plesno pismo

plesno pismo ili kinetografija (grč. ϰινητιϰός: pokretan, kretni + -grafija), sustav znakova za bilježenje plesnih pokreta. Pokušaji zapisivanja koraka bili su poznati već u XV. st. Razradio ih je 1699. Raoul Auger Feuillet (Koreografija ili umijeće opisa plesa… – Chorégraphie, ou l’art de décrire la danse…), a detaljan opis pokreta cijeloga tijela zapisao je Arthur Saint-Léon 1852. u knjizi Stenokoreografija. Vladimir Stepanov je 1892. u djelu Abeceda pokreta ljudskoga tijela (Alphabet des mouvements du corps humain) objelodanio rezultate svojeg istraživanja na temelju Priručnika za plesnu umjetnost (Handbuch der Tanzkunst, 1855) Bernharda Klemma. Tom je notacijom Nikolaj Grigorjevič Sergejev prenio koreografije Leva Ivanoviča Ivanova i Mariusa Petipe na Zapad i tako su se one sačuvale u osnovnim zamislima. U XX. st. pojavila se potreba za preciznijim zapisima. Usavršio ih je 1926. Rudolf von Laban svojom kinetografijom (labanotacija). Sredinom 1950-ih javio se još jednostavniji zapis – koreologija Rudolfa i Joan Benesh (objavljen u knjizi Čitanje plesa: nastanak koreologije – Reading Dance: The Birth of Choreology, 1977). Ta se notacija sve više širi među pedagozima i koreografima. (→ koreografija)