Togo (Togo, Republika Togo / République Togolaise), država u zapadnoj Africi, između Burkine Faso na sjeveru (duljina granice 126 km), Benina na istoku (644 km) i Gane na zapadu (877 km) te Gvinejskoga zaljeva na jugu (duljina obale 51 km); obuhvaća 56 785 km².
Prirodna obilježja
Togo je izdužen u meridijanskome smjeru; od obale Gvinejskoga zaljeva pruža se prema sjeveru u duljini od 600 km i širini (istok–zapad) od samo 50 do 150 km. S unutrašnjega, 400 do 700 m visokoga ravnjaka, koji je građen uglavnom od kristaličnih škriljevaca i granita, izdižu se nešto viši planinski grebeni Togoanskoga gorja, smjera pružanja od jugozapada prema sjeveroistoku, s najvišim vrhom zemlje – Agou (prije Baumannspitze; 986 m). Lanac počinje u brdima Akwapim u Gani, a završava u Beninu kao planina Atakora. Prema sjeveru se ravnjak postupno spušta u savansku nizinu kojom protječe rijeka Oti, jedan od glavnih pritoka Volte, a prema jugu strmo prelazi u prostranu priobalnu ravnicu. U njezinu se sjevernom dijelu nalazi 30-ak km dug ravnjak Ouatchi (visok 60 do 90 m), plodna ravnica (Terre de barre) građena od lateritnih glina (crvenkastog, izluženog, željezonosnog tla), koja prema jugu prelazi u područje močvara i plitkih laguna (najveća je jezero Togo), te u nisku, 50-ak km dugu pješčanu obalu u Gvinejskome zaljevu. Na krajnjem sjeverozapadu zemlje (oko 510 km udaljeni od obalne linije) nalaze se strmi planinski odsjeci Dapaong (Dapango) građeni od granita i gnajsa.
Klima je tropska kišna s jednim kišnim razdobljem na sjeveru (od lipnja do rujna) i dva na jugu (obilne oborine od travnja do lipnja i manje oborina od rujna do studenoga). Srednja je godišnja temperatura 24 °C na obali i u planinskoj unutrašnjosti, a 28 °C na sjeveru zemlje. Godišnja količina oborina u južnim dijelovima iznosi 600 do 800 mm, u unutrašnjosti 1500 mm, a na sjeveru oko 1100 mm. U hladnijem dijelu godine puše sa sjevera suhi vjetar harmatan, koji iz Sahare nosi prašinu. Interakcija između harmatana i zapadnoafričkih monsuna dovodi do stvaranja uragana.
Veće su rijeke Mono (duga 467 km), koja teče središnjim i istočnim dijelom zemlje u meridijanskom smjeru, i Oti (duga 520 km, lijevi pritok Volte) na sjeveru. Na jugu se nalazi jezero Togo, od obale Gvinejskoga zaljeva odvojeno uskim pojasom. Biljni pokrov sastoji se od vlažnih savana sa stablima baobaba i uljnih palmi na jugu te suhih savana s akacijom na sjeveru, tropskih šuma u planinskom području i galerijskih šuma uz rijeke; obala je obrasla mangrovama. Na sjeveru zemlje nalazi se nacionalni park Oti-Kéran (osnovan 1950; 690 km²), jedno od četiri Ramsarskom konvencijom zaštićena vlažna područja u Togu. U središnjem dijelu, nedaleko od Sokodéa, nalazi se nacionalni park Fazao Malfakassa (osnovan 1975; 1920 km²).
Stanovništvo
U Togu živi 8 095 498 st. prema popisu 2022. ili 142,5 st./km², pa se ubraja u najnaseljenije afričke države. Najgušće je naseljen primorski pojas (regija Maritime, 580 st./km²), a najslabije ravnjak u unutrašnjosti (96,4 st./km²). U Togu živi četrdesetak naroda i etničkih skupina. Najbrojniji su narodi Ewe (22,2%, 2000), Wachi (Ouatchi; 10%) i Mina (5,6%) na jugu zemlje, te Kabre (Kabye; 13,4%) i Gurma (3,4%) na sjeveru. Tradicionalnim vjerovanjima privrženo je 33,4% stanovništva (2020); kršćani čine 47,8% stanovništva (rimokatolici 28%), a muslimani 18,4%. Službeni je jezik francuski, a najrašireniji su eve i kabre.
