Slovačka (Slovensko; Republika Slovačka / Slovenská republika), država u srednjoj Europi; obuhvaća 49 034 km². Na sjeveru graniči s Poljskom (duljina granice 541 km), na sjeverozapadu s Češkom (252 km), na jugozapadu s Austrijom (91 km), na jugu s Madžarskom (677 km) i na istoku s Ukrajinom (97 km).
Prirodna obilježja
Slovačka je pretežito planinska zemlja; najveći dio površine obuhvaćaju Karpati, uglavnom Zapadni, a na krajnjem sjeveroistoku obuhvaća i dio Istočnih Karpata. Ravnice su na jugozapadu i jugoistoku zemlje. Karpati se sastoje od niza planinskih lanaca s pretežitim smjerom pružanja istok–zapad, međusobno odvojenih zavalama i širokim riječnim dolinama. Vanjski luk Zapadnih Karpata – Beskidi, građen je od fliša mezozojske do paleogene (tercijar) starosti. Čine ga Biele Karpaty (970 m), Javorníky (1071 m) i Slovenské Beskydy (Oravské Beskydy; 1725 m). Unutrašnji Karpati građeni su od kristaličnih škriljevaca i granita prekrivenih mezozojskim sedimentima. Dijele se na visokotatranski, niskotatranski i južni, rudogorski pojas. Visokotatranski luk čine planine Malé Karpaty (767 m), Malá Fatra (1708 m) i Visoke Tatre (Vysoké Tatry) s najvišim vrhom Slovačke – Gerlachovský štít (2655 m). Niskotatranski pojas obuhvaća planine Tríbeč, Veľká Fatra (1596 m) i Niske Tatre (Nízke Tatry; 2043 m). Najjužniji je pojas Slovačkoga rudogorja (Slovenské rudohorie, do 1476 m) s vulkanskim gorama Štiavnica (1009 m) i Krupina (818 m). U trijaskim vapnencima i dolomitima jugoistočnoga dijela Zapadnih Karpata razvijeni su krški oblici (Slovenský kras). Ravnice koje se pružaju uz južni kraj Zapadnih Karpata rubni su dijelovi Panonske nizine. Najprostranije su Podunavska nizina na jugozapadu te Istočnoslovačka nizina (Východoslovenska ili Potiská rovina) na jugoistoku, u donjem rijeka Ondava i Laborec.
Klima je umjereno kontinentalna. Ovisno o izloženosti ciklonama s Atlantika i sjevernog Jadrana, kontinentalnim utjecajima s istoka, te osobito o reljefu, razlikuju se dva glavna klimatska pojasa. Topli je pojas u nizinama na jugu (Podunavska i Istočnoslovačka nizina) sa srednjom temperaturom zraka u siječnju višom od –3 °C, a u srpnju višom od 17 °C. Godišnje padne manje od 750 mm oborina, najviše u svibnju, a najmanje u srpnju i kolovozu. Hladnomu pojasu pripadaju Karpati sa siječanjskom temperaturom nižom od –3 °C, a srpanjskom nižom od 16 °C. Oborina je više od 800 mm godišnje (u Visokim Tatrama do 2000 mm); najviše ih je u srpnju, a najmanje u ožujku.
Najveći dio Slovačke pripada porječju Dunava (slovački: Dunaj), odnosno slijevu Crnoga mora. Tek malo područje na sjeveru Slovačke odvodnjavaju rijeke Poprad i Dunajec preko Visle u Baltičko more. Dunav je dijelom granična rijeka (172 km) prema Madžarskoj. Glavni su mu pritoci Váh (najdulja u zemlji), Nitra (pritok Váha), Hron, Ipeľ, Morava te Bodrog i Ondava preko Tise (Madžarska) na istoku. Jezera je najviše u Visokim Tatrama (više od stotinu ledenjačkih jezera), gdje je i najveće Veliko Hincovo jezero (Veľké Hincovo pleso; 20,1 km²), te u Niskim Tatrama i slovačkom kršu.
Šume prekrivaju čak 41,0% površine Slovačke (2011); najraširenije su u brdsko-planinskom području sjevernoga dijela zemlje. Od crnogorice najčešća je smreka, a od listopadnoga drveća bukva. Travne formacije nizinskoga dijela na jugu pretvorene su uglavnom u poljoprivredno zemljište.
