Houghton [hɔ:'tən], Michael, britansko-kanadski virolog (London, 1949). Na University of East Anglia u Norwichu 1972. diplomirao je biologiju, a na Kraljevskom koledžu u Londonu (King᾽s College London) je 1977. doktorirao iz biokemije. Radio je u američkom farmaceutskom poduzeću G. D. Searle & Company, od 1982. u biotehnološkom poduzeću Chiron Corporation u Californiji, a od 2007. u poduzeću Epiphany Biosciences. Od 2010. profesor je virologije na Sveučilištu u Alberti (University of Alberta) u Edmontonu, gdje je i ravnatelj Instituta za primijenjenu virologiju Li Ka Shing.
Najprije se bavio istraživanjem interferona β koji djeluje antivirusno, a potom izolacijom virusa koji uzrokuju hepatitis. Sudjelovao je 1986. u otkriću genoma uzročnika hepatitisa D. Zajedno s Qui-Limom Choom, Georgeom Kuom i Danielom W. Bradleyem otkrio je 1989. virus hepatitisa C (VHC) kojega se prethodno smatralo virusom hepatitisa NANB (engl. non-A non-B). Kako bi identificirao virus, rabio je krvnu plazmu čimpanzi inficiranih VHC-om te izolirao molekule DNA i RNA pretpostavivši da neki sljedovi moraju pripadati nepoznatom virusu. Iz tih fragmenata nukleinskih kiselina eksprimirao je pojedine proteine u bakterijskim stanicama kako bi pronašao na koji se protein vežu specifična protutijela protiv VHC-a iz uzoraka pacijenata koji su bolovali od nerazjašnjenih slučajeva bolesti NANBH (engl. non-A non-B hepatitis). Tako je prvi identificirao dio genoma VHC-a koji je sadržavao uputu za jedan virusni protein. Zahvaljujući tim otkrićima, 1990. započeo je probir davatelja krvi na VHC, a 1992. test je unaprijeđen, što je smanjilo rizik od prijenosa VHC-a transfuzijom krvi.
U novije se doba bavi istraživanjem cjepiva protiv VHC-a. Prijavio je više od 70 patenata. Zajedno s Harveyem J. Alterom i Charlesom M. Riceom, za otkriće VHC-a 2020. dobio je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu.
