Stark [štark], Johannes, njemački fizičar (Schickenhof, 15. IV. 1874 – Traunstein, 21. VI. 1957). Doktorirao je 1897. na Sveučilištu u Münchenu. Radio je na sveučilištima u Göttingenu (1900–08), Aachenu (1908–17), Greifswaldu (1917–20) i Würzburgu (1920–22) te je u tom razdoblju objavio djela Elektricitet u plinovima (Die Elektrizität in Gasen, 1902), Disocijacija i transformacija kemijskih atoma (Die Dissoziierung und Umwandlung chemischer Atome, 1903), Ioni kemijskih elemenata i njihovi kanalni spektri (Die Atomionen chemischer Elemente und ihre Kanalstrahlen-Spektra, 1913), Načela atomske dinamike (Prinzipien der Atomdynamik, I–III, 1910–15), Priroda kemijskih valentnih sila (Natur der chemischen Valenzkräfte, 1922). Od 1922. bio je proizvođač porculana i vlasnik ciglane. Bio je predsjednik Fizikalno-tehničkoga državnog instituta (1933–39).
Istraživao je električne i elektrostatske učinke pri električnom pražnjenju u razrijeđenim plinovima. Otkrio je da je frekvencija svjetlosti emitirane u smjeru gibanja atoma u razrijeđenom plinu veća od frekvencije svjetlosti emitirane u suprotnom smjeru (1905) i cijepanje spektralnih linija pod utjecajem jakog (10 000 000 V/m) električnog polja (1914). Antisemit i pristaša nacizma, propagirao je tzv. arijevsku fiziku, a u svojim teorijskim objašnjenjima suvremenih otkrića nije prihvaćao kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti. Zbog nacističkog djelovanja bio je osuđen 1947. na četiri godine radnoga logora. Za otkriće Dopplerova efekta u kanalnim zrakama i otkriće pojave cijepanja spektralnih linija u jakom električnom polju nazvanom Starkov efekt dobio je Nobelovu nagradu za fiziku (1919).