Stanovništvo
U Slovačkoj živi 5 449 270 st. prema popisu 2021. god. ili 111,1 st./km², odnosno 5 422 194 st. prema procjeni za 2024. god. Gustoća naseljenosti smanjuje se od zapada prema istoku; najveća je u rubnom nizinskom dijelu zemlje, osobito na jugozapadu (područje Bratislave, oko 350 st./km²), te u kotlinama i dolinama rijeka (više od 100 st./km²). Najslabije je naseljen središnji planinski kraj (Banskobystrický kraj, 66 st./km²) i pogranično područje prema Poljskoj i Ukrajini (Prešovský kraj, 90 st./km²). Stanovnici su uglavnom Slovaci (84,1%, 2021); Madžari su najbrojnija manjina (7,7%), najviše ih je na jugu zemlje, osobito u jugozapadnom dijelu (u okrugu Dunajská Streda čine 69% stanovništva, a u okrugu Komárno 54%, 2021). Od ostalih naroda najviše je Roma (1,2%), Čeha (0,6%), Rusina (0,4%), Ukrajinaca (0,2%), Nijemaca (0,1%) i dr. Službeni je slovački jezik, na jugu zemlje raširen je i madžarski, a na sjeveroistoku lokalno i rusinski. Stanovnici su uglavnom rimokatolici (55,8%, 2021), a ima i protestanata (7,4%), grkokatolika (4,0%), pravoslavaca (0,9%), ateista (23,8%) i dr. Porast broja stanovnika neprestano se smanjuje; u poslijeratnom međupopisnom razdoblju 1950–61. iznosio je 1,77% prosječno godišnje, 2001–11. 0,03% godišnje, a u posljednjem, 2011–2021. god. 0,1% (u 2022. god. Slovačka je imala pad broja stanovnika od 0,1%). To je rezultat nižega prirodnog priraštaja i smanjene, iako još uvijek pozitivne, migracijske bilance (odnosno većega broja useljenih od iseljenih osoba). Najveće je iseljivanje bilo između dvaju svjetskih ratova dok je od sredine 1990-ih uglavnom više useljenih od iseljenih osoba. Prirodni se priraštaj neprestano smanjuje; 1980. iznosio je oko 8,9‰, 2016. godine 3,9‰, a 2022. je zabilježen pad od 1,3‰. Na to najvećim dijelom utječe smanjenje nataliteta, koji je 2022. iznosio 9,7‰, dok je mortalitet iznosio 11,0‰; smrtnost je dojenčadi 5,4‰ (2022). Najveći porast stanovništva imaju Bratislavska regija, zbog većeg useljivanja, a najveći pad broja stanovnika ima Banskobystrický kraj zbog negativnoga prirodnog priraštaja i iseljivanja. Višegodišnji niski ili čak negativni prirodni priraštaj doveo je do starenja stanovništva; u dobi je do 14 godina 16,0% (2023; 18,1% u 2002), od 15 do 64 godina 65,7% (70,4% u 2002), a u dobi od 65 i više godina 18,3% (samo 11,5% u 2002) populacije. Očekivano trajanje života za žene rođene 2023. iznosi 81,4 godine, a za muškarce 74,7 godina. Ekonomski je aktivno 2 774 300 st. (2022) , od čega je nezaposleno 6,1%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 3,5%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 47,9%, a u uslužnim je djelatnostima 48,6% zaposlenoga stanovništva (2022). Najveće je sveučilište u Bratislavi (Univerzita Komenského, osnovano 1919). Glavni je i najveći grad Bratislava s 475 503 st. (2021). Ostali su veći gradovi (2021) Košice (229 040 st.), Prešov (84 824 st.), Žilina (80 634 st.), Nitra (78 489 st.), Banská Bystrica (76 018 st.), Trnava (62 955 st.), Trenčín (54 740 st.), Martin (50 629 st.), Poprad (49 855 st.), Prievidza (45 017 st.), Zvolen (40 637 st.). Udjel gradskog stanovništva u posljednjih se dvadesetak godina smanjio s 56,8% (1991) na 53,2% (2021); najveći udjel gradskog stanovništva ima zapadni dio države, područje Bratislave (78,9%) i Trenčina, a najmanji područje Nitre (Nitriansky kraj, 45,5%).
