površinska fizika, područje fizike čvrstoga stanja unutar kojega se proučavaju svojstva graničnih ploha čvrstih tijela prema vakuumu ili plinu. U teoriji se uzima da površinu predstavlja sloj do dubine od 3 do 4 atomska mjesta kristalne rešetke. Svojstva toga sloja, zbog nekompenziranosti međuatomskih ili međumolekulskih veza, razlikuju se od svojstava u unutrašnjosti kristala: od vodljivosti, adsorpcijskih i apsorpcijskih svojstava, optičkih svojstava itd. Proučavanje i teorijsko razmatranje površinskih pojava važno je u modernoj elektroničkoj tehnologiji, gdje se koriste tanki slojevi (debljine nekoliko stotina atoma kristalne rešetke), kod kojih prevladavaju površinski efekti. U širem smislu, u površinsku fiziku pripadaju i neke pojave na granici tekućina i vakuuma ili plina, kao što su hlapljenje, površinska napetost, kapilarnost i srodne pojave.
