Terencije Afer, Publije (latinski Publius Terentius Afer [pu'bli·us tere:'nti·us a:'fer]), rimski komediograf (Kartaga, oko 195. pr. Kr. – ?, 159. pr. Kr.). Nadimak je dobio zbog sjevernoafričkoga podrijetla (Afer: Afrikanac); kao dijete doveden je u Rim za roba, ali ga je njegov gospodar, senator Marko Terencije Lukan školovao i potom oslobodio. Pripadao je intelektualnom krugu helenofila oko Scipiona Afričkoga Mlađeg. Pisao je kratko, od 166. pr. Kr. do smrti pri povratku s putovanja u Grčku. Sačuvalo se šest njegovih drama, tzv. fabula palliata napisanih u duhu nove atičke komedije: Djevojka s Andra (Andria, 166. pr. Kr.), Samokažnjavatelj (Heautontimorumenos, 163. pr. Kr.), Eunuh (Eunuchus, 161. pr. Kr.), Formion (Phormio, 161. pr. Kr.), Braća (Adelphoe, 160. pr. Kr.) te Svekrva (Hecyra, napisana 165., a izvedena 160. pr. Kr.). Kao predložak za Formiona i Svekrvu poslužile su mu komedije Apolodora iz Karista, dok je ostale sastavio prema Menandrovim djelima. Služio se metodom kontaminacije, od grčkih originala preuzimajući eleganciju, preglednu kompoziciju te profinjen razgovorni ton u mahom recitativnim dijalozima. Napustivši stereotipne komične tipove i zamršene intrige, pozorno razvijajući radnju, iskoračio je u područje psihološke drame i sentimentalno obojenoga realizma, pokazavši sklonost za istančanu psihološku karakterizaciju likova i dosljedan prikaz njihove motivacije. Obradbom teme spašavanja konvencionalnoga braka u Svekrvi stvorio je prototip sentimentalne građanske drame (→ comédie larmoyante). Njegove komedije nisu, za razliku od Plautovih, naišle na oduševljenje publike pa su im izvedbe često prekidane, no cijenila ga je obrazovana rimska aristokracija. Rimski filolog Marko Valerije Prob priredio je u I. st. kritičko izdanje njegovih komedija, a gramatičar Elije Donat u IV. st. sastavio komentar njegovih djela. Budući da su njegove komedije bile prikladne kršćanskomu moralizmu, u srednjem vijeku bio je vrlo popularan, a zanimanje za nj nastavilo se i u renesansi. Francesco Petrarca je, izučavajući antičku dramu, napisao Terencijev životopis. Utjecao je na niz pisaca koji su adaptirali njegove komedije (Ludovico Ariosto, Molière i dr.) te na komediografiju uopće. Izabrane mu je komedije na hrvatski preveo Branimir Žganjer (2008).