Gospodarstvo
Tijekom 1990-ih slovačko se gospodarstvo reformira iz socijalističkoga u tržišno (do 1993. u državnoj zajednici s Češkom). Ta je tranzicija bila opterećena visokom stopom nezaposlenosti, nekonkurentnim poduzećima i zastarjelom tehnologijom (1993. vrijednost BDP-a bila je 16,5 milijarda USD). Opsežnije ekonomske reforme s privatizacijom važnijih poduzeća i bankarskoga sektora provode se od kraja 1990-ih. Vrijednost BDP-a povećana je s 29,1 milijarde USD (2000) na 89,3 milijarde USD (2009). Tijekom 2000–06. izravna su strana ulaganja dosegnula približno 13 milijarda USD (najviše iz Nizozemske, Njemačke, Austrije i Italije). Strukturne su reforme omogućile smanjenje stope nezaposlenosti s 19,6% (2001) na 9,5% (2008). Ekonomskomu rastu pogodovalo je članstvo u Europskoj uniji od 2004 (slovačka kruna kao nacionalna valuta zamijenjena je eurom 2009). Nezaposlenost je ponovno postala problem tijekom 2010–15 (s prosječnom godišnjom stopom od približno 13%). Nova gospodarska kriza uzrokovala je pad BDP-a sa 101,3 milijarde USD (2014) na 88,5 milijarda USD (2015). Tijekom 2018. i 2019. BDP se održao na približno 105 milijarda USD, 2020. smanjen je na 104,5 milijarda USD (oko 19 157 USD po stanovniku), a 2022. iznosi 115,4 milijarde USD (oko 21 258 USD po stanovniku); u njegovu sastavu vodeći je uslužni sektor (oko 69%), potom industrijski (29%) i poljoprivredni (2%). Stopa je nezaposlenosti 6%, a stopa inflacije 12,7% (2022). Od prirodnih bogatstava značajnija su ležišta lignita, željezne rude, bakra, manganove rude i dr. U poljoprivrednoj su ponudi žitarice, šećerna repa, krumpir, suncokret, soja i dr. Najrazvijenija je automobilska industrija (pogoni Volkswagena, Peugeot Citroëna, Kia Motorsa i dr.), zatim metalurgija, proizvodnja strojeva, električne energije, kemikalija, električnih uređaja, hrane, odjeće i dr. Vrijednost robnog izvoza 2021. bila je 104 milijarde USD, a uvoza 101 milijardu USD. Najveći dio vanjske trgovine odnosi se na automobile i druga motorna vozila, te na dijelove i opremu za automobile (31,1% izvoza i 12,6% uvoza). Izvozi još i videotehniku, kovine, strojeve i opremu, kemikalije, naftne derivate i dr. Uvozi strojeve i opremu, komunikacijske uređaje, sirovu naftu i derivate, lijekove, hranu i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Njemačka (20,8%), Češka (11,1%), Poljska (8,1%), Madžarska (7,3%), Francuska (6,3%), Austrija (5,4%) i Italija (4,5%). Najviše uvozi iz Češke (17,6%), Njemačke (17%), Poljske (8%), Austrije (7%), Madžarske (6,3%), Rusije (5,9%), Kine (5,5%) i Italije (4%). Veličina je javnoga duga 57,8% BDP-a (2022).
Promet
Duljina željezničke mreže iznosi 3626 km (elektrificirano 1585 km, 2022). Glavne su željezničke pruge koje Bratislavu povezuju s regionalnim gradskim središtima. Ukupna je duljina cesta 18 157 km (autoceste 545 km, 2022). Cestovni promet ima najveću važnost u putničkom i robnom prometu. Unutrašnji vodeni promet odvija se uglavnom Dunavom. Glavna su pristaništa Bratislava i Komárno. Glavna je međunarodna zračna luka Bratislava; znatan broj međunarodnih putnika u Bratislavu dolazi preko bečke zračne luke (udaljenost oko 60 km). Ostale su veće zračne luke Košice i Poprad (Poprad-Tatry).
Novac
Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 31. XII. 2008. novčana je jedinica bila slovačka kruna (Slovenská koruna, Sk; SKK); 1 kruna = 100 haliera.
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnje Slovačke mogu se pratiti od paleolitika (Nové Mesto nad Váhom, Gánovce) i mezolitika (Prepoštova špilja /Prepoštska jaskyňa/ kraj Bojnica). Tijekom neolitika njezino je područje bilo izloženo utjecaju nekoliko kulturnih skupina s fino ukrašenom keramikom s područja današnje Madžarske, dok prijelaz na brončano doba obilježavaju tragovi badenske kulture. Brončano doba na tlu današnje Slovačke obilježava bogatstvo i raznolikost nalaza (osobito ostava), kao i razvoj nekoliko autohtonih kultura (nitranska kultura, madarovska kultura i dr.) koje potkraj srednjega te tijekom kasnoga brončanog doba i starijega željeznog doba potiskuju nosioci lužičke kulture. Potkraj brončanog i početkom starijega željeznog doba na područje današnje Slovačke naselila su se panonska plemena, koja su donijela utjecaj halštatske kulture. U mlađem željeznom dobu došlo je do prodora Kelta prema istoku čime su zapadni i sr. dijelovi