi akromatizirani su za valnu duljinu od 365 nm (ultraljubičasto područje) i valnu duljinu 546 nm (vidljivo područje) spektra živina luka. Ultraljubičasto zračenje primjenjuje se i u fizikalno-kemijskim istraživanjima i kemijskoj analizi. (→ spektroskopija)
