Rice [rạis], Charles Moen, američki virolog (Sacramento, 25. VIII. 1952). Diplomirao je zoologiju (1974) na Kalifornijskom sveučilištu u Davisu, a doktorirao biokemiju 1984. u Kalifornijskom institutu za tehnologiju u Pasadeni, gdje je radio do 1986. kada je prešao na Medicinski fakultet Sveučilišta u Washingtonu. Od 2001. profesor je na Sveučilištu Rockefeller u New Yorku, a predaje i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Washingtonu te Sveučilištu Cornell u Ithaci.
Bavio se istraživanjem RNA-virusa, napose infekcijama virusom Sindbis te virusom žute groznice; pridonio je razvoju cjepiva protiv žute groznice. Osobito je važan njegov doprinos istraživanju virusa hepatitisa C. Utvrdio je da novootkriveni virus hepatitisa (poslije nazvan VHC) samostalno može izazvati bolest hepatitis (1997). Iako prvim eksperimentima nije uspio izazvati pojavu bolesti u modelu čimpanze, točno je pretpostavio da je virusu koji je rabio nedostajala nekodirajuća regija na 3’ kraju virusnoga genoma, a ključna je za njegovu replikaciju. Rabeći metode genetičkoga inženjerstva, dodao je posebno dizajnirane sljedove nukleotida s očuvanom nekodirajućom regijom kako bi se virus mogao umnažati. Injektirao je konstrukte u jetru čimpanze i pokazao da su u injektiranoj jetri prisutni znakovi hepatitisa te je dokazao prisutnost virusa u hepatocitima. To je bio konačan dokaz da je VHC uzročnik nerazjašnjenih slučajeva bolesti NANBH (engl. non-A non-B hepatitis).Također je zaslužan za uspostavu prve kulture stanica za istraživanje VHC-a in vitro (1997).
Glavni urednik časopisa Journal of Experimental Medicine (2003–07), Journal of Virology (2003–08) te PLoS Pathogens (od 2005). Član je Američkog udruženja za napredak znanosti (engl. American Association for the Advancement of Science, akronim AAAS) od 2004., američke Nacionalne akademije znanosti od 2005., bio je predsjednik Američkog društva za virologiju 2002–03. Zajedno s Harveyem J. Alterom i Michaelom Houghtonom, za otkriće VHC-a dobio je 2020. Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu.