Slovačke postupno došli pod vrlo jak utjecaj latenske kulture. Najistaknutiji predstavnici keltskih plemenskih zajednica na tlu Slovačke bili su Boji, koje je s toga područja potisnulo ili asimiliralo germansko pleme Kvadi oko 50. pr. Kr., a manjim dijelom Markomani koji su tijekom druge polovice II. st. poveli ustanak germanskih plemena na Dunavu protiv Rimljana (Markomanski rat 166–180. za cara Marka Aurelija). Tada su tek rubni dijelovi Slovačke uz Dunav bili u sastavu Rimskoga Carstva. Slovačkom su u doba seobe naroda prohujali mnogi narodi, krećući se od istoka prema zapadu. U III. st. prodrli su Gepidi i Goti, a u V. st. Huni i Langobardi, koje su s toga područja protjerali Avari i Slaveni. Pod avarskom vlašću današnji je slovački prostor bio sve do pojave franačkoga trgovca Sama koji ga je 623. pridružio svojemu slavenskom plemenskomu savezu. Nakon raspada toga saveza 658. područje današnje Slovačke ponovno su osvojili Avari. Pod avarskom vlašću ono je bilo sve do njihova sukoba s franačkim vladarom Karlom I. Velikim koji je 802. pobijedio Avare te rubne dijelove današnje zapadne Slovačke priključio svojemu carstvu kao dio Istočne marke. Usporedno s franačko-avarskim ratovima na području donjega toka rijeke Morave oblikovala se slavenska kneževina sa sjedištem u Nitri. Njezin prvi poznati vladar bio je Pribina, koji je u Nitri 827/828. posvetio prvu kršćansku crkvu na slavenskom području sjeverno od Dunava. Pošto ga je moravski knez Mojmir I. pobijedio i protjerao, njegova je kneževina ušla oko 833. u sastav Velikomoravske Kneževine. Pod vlašću velikomoravskih knezova današnji je slovački prostor bio sve do bitke podno Bratislave 907. u kojoj su Mađari pobijedili združenu bavarsko-velikomoravsku vojsku, čime su pod njihovu vlast potpale sve zemlje istočno od rijeke Enns. Pod vlašću Madžara područje današnje Slovačke bilo je sve do njihova poraza u bitki na Leškom polju (955), nakon koje je ono bilo pod vlašću češkoga kneza Boleslava I. iz obitelji Přemyslovića. Pod češkom vlašću Slovačka je bila i za vladavine njegova nasljednika na prijestolju Boleslava II. Pobožnoga sve do 999., kada je ponovno došla pod ugarsku vlast, koja je, uz povremene prekide, trajala sve do 1918. Za vladavine Stjepana I. (ugarski kralj od 1001) područje današnje Slovačke bilo je podijeljeno na županije Požun, Nitra, Trenčín, Turok, Bars, Hont, Nógrad, Zólyom, Árva, Liptó, Kishont, Gömör, Szepes, Torna i Sáros, dok su se rubni dijelovi slovačke zemlje našli u sastavu županija Komáron, Esztergom i Abaúj. Za vladavine hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV. došlo je 1241. do najezde Tatara koji su slovački prostor pustošili punu godinu dana. U prijestolnim borbama koje su izbile nakon smrti Andrije III. Mlečanina (1301), posljednjeg Arpadovića na hrvatsko-ugarskome prijestolju, stvarnu vlast nad zapadnim i velikim dijelovima današnje sr. Slovačke uspostavio je palatin Matija Csák (1252–1321), nad manjim dijelom sr. Slovačke István Akos, a na istočnim dijelovima Amádé Aba. Prijestolne sukobe i feudalnu anarhiju u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu iskoristio je češki kralj Václav III., koji je na kratko osvojio cijelu današnju Slovačku i velike dijelove Madžarske (1301–04). Kada je hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. Robert (1301–42) skršio otpor ugarskih velikaša, oduzeo im je njihova golema imanja na današnjem slovačkom području te ih podijelio svojim privrženicima. Ugarska vlast bila je na kratko prekinuta za husitskih ratova (1419–36) tijekom kojih je vođa husita Jan Žiška iz Trocnova osvojio i velike dijelove Slovačke. Ugarska vlast nad Slovačkom obnovio je hrvatsko-ugarski kralj i rimsko-njemački car Sigismund Luksemburgovac između 1424. i 1433. U to doba područje Slovačke bilo je podijeljeno na posjede Istvána Rozgonya, Stibora Stiboriczija te Istvána Aranya. Za vladavine hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina u Bratislavi je 1467. bilo osnovano prvo sveučilište u Ugarskoj (Academia Istropolitana). Unatoč mnogobrojnim sukobima i povremenim promjenama suvereniteta tijekom XIV. i XV. st., to je doba obilježio gospodarski i kulturni napredak, gradnja mnogobrojnih gotičkih javnih i sakralnih građevina, rast gradskog stanovništva. Nakon pada velikih dijelova Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva pod osmansku vlast 1526–41., političko središte kraljevstva bilo je preneseno upravo na područje Slovačke, koje je tijekom prijestolnoga rata između Ferdinanda I. i Ivana Zapolje (1526–38) bilo poprište žestokih sukoba. Nakon pada Budima pod osmansku vlast 1541. Bratislava je postala glavni grad habsburškoga dijela Ugarske. U njoj su se od 1563. do 1848. krunili hrvatsko-ugarski kraljevi, a sve do 1848. bila je ujedno i sjedište Ugarskoga sabora. Budući da su preko jugozapadnih dijelova Slovačke prolazili putovi kojima su se služili Osmanlije prilikom pljačkaških pohoda prema austrijskim zemljama, došlo je tijekom druge polovice XVI. te u XVII. st. do svekolikoga gospodarskog, kulturnoga te demografskog nazadovanja. Teške posljedice osmanskih ratova osjećale su se i nakon protjerivanja Osmanlija iz do tada zaposjednutih dijelova Ugarske. Tijekom XVIII. st. Slovaci su bili izloženi snažnoj germanizaciji koja je vrhunac doživjela za vladavine Josipa II. Posljedica takve politike bila je jačanje madžarske narodne svijesti te uvođenja madžarskog jezika u urede, sudstvo i škole (1791–1844) na cijelom slovačkom prostoru. Madžarizaciji se oduprlo mlado građanstvo koje se školovalo na protestantskom liceju u Bratislavi (Ľ. Štúr, J. M. Hurban, M. M. Hodža i dr.). Ono je 1829. osnovalo u Bratislavi Češko-slovačko društvo koje je postalo jezgrom slovačkoga narodnoga preporoda. Pod vodstvom Ľ. Štúra, tvorca slovačkoga književnog jezika, slovački preporoditelji planirali su kulturno, znanstveno, prosvjetno i gospodarsko uzdizanje Slovačke po uzoru na razvijenije europske zemlje. Za revolucionarnih događanja u Ugarskoj (1848–49) u Beču je bilo osnovano Slovačko narodno vijeće, koje je zatražilo uspostavu Slovačke kao habsburške, odnosno austrijske »krunske« zemlje. Premda se Habsburgovcima u borbi protiv Madžara pridružilo nekoliko tisuća slovačkih dobrovoljaca, nakon sloma revolucije Beč je 1850. ukinuo ugarski županijski sustav te podijelio Ugarsku na pet vojnih okruga. U toj novoj teritorijalnoj podjeli slovački je prostor bio podijeljen na Bratislavski i Košički okrug. Iako je Beč u oba okruga uveo slovački jezik kao službeni, on je za Bachova apsolutizma (1851–59) bio zamijenjen njemačkim. Pošto su 1860. bili ukinuti vojni okruzi, slovački prostor ponovno se našao podijeljen na nekoliko ugarskih županija. Kao odgovor na novonastalo političko stanje, prvaci slovačkog pokreta skupljeni u Turčianskom Svätom Martinu (danas Martin) zahtijevali su 1861. memorandumom stvaranje autonomne slovačke provincije s vlastitom upravom, školstvom i sudstvom. Bilo im je dopušteno samo otvaranje četiriju slovačkih gimnazijâ i osnutak Matice slovačke 1863. Kada su Austrijanci i Madžari 1867. sklopili Austro-ugarsku nagodbu, Slovačka se našla u nezahvalnu položaju jer je ugarski sabor 1868. proglasio političku nedjeljivost Ugarske držeći Slovake i druge narode sastavnim dijelom »madžarskog naroda«. U takvim okolnostima došlo je do novoga vala madžarizacije. Predsjednik ugarske vlade K. Tisza ukinuo je 1874. slovačke srednje škole i 1875. Maticu slovačku. Malobrojni slovački zastupnici zahtijevali su u budimpeštanskom saboru uspostavu saveza sa srpskim i rumunjskim zastupnicima u borbi za priznanje nacionalnih prava, zbog čega je 1895. bio osnovan Rumunjsko-srpsko-slovački nacionalni komitet. Usporedno su ojačale i veze s Česima, na čijim su se gimnazijama i fakultetima školovali Slovaci. Za I. svjetskog rata mnogi Slovaci borili su se zajedno sa Česima protiv Austro-Ugarske. Nakon sporazuma s Česima u Pittsburghu (Pittsburška konvencija) slovački iseljenici objelodanili su 30. V. 1918. proglas o stvaranju zajedničke države Slovaka i Čeha, a 18. X. 1918. T. G. Masaryk u Washingtonu je objavio Deklaraciju o neovisnosti Čehoslovačke. Premda su Madžari usporedno s događajima u SAD-u nudili Slovacima političku i teritorijalnu autonomiju, oni su te prijedloge odbacili te u Turčianskom Svätom Martinu proglasili 30. X. 1918. sjedinjenje s Češkom u zajedničku Čehoslovačku državu. Početkom lipnja 1919. na slovačke zemlje prodrle su postrojbe komunističke Sovjetske Republike Madžarske te 16. VI. 1919. uspostavile Slovačku Sovjetsku Republiku na prostoru južnih dijelova zapadne i sr. Slovačke sa središtem u Prešovu. Zahvaljujući međunarodnoj vojnoj pomoći nova je čehoslovačka vlada već 7. VII. 1919. vojno