Prosječan je godišnji porast stanovništva vrlo visok; 1981–2022. iznosio je 2,7% (Togo je prema popisu 1981. imao samo 2 719 567 st., a prema popisu 2010. godine 6 191 155 st.), što je uglavnom rezultat visokoga prirodnoga priraštaja (23,7‰, procjena 2021., a 27,2‰ 2005; svjetski prosjek 8,2‰, 2021). Iako se pomalo smanjuje, stopa nataliteta iznosi još uvijek visokih 31,9‰ (procjena 2021; 37,2‰, 2005), a mortaliteta 8,2‰ (10,0‰, 2005); visoka je i smrtnost dojenčadi (44,2‰, 2021; 63,8‰, 2004). Stanovništvo je vrlo mlado: u dobi je do 14 godina 41,7% stanovništva, u dobi od 15 do 64 godine 54,6%, a starije je od 65 godina samo 3,7% stanovništva (2019). Životni je vijek sve duži; očekivano trajanje života iznosi 62,4 godine za žene i 60,8 godina za muškarce rođene 2021. Najviše zaposlenog stanovništva radi u uslužnim djelatnostima, 48,7% (49,9%); u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu radi 30,9% 37,2%, a u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 20,4% 12,9% (2021). Nepismeno je 33,5% stanovništva starijega od 15 godina (2019). Glavni je grad Lomé s 839 566 st. (2010; šire gradsko područje 2 188 376 st., 2022). Ostali su veći gradovi (2010): Sokodé (95 070 st.), Kara (94 878 st.), Kpalimé (75 084 st.), Atakpamé (69 261 st.) i Dapaong (58 071 st.). U gradovima živi 42,8% stanovništva (2022; 15,2% stanovništva 1974).
Gospodarstvo
God. 1994. Togo je bio među osnivačima Zapadnoafričke ekonomske i monetarne unije; od 1995. član je Svjetske trgovinske organizacije. Osnovu ekonomskog razvoja čine poljoprivreda i proizvodnja fosfata. Gospodarstvo opterećuju politička nestabilnost i nedovoljna tehnološka razvijenost; početkom 1990-ih bilo je siromašno oko 30% stanovnika. Od prirodnih bogatstava posjeduje ležišta fosfata, vapnenca i željezne rude te plodno zemljište. Glavni su poljoprivredni proizvodi kava, kakao, pamuk, tapioka, kukuruz, riža i riba. Od industrijskih proizvoda vodeći su fosfati, cement, tekstil i pića. Prema podatcima Svjetske banke, 2006. ostvaren je BDP u vrijednosti od 2,21 mlrd. USD (izračunan prema paritetu kupovne moći BDP je 4,97 mlrd. USD); vrijednost je BDP-a po stanovniku oko 340 USD. U sastavu BDP-a početkom 2000-ih udjel je poljoprivrede bio 40%, uslužnoga sektora 35%, a industrije 25%. God. 2007. vrijednost izvoza bila je oko 675 milijuna USD; više od polovice izvoznih prihoda donose pamuk (oko 25%), kakao i kava, dok fosfati osiguravaju oko 25% izvoznih prihoda. Vrijednost uvoza 2007. bila je oko 1,2 mlrd. USD; najviše se uvoze hrana, naftni derivati, odjeća i dr. Glavni su vanjskotrgovinski partneri pojedine zemlje EU-a (Francuska, Velika Britanija, Nizozemska, Belgija), zatim Kanada i Kina te zapadnoafričke zemlje (Gana, Burkina Faso, Benin, Obala Bjelokosti). God. 2005. vanjski je dug iznosio oko 2 mlrd. USD. Potkraj 2007. vrijednost deviznih rezervi procjenjuje se na oko 360 milijuna USD.
Promet
Cestovna mreža duga je 11 672 km (2014), od čega je 3087 km državnih cesta (58% je asfaltirano). Veliku važnost imaju tranzitni pravci prema susjednim zemljama (dvije autoceste povezuju glavni grad Lomé; jedna s gradom Dapaongom i dalje prema sjeveru do Burkine Faso i Malija te druga, obalna autocesta, koja Lomé povezuje s Beninom i Nigerijom na istoku (preko Anéha), odnosno s Ganom i Obalom Bjelokosti na zapadu. Željeznička mreža, duga 495 km (2011), izgrađena je uglavnom u kolonijalno doba, početkom XX. st.; iz Loméa vode pruge za Kpalimé, Aného (i dalje za Cotonou/Benin), te za Blittu, ali je putnički promet obustavljen 1990-ih, dok se teretni odvija sporadično. Glavna je luka Lomé, koja je i uvozno-izvozna luka za susjedne zemlje bez izlaza na more (Burkina Faso, Mali i Niger) te važna prekrcajna luka (s broda na brod); ukupni lučki promet iznosi 29,6 milijuna tona (od toga prekrcaj 20,1 milijun tona, 2021). Međunarodne su zračne luke Lomé (Gnassingbé Eyadema, prije Tokoin) i Niamtougou (za sjever zemlje).
Novac
Novčana je jedinicazapadnoafrički CFA franak (CFA franc; XOF); 1 CFA franak = 100 santima (centimes).