skršila tu državnu tvorevinu. Premda je Pittsburškom konvencijom (1918) bila dogovorena slovačka autonomija, češka centralistička politika te pokušaj čeških političara da slovačko nacionalno pitanje riješe stvaranjem »čehoslovačke« nacije izazvalo je nezadovoljstvo velikoga broja Slovaka koje je predvodio svećenik A. Hlinka. Oni su se u borbi protiv centralizma pridružili madžarskoj i njemačkoj oporbi te zahtijevali priznanje slovačke državne i narodne samosvojnosti u čehoslovačkoj zajednici. Kada su europske velesile prisilile Čehoslovačku da Njemačkoj preda Sudete (Münchenski sporazum, 29. IX. 1938), slovačke su stranke na sastanku u Zlini 4–5. X. 1938. zahtijevale autonomiju za Slovačku, a to im je čehoslovačka vlada odobrila idućega dana. Pošto je tu odluku potvrdio 19. XI. 1938. čehoslovački parlament, dana 22. XI. Slovačka je stekla punu političku i teritorijalnu autonomiju, a naziv zajedničke države Čehoslovačka bio je promijenjen u Čeho-Slovačka. Za prvoga predsjednika vlade autonomne Slovačke bio je izabran J. Tiso. Politička nestabilnost zajedničke države Čeha i Slovaka uoči II. svjetskog rata iskoristila je Madžarska, koja je na temelju odluka Münchenskoga sporazuma te uz potporu Njemačke i Italije stekla Bečkom arbitražom (2. IX. 1938) jugozapadnu, južnu te jugoistočnu Slovačku (10 390 km² i 854 217 st.). Gubitak nacionalnog teritorija te mogućnost daljnjega parceliziranja Slovačke u korist njezinih susjeda potaknuo je dio slovačkih političara da stupe u kontakt s nacističkom Njemačkom te da uz njezinu pomoć uspostave neovisnu Slovačku pod njemačkom zaštitom. Zbog toga su pristaše češkog i slovačkog državnog jedinstva proglasili 9. III. 1939. izvanredno stanje, vojno zaposjeli Slovačku, a njezinu vladu uhitili. Na tu češku akciju slovački je parlament odgovorio 14. III. 1939. proglašenjem neovisne Slovačke Republike. Unatoč vanjskim i unutrašnjim simbolima državnosti, slovačka politika uvelike je ovisila o odlukama Njemačke kao vojno-političkog pokrovitelja. Ubrzo nakon proglašenja neovisnosti Madžarska je 17. III. 1939. zatražila od Bratislave da joj prepusti dijelove istočne Slovačke. Kada je slovačka vlada odbacila taj prijedlog, izbio je 23. III. 1939. slovačko-madžarski rat koji je bio okončan 4. IV. 1939. mirovnim sporazumom u Budimpešti, prema kojemu je Slovačka morala prepustiti Madžarskoj teritorij na istoku države s gradovima Sobrancima i Stakčinom (1 697 km² i 69 639 st.). Po uzoru na Treći Reich, slovačke vlasti prihvatile su 1941. nacionalsocijalistička rasna tumačenja te uhitile i deportirale približno 58 000 Židova u njemačke koncentracijske logore; pod pritiskom javnosti i Katoličke crkve te su deportacije bile polovicom 1942. obustavljene. Tijekom II. svjetskog rata na području Slovačke razvio se značajan partizanski pokret. Kada je u ljeto 1944. bio sklopljen savez između partizana i dijela slovačke vojske, izbio je 29. VIII. 1944. sveopći ustanak, na što je Njemačka okupirala Slovačku. Pod njemačkom okupacijom Slovačka je bila sve do travnja 1945., kada su ju oslobodile sovjetske postrojbe.
Nakon II. svjetskog rata 1945. Slovačka je bila reintegrirana u Čehoslovačku; 1. I. 1969. bila je proglašena socijalističkom republikom (federalnom jedinicom, zajedno s Češkom). Komunistički režim uspostavljen uz sovjetsku pomoć 1948. održao se do demokratizacije 1989–90. Na položaju prvoga sekretara Slovačke KP najdulje je bio Jozef Lenárt (1970–88; u čehoslovačkom državno-partijskom vrhu od 1962); među njegovim prethodnicima bili su Alexander Dubček (1963–68) i Gustáv Husák (1968–69). Tijekom demokratizacije proglašena je Slovačka Republika, s novim ustavom od 1. IX. 1992., koja se sporazumno odvojila od Češke i 1. I. 1993. proglasila neovisnost. Od 1993. do 1998. predsjednik republike bio je Michal Kováč. Godine 1993–94. i 1994–98. premijer je bio Vladimír Mečiar, vođa konzervativnog i populističkoga Pokreta za demokratsku Slovačku. Tijekom njegove vlasti Slovačka je pogoršala odnose s Madžarskom (madžarska zajednica činila je 1991. 10,7% stanovništva Slovačke i težila je povoljnijemu društvenom statusu). Nakon izbora 1998. premijer je postao demokršćanin Mikuláš Dzurinda (ponovno je izabran 2002); njegova koalicijska vlada uvela je Slovačku 2004. u Sjevernoatlantski savez (NATO) i Europsku uniju. Nakon izbora, u srpnju 2006. premijer je postao Robert Fico, lider stranke Smjer – socijaldemokracija; na položaju je bio do 2010., a ponovno je izabran u travnju 2012. Ivan Gašparovič bio je predsjednik republike 2004–14 (reizabran je 2009). Od lipnja 2014. na tom je položaju Andrej Kiska. Politička kriza slijedila je u ožujku 2018., nakon ubojstva novinara Jána Kuciaka koji je istraživao korupciju u vladajućim krugovima; dolazi do ostavke premijera Roberta Fica i pada njegove vlade. Smjer – socijaldemokracija ipak se održao na vlasti, kao glavna stranka nove koalicijske vlade pod vodstvom Petera Pellegrinija. Na predsjedničkim izborima u ožujku 2019. pobijedila je Zuzana Čaputová (kandidatkinja liberalne stranke Progresivna Slovačka), te postala prva predsjednica republike (u lipnju 2019). Na parlamentarnim izborima u veljači 2020. relativnu zastupničku većinu osvaja koalicija koju je predvodila stranka Obični ljudi i neovisne ličnosti (osnovana 2011), a njezin vođa Igor Matovič postao je premijer u ožujku 2020 (Smjer – socijaldemokracija postaje vodeća oporbena stranka). Koalicijsku je vladu Matovič vodio do travnja 2021., kada ga je na mjestu premijera zamijenio Eduard Heger (ministar financija 2020–21). Heger je na dužnosti ostao do svibnja 2021. kada podnosi ostavku pošto je vladu napustilo nekoliko ministara. Na parlamentarnim izborima u rujnu 2023. stranka Smjer – socijaldemokracija osvaja relativnu zastupničku većinu, a njezin vođa Robert Fico potom postaje premijer (četvrti put) i od listopada predvodi koalicijsku vladu.
Politički sustav
Prema Ustavu od 1. IX. 1992 (s izmjenama 1998. i 2001), Slovačka je republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Biraju ga građani na općim izborima za mandat od 5 godina, a može biti biran najviše dva uzastopna mandata. Kandidati za predsjednika mogu biti svi državljani s navršenih 35 godina života. Predsjednik republike predstavlja državu u inozemstvu, ima pravo sazivanja referenduma, proglašenja ratnoga stanja, raspuštanja parlamenta, imenovanja i opozivanja premijera i ministara i dr. Izvršnu vlast ima Vlada Slovačke Republike (Vláda Slovenskej Republiky), na čelu koje je premijer. Imenuje ga predsjednik republike, koji na premijerov prijedlog imenuje ostale članove vlade (zamjenike premijera i ministre). Vlada mora dobiti povjerenje većine u parlamentu te je u svojem radu odgovorna i parlamentu i predsjedniku republike. Zakonodavnu vlast ima Nacionalno vijeće Slovačke Republike (Narodna rada Slovenskej Republiky) sa 150 zastupnika, koje biraju građani na općim izborima za mandat od 4 godine. Kandidati za zastupnike mogu biti svi državljani s navršenom 21 godinom života. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Ustavni sud Slovačke Republike (Ústavný súd Slovenskej Republiky), koji čini 13 sudaca. Imenuje ih predsjednik republike, između kandidata koje je predložio parlament, za jedan mandat u trajanju od 12 godina. Administrativno se Slovačka dijeli na 8 pokrajina. Nacionalni blagdan: Ustavotvorni dan, 1. rujna (1992).
Političke stranke
Kršćansko-demokratski pokret (Kresťanskodemokratické hnutie – akronim KDH), osnovan 1990., konzervativna je stranka. Bio je na vlasti 1991–92., a nakon izbora 1992. u oporbi. Potom je 1994. bio u kratkotrajnoj vladajućoj koaliciji pod vodstvom Demokratske unije (do izbora iste godine). Od 1997. djelovao je u okviru Slovačke demokratske koalicije (SDK) koja je sastavila vladu nakon izbora 1998. U vladi je desnoga centra i nakon izbora 2002 (od kada ponovno djeluje samostalno); od 2006. bio je u oporbi, a 2010–12. ponovno u vladajućoj koaliciji desnoga centra. U parlamentarnoj oporbi je od izbora 2012 (na kojima je druga stranka po broju zastupnika), potom je izvan parlamenta od 2016. do izbora 2023. na kojima osvaja peto mjesto po broju zastupnika, te je u oporbi. Član je Europske pučke stranke i Međunarodne demokratske unije. Slovačka nacionalna stranka (Slovenská národná strana – akronim SNS), osnovana 1990., stranka je krajnje desnice. Povremeno je sudjelovala u koalicijskim vladama (1992–98., 2006–10., 2016–20) koje su predvodile populističke stranke (ĽS-HZDS, Smer-SD), a izvan parlamenta je bila 2002–06., 2012–16. i 2020–23. Nakon izbora 2023. sedma je po broju zastupnika i sudjeluje u koalicijskoj vladi. Smjer –socijaldemokracija (Smer – sociálna demokracia – akronim Smer-SD) populistička je stranka