Povijest
Prvi tragovi nastanjenosti na području Toga mogu se pratiti od paleolitika. U XIV. st. u sjeverni dio zemlje doselilo se pleme Joruba, a u južni dio zemlje i primorje pleme Ewe, koje je 1471. došlo u dodir s Portugalcima i poslije s drugim Europljanima. U XVI., XVII. i XVIII. st. na tom je području cvjetala trgovina robovima, a primorski su se dijelovi Toga nazivali Obalom robova. U XVII. i XVIII. st. današnji je Togo bio pogranična zona između plemenskoga saveza Ašantija (Ashanti), koji su zaposjeli istočne krajeve Toga, i plemenskoga saveza Dahomejaca, koji su zaposjeli zapadne krajeve. Istodobno su u središnjim dijelovima Toga plemena Kotokoli, Čokosi i Ewe osnovala manje domorodačke državne formacije, na područja kojih su 1847. došli njemački misionari, a za njima i njemački kolonijalisti, koji su 1884. stavili Togo pod njemački protektorat. Europske sile su na konferenciji u Berlinu 1885. priznale njemačko Zaštitno područje Togo (Schutzgebiet Togoland), kojemu su granice bile određene ugovorima s Francuskom (1885., 1897) i s Velikom Britanijom (1886., 1904). Protiv njemačke uprave često su izbijale pobune, tako da su Nijemci tek 1902. uspjeli pokoriti buntovna plemena na sjeveru. Za I. svjetskog rata vojne su snage Velike Britanije i Francuske 1914. prisilile Nijemce na kapitulaciju. Pod britansko-francuskom okupacijom to je područje bilo do 1920., kada je Velika Britanija dobila mandat Lige naroda za upravu nad područjem Zapadnoga Toga, a Francuska nad područjem Istočnoga Toga.
God. 1946. Zapadni i Istočni Togo postali su starateljski teritoriji UN-a pod britanskom i francuskom upravom. God. 1956. Zapadni Togo je nakon plebiscita priključen britanskomu posjedu Zlatnoj Obali (od 1957. Gana), a Istočni Togo postao je 1958. autonomna republika u Francuskoj uniji te je 27. IV. 1960. stekao neovisnost pod imenom Togo. Od 1961. predsjednik je bio Sylvanus Olyimpio; ubijen je u državnom udaru (predvodio ga je Étienne Eyadema) u siječnju 1963., kada je vlast preuzeo Nicolas Grunitzky. Državnim udarom u siječnju 1967. na vlast je došao Étienne Eyadema (1974. promijenio ime u Gnassingbé); 1969. osnovao stranku Okupljanje togoanskoga naroda (RPT) i uveo jednostranački režim. U 1970-ima povremeno su se javljali zahtjevi za priključenjem nekadašnjega britanskoga Zapadnog Toga, što je pogoršalo odnose s Ganom. God. 1977. organizirani su masovni prosvjedi i štrajkovi. Vojna vlast ukinuta je 1979., a G. Eyadema postao je predsjednik i nastavio autoritarnu vladavinu. Nakon neuspjela pokušaja državnog udara 1985. bila je zatvorena granica s Ganom (do 1987). Dio političkih zatvorenika oslobođen je 1987–88., a nakon prosvjeda početkom 1990-ih legalizirane su oporbene političke stranke (1991). Nakon neuspjele smjene, Eyadema je 1993. izabran za predsjednika, uz bojkot oporbe (reizabran je 1998. i 2003). Na parlamentarnim izborima 1994. RPT je izgubio prevlast (ponovno pobijedio na izborima 1998. i 2002). Predsjednik Eyadema umro je 2005; uz pomoć vojske vlast je preuzeo njegov sin Faure Gnassingbé (postao je i vođa RPT-a). Pobijedio je na predsjedničkim izborima u travnju 2005. (u sukobima tijekom izbora bilo je oko 400 do 500 poginulih i oko 40 000 izbjeglih). Sporazum o sudjelovanju oporbenih stranaka u vlasti postignut je u kolovozu 2006; na parlamentarnim izborima u listopadu 2007. pobijedio je RPT. U ožujku 2010. F. Gnassingbé je reizabran (2012. raspustio RPT i osnovao Savez za republiku); povremeno izbijaju opozicijski prosvjedi (2010–12).
Politički sustav
Prema Ustavu od 14. X. 1992 (dopunjen amandmanima iz 2002), Togo je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike poglavar je države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Biraju ga svi državljani na općim i tajnim izborima za razdoblje od 5 godina, bez ograničenja broja mandata. Izvršnu vlast ima Vijeće ministara, na čelu kojega je premijer. Imenuje ga predsjednik republike, koji, na prijedlog premijera, imenuje i ministre. Najvišu zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština (Assemblée Nationale) s 81 zastupnikom, koji su birani na općim i tajnim izborima za mandat od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast imaju Vrhovni sud (Cour Suprême), predsjednika kojega imenuje predsjednik republike, i Ustavni sud (Cour Constitutionnelle), koji čini 7 sudaca izabranih na jedan sedmogodišnji mandat. Administrativno Togo se dijeli na 5 regija. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 27. travnja (1960).
Političke stranke
Okupljanje toganskoga naroda (Rassemblement du peuple togolais – akronim RPT), osnovano 1969. Jedina legalna stranka do 1991., a na vlasti je, u koalicijama ili samostalno, i nakon izbora 1994. i 1998. Zadržala je vlast i nakon izbora 2002., koje su bojkotirale ostale političke stranke, te nakon izbora 2007. Unija snaga za promjenu (Union des Forces du Changement – akronim UFC), osnovana 1992. kao koalicija do tada zabranjenih oporbenih stranaka. Nakon što je bojkotirala izbore 2002., natjecala se na izborima 2007. i postala vodeća oporbena stranka.