ljevice osnovana 1999. Zastupa strože socijalne i radne zakone. Predvodila je vladu (2006–10) s premijerom Robertom Ficom, koji je na čelu vlade ponovno od izbora 2012., na kojima je stranka osvojila apsolutnu većinu mandata i formirala prvu jednostranačku vladu od slovačke neovisnosti. Relativnu zastupničku većinu osvaja na izborima 2016. i potom predvodi koalicijsku vladu. Nakon što je Fico odstupio s položaja premijera 2018., zamijenio ga je Peter Pellegrini. Na izborima 2020. stranka osvaja drugo mjesto po broju zastupnika i postaje vodeća u oporbi (ubrzo dolazi do rascjepa te Pellegrini s nekoliko zastupnika osniva stranku Glas – socijaldemokracija). Nakon što je na izborima 2023. osvojila relativnu zastupničku većinu, stranački vođa Fico ponovno je postao premijer na čelu koalicijske vlade. Članica je Stranke europskih socijalista. Slovačka demokratska i kršćanska unija – Demokratska stranka (Slovenská demokratická a kresťanská únia – Demokratická strana – akronim SDKÚ-DS), osnovana 2000., stranka je desnoga centra. Nastala je iz Slovačke demokratske koalicije (SDK, osnovane 1997), koja je 1998. sastavila koalicijsku vladu. Ostala je na vlasti i nakon izbora 2002., od 2006. bila je u oporbi, a 2010–12. u vladajućoj koaliciji. Potom je ponovno u oporbi do izbora 2016. na kojima nije prešla izborni prag, a od 2018. organizacijski ne djeluje iako službeno nije raspuštena. Do tada je bila članica Europske pučke stranke. Sloboda i solidarnost (Sloboda a solidarita – akronim SaS), osnovana 2009., stranka je desnoga centra. Na izborima 2010. bila je treća po broju zastupnika, te je do 2012. sudjelovala u koalicijskoj vladi. Potom je u oporbi do izbora 2020. kada ponovno ulazi u koalicijsku vladu (najbolji izborni rezultat imala je 2016. s drugim mjestom po broju zastupnika). U parlamentu je i nakon izbora 2023., šesta po broju zastupnika, te je u oporbi. Članica je Stranke europskih konzervativaca i reformista. Obični ljudi i neovisne ličnosti (Obyčajní ľudia a nezávislé osobnosti – akronim OĽaNO), osnovana 2011., populistička je stranka centra, primarno antikorupcijski usmjerena (nastala je odvajanjem od SaS-a). Nakon izbora 2012. i 2016. bila je treća po broju zastupnika i u oporbi. Na izborima 2020. predvodi savez nekoliko manjih stranaka koji osvaja relativnu zastupničku većinu i potom stvara koalicijsku vladu (osnivač i vođa stranke Igor Matovič bio je premijer 2020–21). Ponovno predvodi predizborni savez 2023., koji osvaja četvrto mjesto po broju zastupnika, te je u oporbi. Članica je Europske pučke stranke. Progresivna Slovačka (Progresívne Slovensko – akronim PS), osnovana 2017., liberalna je stranka. U parlamentu je u oporbi nakon izbora 2023., druga po broju zastupnika. Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Glas – socijaldemokracija (Hlas – sociálna demokracia – akronim Hlas-SD), osnovana 2020., nakon rascjepa u stranci Smjer – socijaldemokracija, stranka je lijevoga centra. Nakon izbora 2023. treća je po broju zastupnika te sudjeluje u koalicijskoj vladi. Savez (Aliancia – Szövetség), osnovana 2021. stranka je desnog centra koja zastupa interese madžarske nacionalne manjine. Nastala je ujedinjenjem nekoliko stranaka među kojima su najznačajnije bile Stranka madžarske koalicije (osnovana 1998; 2012. preimenovana je u Stranku madžarske zajednice), koja je sudjelovala u koalicijskim vladama 1998–2006. i Most (osnovana 2009), koja je sudjelovala u koalicijskim vladama 2010–12. i 2016–20. Na izborima 2023. nije ušla u parlament. Narodna stranka – Pokret za demokratsku Slovačku (Ľudová strana – Hnutie za demokratické Slovensko – akronim ĽS-HZDS), osnovana 1991., bila je populistička stranka, proizišla iz pokreta Javnost protiv nasilja pod vodstvom Vladimíra Mečiara. Zastupala je slovačku suverenost, a nakon izbora 1992. predvodila je koalicijsku vladu, koja je provela razdvajanje od Češke (1993). HZDS je kratko bio u oporbi 1994., a na vlasti ponovno nakon izbora u prosincu te godine. Vladao je zemljom do 1998., dovevši ju do međunarodne izolacije. Iz pokreta je u političku stranku prerastao 2000., dodajući naziv Narodna stranka. Nakon niza sukoba i rascjepa, stranka je i nakon izbora 2002. ostala u oporbi, potom je sudjelovala u vladi Roberta Fica (2006–10), a nakon izbora 2010. više nije bila parlamentarna stranka te je prestala djelovati 2014.
